Miljenko Jergović: Krešimir Kovačić, život i sudbina novinara koji je u Hrvatskoj imao kičmu

Posmrče lijepa je i tužna riječ hrvatskoga jezika, kojoj samo aktivni njegovi govornici značenje znaju. Krešimir Kovačić rodio se u Glini 12. prosinca 1889. Dva je dana ranije u stenjevačkoj bolnici za duševne bolesti, toj temeljnoj instituciji nacionalne kulture i povijesti, umro odvjetnik iz Gline i književnik Ante Kovačić. Imao je samo trideset i pet godina, ali je bio izmučen i izluđen životom među Hrvatima, njihovim oportunizmom, sluganstvom i neprosvijećenošću. Njegova sudbina bila je starčevićevska i pravaška, u punom smislu riječi. I takva ostaje do danas. Roman “U registraturi” je za ovoga čitatelja, cijelih sto i trideset godina po smrti Ante Kovačića, jedan od nekoliko najuspjelijih proznih i fikcionalnih komada hrvatske književnosti, nenadmašiv, neusporediv, premda pun formalnih grešaka, koje samo pokazuju koliko se i kako velikoj, istinskoj književnosti takve greške opraštaju. Politički mučenik i književni genij Ante Kovačić bio je dvostruka žrtva: svojeg talenta i svojeg apartnog, manjinskog, teroru većine izloženog uvjerenja. Neusporedivo manje daroviti August Šenoa Kovačića je prezirao i zlostavljao, i izlagao ga metodi koja će postati specijalnost lošijeg, a pretežitog elementa hrvatske kulture kroz cijelu njezinu povijest: prešućivanjem i apriornim zaboravom.

Krešimir, Antin mlađi sin, rodio se s najgorim mogućim pretpostavkama za život, onoga istog dana kad mu je, sirotinjski i daleko od očiju Zagreba – grada koji je u to vrijeme mogao imati tridesetak tisuća stanovnika – sahranjivan otac. Već će mu biti simbolički poduhvat da prevali tih osamdesetak kilometara od rodne varoši, skrajnute negdje na Kordunu, na kraj Hrvatske, do metropolice na čijem je glavnom groblju pokopan njegov s uma sišavši otac. Ali on ne samo da će to ostvariti, nego će, studirajući u Zagrebu, Beču i Beogradu, svršiti studij slavenske filologije, i u Zagrebu će započeti, samo na drukčije načine, u moderna vremena, iste one poslove u umjetnosti, književnosti i politici koje je obavljao njegov otac. Pa je i Krešimir bio starčevićanac i pravaš, ali ne po mjeri Josipa Franka i njegovih bečkih služnika, iz čijeg će se gvozdenog jajeta ispiliti ustaše, nego je bio pravaš iz Matoševa kavanskog kruga, što je opet bila manjinska pozicija i najava neke nesreće i zle sudbine.

Ante Kovačić advokaturu je shvaćao na vrlo osebujan način. Smatrao je da svatko, pa i oni najsiromašniji, ima pravo na pravne usluge. I onda je, uglavnom besplatno, zastupao hrvatsku i srpsku sirotinju u Glini, nalazeći valjda da je upravo to njegova ljudska i nacionalna obaveza. Bio je, današnjim jezikom rečeno, aktivist. I bio je silan književni talent u narodu koji još nije ni imao književnost u modernom smislu riječi. “U registraturi” je roman koji, kao i pjesništvo Silvija Strahimira Kranjčevića, predstavlja temelj dvadesetog stoljeća hrvatske književnosti.

Njegov sin bio je, za razliku od šenoinski raspoložene javnosti, svjestan očeve veličine. Iako bi po njega i njegov dar bilo bolje da nije. Ali pođimo sad od kraja, umjesto otpočetka: kada je 30. lipnja 1960. umro, Krešimir Kovačić bio je ispraćen kao stari i prekaljeni novinar, reporter, kroničar i sveznalica, jedan od onih koji su živjeli i umirali po temeljnom socijalnom pravilu profesije, do posljednjeg daha u krčmi i među svijetom, uz alkohol i cigarete. U hrvatskoj je, pak, tradiciji, iznevjerenoj samo u slučaju Veselka Tenžere i tek donekle Ive Mihovilovića, i to da novinar i njegovo djelo budu zaboravljeni čim zabubnjaju grumeni zemlje po njegovu kovčegu i jučerašnjim postanu novine u kojima mu je objavljen nekrolog.

Istina, zahvaljujući Fadilu Hadžiću (koješta se u Hrvatskoj dogodilo “zahvaljujući Fadilu Hadžiću”) tri godine po smrti Krešimira Kovačića zagrebačka je Stvarnost u Biblioteci novinarskih djela objavila knjigu “Clochemerle u Zagrebu”. Bio je to znalački načinjen i uređen izbor iz Kovačićeva ukupnog djela, što ga je načinio novinar, pisac i prevoditelj Miodrag Ašanin – još jedna važna, premda posve zaboravljena figura hrvatske kulture – podnaslovljen s “humoristički zapisi iz vremena prošlog”. A u pogovoru se našao esej Josipa Horvata “Svijet Kreše Kovačića”, koji predstavlja jednu od onih važnih Horvatovih intervencija u hrvatsku zbilju i kulturu, bez kojih bismo se, kada bi odjednom sve nestale, zatekli u gotovo potpunom mraku. Pogotovu ako je o pitanjima autsajdera i autsajderstva riječ.

