Miljenko Jergović: Treba li direktorica sajma dojahati na klokanu da zadovolji tabloide

Miljenko Jergović

Što se to dogodilo gospođi Magdaleni Vodopiji da je završila na sudu? Pitanje je čehovljevsko, i ne traži odgovora prije poante, pa ćemo samo izložiti niz događaja koji su prethodili sudskom dramoletu gospođe Vodopije. Sve je započelo kada je Nives Celzijus, po nalazu ovlaštene agencije, pobijedila u natjecanju za “najčitaniju knjigu u Hrvatskoj”. Umjesto da joj dodijeli nagradu, Magdalena Vodopija je, kao direktorica i utemeljiteljica Sajma knjiga u Puli, najvažnije knjiške manifestacije u Hrvatskoj, vođena načelnim razlozima, ali i pitanjem može li se knjigom nazvati svaki ukoričeni spis, odbila nagraditi spisateljicu Celzijus. Ukinuta je nagrada Kiklop za najčitaniju knjigu, uz uvjerenje da se time brani i dostojanstvo književnosti i ugled Sajma.

Tada sam, u prosincu 2008, vjerovao da je Magdalena Vodopija pogriješila. Opasno je u Hrvatskoj braniti dostojanstvo književnosti, a što se ugleda Sajma tiče, njega neće ugroziti spisateljica Celzijus, nego će to učiniti njezini ponešto uvaženiji drugovi i drugarice. S Kiklopom ili bez Kiklopa, ona je lice u prolazu, poput tisuća anonimnih posjetiteljica i posjetitelja sajma koji nisu imali spisateljskih ambicija. A bilo je to vrijeme kada su hrvatski tabloidi vršili javne ginekološke preglede i povremena silovanja po naslovnicama, te je bilo i mondeno zgroziti se nad svakom ljepoticom po profesiji. Pet godina kasnije, međutim, stvari su se stubokom promijenile. Odmah po objavljivanju pravomoćne sudske presude, na stranu Nives Celzijus stali su ne samo tabloidi i tabloidni portali, nego i predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković, te jedan blizak suradnik ministrice kulture Andree Zlatar, koji je ovim povodom objavio učen novinski članak.

Ne želeći, valjda, imati previše posla s tim svijetom, Magdalena Vodopija je munjevito provela sudsku odluku, te je spisateljici Celzijus i njezinom izdavaču poslala statue Kiklopa (rad akademskog kipara Josipa Diminića). Učinila je to putem pošte, a kako bi drukčije, kada se poštom šalje sve ono što ima službeni karakter, ali i što je doista važno. Drukčije nije traženo ni u sudskoj presudi, jer još uvijek nema tog suda koji bi od gospođe Vodopije tražio da dojaše na kenguru pred kućnu adresu oštećenice i osobno joj uruči Diminićev rad. Ali kako čitamo u tabloidima, zbog nečega je spisateljici i njezinom izdavaču stalo da se organizira ceremonija na kojoj bi poštanska usluga bila praćena prigodnom koreografijom i scenografijom, a na uručenje bi bili pozvani svi slavni i neslavni.

Toj čudnoj, zbunjujućoj ideji pridružio se predsjednik HDP-a Petković, koji na Radiju Slobodna Europa kaže: “Mislim da je sva ta priča o povredi digniteta književnosti definitivna blamaža i sajma i njegove voditeljice i prosudbenog povjerenstva. E sad – treba li to svečano uručiti ili ne? Mislim da Nives Celzijus ima apsolutno pravo da postavlja uvjete u ovom trenutku, jer nju se javno vrijeđalo i nazivalo svakakvim imenima i mislim da to nije bilo potrebno. Pogriješili su, a sada neka pokušaju popraviti ono što se može i jedino tako će – po mom sudu – dignitet sajma biti sačuvan.” Zanimljivo je tumačenje sudske odluke kao apsolutnog prava jedne strane u postupku da “postavlja uvjete u ovom trenutku”, ali kad bolje promislimo, možda ideja nije toliko blesava. Zašto dosuđena nagrada ne bi bila svečano uručena u Vili Arko? Zašto je ne bi predao predsjednik hrvatskih pisaca Petković, a da mu koncelebriraju ugledni članovi društva gospodin Denis Kuljiš u ime spisateljske struke, a gospođa Mani Gotovac u ime rodnog nadahnuća? Uvjeren sam da bi predsjednik društva, čiji su članovi stalni gosti na Sajmu knjiga u Puli, takvo što rado učinio, pa da, kako kaže, dignitet sajma bude sačuvan. Ako se radi o tome, a ne o nečemu drugom. Naprimjer, o javnom zlostavljanju Magdalene Vodopije, putem tabloida, tabloidnih portala i Hrvatske televizije kao takve?

Pravomoćna odluka suda u Puli je logična u carstvu tabloida. Sutkinja je, naime, sudila o književnome priznanju kao da sudi o nagradnoj igri. Pa je prekorila tetu koja dječarcu odbija uručiti romobil koji je osvojio sakupivši sve sličice u albumu. Trebala bi postojati razlika između romobila i književne nagrade. Ali ako ta razlika ne postoji za hrvatske pisce i njihova predsjednika, mora da je Magdalena Vodopija gadno pogriješila kada je pokušavala insistirati na razlici. S druge, pak, strane, Nives Celzijus nije se opterećivala pitanjima preteškim za tabloide, i hrvatsku je književnost ingeniozno smjestila tamo gdje joj je danas i mjesto. Paradoksalno, mlada je dama ovoga časa važniji protagonist hrvatske književnosti od udruge čiji je predsjednik uzima u zaštitu. Ali ni ona, kao ni on, još uvijek nemaju pravo da od Magdalene Vodopije očekuju da im pred noge dojaši na kenguru. To će biti moguće samo ako gospođa Vodopija odustane od sajma knjiga i osnuje Pulski cirkus. Tada će, i bez sudske odluke, biti ispunjene sve želje.

U vrijeme kada sabiremo činjenice ovoga slučaja još uvijek se ne zna jesu li spisateljica Celzijus i njezin izdavač uspjeli odoljeti naletima hrvatskih poštara. Tabloidi javljaju da je otpor žestok, tako da će, vjerojatno, dva Diminićeva Kiklopa završiti u nekom prašnjavom sudskom trezoru, među ispaljenim mecima, upotrijebljenim prezervativima, vrećicama kokaina i neprijateljskom literaturom iz sedamdeset i neke, gdje će, skupa s ostalim sudskim dokazima, čekati kraj svijeta i dovršetak svih sudskih sporova koji se vode među ljudima. Nives Celzijus će u međuvremenu i zaboraviti na Diminićevu skulpturu. Zaboravit će na svoj primjerak i njezin izdavač, iako se u tabloidima netko od zainteresiranih oglasio s naročito žalosnom primjedbom. Naime, oni znaju, jer tabloidi sve znaju, da je put spisateljice poštom odaslan “rabljeni” Kiklop, posuđen iz Diminićeva ateljea, odakle li. Kako umjetnina – a ta je skulpturica, ako niste znali, umjetnina – može biti rabljena? I što se događa kada rabimo umjetničko djelo? Općenito, što da radimo sa svijetom kad nam se izliže od gledanja?

Trajat će to još neko vrijeme, a onda će se putevi Magdalene Vodopije i Nives Celzijus zauvijek razići. Šteta, jedino, što čovjek ponekad ne zna iskoristiti ljepotu svakoga životnog trenutka. Telefoni, pretpostavljam, ne zvone, ne javljaju se hrvatski pisci i nakladnici, nego čekaju da se afera stiša, pa da se priključe pobjedničkoj strani. Lijepo je kada telefoni ne zvone. Osjeti li to, gospođa Vodopija bi se, možda, i mogla ostaviti hrvatskih knjiga i osnovati Pulski cirkus. Samo sa životinjama, bez ljudi.

Izvor: Jergovic

 

1 comment

  1. Zaista čehovljevsko pitanje. Stati na stranu ljepotice koja osim viška oblina očito ima i višak pameti, ali i kapriciozni odnos prema gđi Vodopiji, od koje traži javnu satisfakciju uobličenu u literary-erotic show, ili stati na stranu Magdalene Vodopije, koja također kapriciozno odbija javno uručiti Nivesinu nagradu, i koja se, uzgred, bori s rakom dojke? No, i nije tako teško ne podljeći sažaljenju prema od života manje maženoj Vodopiji i objektivno presuditi, te poput Jergovića stati na stranu gđe Vodopije, koja, izgleda, nema ništa protiv prostituiranja ljepotica, ali ima protiv prostituiranja književnosti i nagrada za književnost.

Odgovori