“Clochemerle u Zagrebu” osim cjelovitih fragmenata dvaju nedovršenih romana, od kojih jedan predstavlja pastiš po Swiftu i “Gulliverovim putovanjima”, donio je Kovačićeve kronike iz zagrebačke prošlosti. Manjim dijelom on piše o onome čega se sjeća i što je doživio, a većinu čini ono što bi se moglo nazvati sjećanjem epohe. Krešimir Kovačić nije, bezbeli, Zagrebčanec, i ne trudi se to biti, on je pisac koji na ljude i događaje gleda s razumijevanjem, ali vazda sa strane. Za razliku od kroničara koji su ga naslijedili, kao i ponekih koji su mu prethodili, za razliku, recimo, i od Šenoe, i od Zagorke, on ne folklorizira i ne egzotizira Zagreb, ne ukrašava ga novoizrađenim gipsanim starinama i nabrzinu smišljenim legendama, koje bi Zagreb učinile sličnim Pragu. Kovačić je, razumije se, kao i Horvat, štokavac, što obojicu došljaka priječi da se srode s jezičnom situacijom grada. (Premda će se i Krleža, kada je o Zagrebu riječ, dosljedno držati štokavskog…) Sve ovo vrijedi spominjati da bi se pokazalo o čemu Kovačić zapravo piše u knjizi “Clochemerle u Zagrebu”: primjerice o Palancegerskoj bolnici na Jelačić placu, koja je zaudarala na kiselu repu i kupus, a ovom je čitatelju veoma važna jer se tu u godini po Velikom ratu zatekao netko njegov na iznenadnoj operaciji slijepog crijeva (o detaljima, možda, u nekoj budućoj mojoj prozi; a možda i nikad). Ta bolnica, koja je gušila maleni Zagreb i smetala mu da se razvije u ozbiljni grad, bila je na Jelačić placu, tamo gdje je danas neboder, pa do Bogovićeve i uz Ilicu, sve do 1930. Kovačić, koji nije sklon sentimentalizaciji purgerskih tradicija, i koji maltene zna datum i sat kada je Zagreb krajem devetnaestog ili početkom dvadesetog stoljeća počeo rasti u veliki grad, umije izvanredno dobro pisati o tom preporađanju maloga u veliko mjesto. On nije humorist time što zasmijava čitatelja. I nije humorist koji pretjeruje. Kovačić u ljudima i njihovoj epohi pronalazi elemente koji su smiješni. Uglavnom primitivizam, zaostalost, zaošijanost. Zanimljivo bi i poučno bilo uspoređivati njegov i Antin pogled na ljude i događaje, na maleni grad i njegove malograđane.

Krešimir Kovačić krajem Velikog rata postao je urednik u Jutarnjem listu, a potom i u Novostima. Zatim je godinama bio dopisnik beogradske Politike iz Zagreba, pa dopisnik Novosti iz Pariza. Dosljedno je izbjegavao pisati o unutarnjoj politici u Kraljevini. U životu je, piše Josip Horvat, bio “smiješni smetenko”, “lično udoban do granice lijenosti”, “plah do agorafobije”, ali “bio je energičan, agilan, izdržljiv, trudbenik kad se radilo o novinarstvu kao zvanju”. I umio je iz Zagreba pobjeći u partizane. Pušku mu nisu dali, nego samo da piše.

Krešimir Kovačić bio je jedan od prvih naših strip scenarista. I bio je romanopisac, koji nije pretendirao na vječnost. Ili je od vječnosti, kao mali sin velikog oca, izrazito zazirao. Samo šteta za hrvatsku književnost što, čini mi se, nitko osim Dunje Fališevac nije o Krešimiru Kovačiću ozbiljno razmišljao. A profesorica Fališevac, pak, pisala je o njegovom u književnom smislu svakako najvažnijem djelu, knjižici pjesničkih parodija “Par nas sa Parnasa”, koju je načinio zajedno sa crtačem Pjerom Križanićem, i u ovoj neambicioznoj, rugalačkoj sveščici nalazila nagovještaj prve hrvatske poetske avangarde.

Odmah na početku, u vlastitom autorskom predstavljanju, Krešimir Kovačić u “Par nas sa Parnasa” okrutno prema sebi i svom daru zaključuje svoju ulogu u književnosti, baš kao da si s tek navršene trideset i tri ispisuje epitaf: “Krešo Kovačić, Sin je ušao u književnost po Ocu, ali bez Duha Svetoga…” Vjerovao je da je tako. Njegov čitatelj zna drugo: itekako je Krešo Kovačić bio Duhom nadahnut. Ali to mu neće biti priznato kao ni njegovu ocu. (Uzgred, iste 1922. kad i “Par nas sa Parnasa” u Beogradu izlazi Vinaverova “Nova pantologija”. Koja godina, kakvo ruganje, kakvi parodisti!)

Milka Hajdin bila je učiteljska pripravnica. Nju će oženiti Ante Kovačić, i ona mu neće biti na sprovodu u Zagrebu, jer će upravo rađati Krešimira. Pameću, obrazovanjem i ljudskim darom Milka Kovačić sina će uzdići do visina koje mu prethodno nisu bile obećane.

jergovic

1 comment

  1. Snaga imaginacije, snalaženje u vremenu koje opservira i rad, krvnički rad… karakteristike su Jergovićevih radova,

Odgovori