Michael Mcclure: Ostali smo bez jednog od velikana Beat generacije

Veliki pjesnik i pisac, Michael McClure, preminuo je u ponedjeljak 4. svibnja, u 87. godini života. Iako će ga neki pamtiti kao autora slavne pjesme “Mercedes Benz”, Janis Joplin, ili po prijateljstvu s Jimom Morrisonom, Michael McClure je iza sebe ostavio mnoge daleko važnije stvari. Na ovom mjestu donosimo kratku McClureovu biografiju objavljenu u njegovoj zbirci izabranih pjesama „Predsoblje noći“, u prijevodu Voje Šindolića, objavljenoj u Hrvatskoj prošle godine, u izdanju Hrvatskog društva pisaca.

Velikan Beat generacije

„Michael McClure (20. 10. 1932., Marysville, Kansas) još kao mladić je doputovao u San Francisco i od 1954. u njemu neprekidno živi i stvara. Godine 1955. diplomirao je slikarstvo na državnom fakultetu Sveučilišta u San Franciscu, a u tom razdoblju započinje i njegovo prijateljstvo i druženje s najznačajnijim američkim pjesnicima druge polovine dvadesetog stoljeća.

O tom vremenu McClure je često govorio kao o presudnom razdoblju u svome životu: ‘Ja sam u San Francisco došao da bih studirao slikarstvo, ali moje zanimanje za slikarstvo nije potjecalo iz želje da postanem slikar … Studirao sam slikarstvo jer sam želio upoznati neke od tehnika koje su u svom slikarstvu upotrebljavali apstraktni ekspresionistički slikari koje sam volio i cijenio, a jednako sam želio proniknuti i u pojam ‘duhovne autobiografije’ i stvarni pokret tijela zaključan u umjetničko djelo – zapravo sam takve stvari želio prenijeti u svijet umjetnosti poezije.’

Noć 7. listopada 1955. u San Franciscu ostat će zabilježena kao jedan od najvažnijih datuma u povijesti grada San Francisca, ali i suvremene američke književnosti i pokreta danas poznatog kao Beat generacija. Naime, tada su prvi put na književnoj večeri u galeriji poznatoj kao Six Gallery zajednički nastupili pjesnici Allen Ginsberg, Gary Snyder, Michael McClure, Philip Whalen i Philip Lamantia, dok je pjesnike brojnoj publici predstavio već tada legenda američke književnosti (i San Francisca) pjesnik i posvećeni anarhist Kenneth Rexroth. Iz publike im je dobacivao Jack Kerouac i na pozornicu donosio demižon vina da se napiju. McClure je tada prvi put u životu javno čitao svoje pjesme (‘Za 100 ubijenih kitova’), a Allen Ginsberg je također prvi put javno čitao svoj ‘Urlik’. Ta je večer ostala nezaobilazni kamen temeljac u povijesti američke književnosti druge polovine dvadesetog stoljeća i Beat generacije.

McClureov opus pripada Beat generaciji, pa samim time nosi i sasvim jasnu prepoznatljivost u temama anarhizma, zen-budizma, jazza, pacifizma, protivljenja bilo kojem obliku rasizma kao i oslobođenju od seksualnih tabua, ali isto tako i osobnu zainteresiranost za biologiju, ekologiju i američke apstraktne ekspresionističke slikare. Isto tako, McClurea smatraju za jednog od najboljih poznavatelja pjesničkog djela Williama Blakea – a njegov utjecaj u McClureovoj poeziji itekako je očit.

McClure je poznat kao autor pjesme ‘Mercedes Benz’ Janis Joplin kao i po prijateljstvu i zajedničkim književnim nastupima s Jimom Morrisonom. U pogovoru biografije Jima Morrisona ‘No One here Gets Out Alive’ (Jerry Hopkins i Danny Sugerman), Michael McClure je o Morrisonu kao pjesniku napisao: ‘U Londonu sam prvi put vidio Jimove pjesme. U lucidnoj meskalinskoj svjetlosti mamurluka pronašao sam rukopis ‘Novih stvorenja’ na stoliću Hotela Belgravia u kojem je tada boravio i oduševio se onim što sam pročitao.’

Još prije pet desetljeća, Francis Crick, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu za 1962. godinu (za pronalazak i istraživanja na DNK), potaknut McClureovom poezijom napisao je poduži esej u kojem između ostaloga piše: ‘Ono što me najviše privlači u Michaelovim pjesmama jesu njegova žestina i slikovitost. Sviđa mi se živahnost njegovih reakcija i izrazito osobni pristup stihovima. Svjetovi u kojima i sâm živim, osobni svijet neočekivanih postupaka, biološki svijet (životinje, biljke pa čak i bakterije pojavljuju se iz pjesme u pjesmu), svijet atoma i molekula, zvijezda i galaksija, svi se isprepliću i stapaju, a iznad njih stoji čovjek, urličući sisavac. Da sam pjesnik, volio bih da znam pisati kao Michael McClure.’

Michael McClure je objavio pedesetak pjesničkih zbirki, dva romana, tri opsežne zbirke eseja, i tridesetak dramskih tekstova koji su izvođeni u nekima od najpoznatijih američkih kazališta, a za koje je dobio nekoliko prestižnih Obie nagrada (najznačajnija američka kazališna nagrada za kazališne predstave izvan Broadwayja).“

Prvo čitanje

Časopis Time u travnju 1954. godine objavio je sljedeći tekst o akciji masovnog ubijanja kitova: “… Kitovi ubojice … razbješnjele morske nemani duge deset metara sa zubima nalik bajunetima … jedan je uhvaćen s 14 tuljana i 13 pliskavica u utrobi … često napadaju manje čamce i mreže … nakon što su uništili pribor za ribarenje vrijedan desetke tisuća dolara … vlada Islanda obratila se za pomoć Sjedinjenim Državama koje imaju nekoliko tisuća ljudi smještenih u udaljenoj zračnoj bazi NATO-a na jednom od arktičkih otoka. Sedamdeset i devet vladinih dobrovoljaca koji su se ondje dosađivali s oduševljenjem su prihvatili poziv. Naoružan puškama i strojnicama odred Amerikanaca ukrcao se u četiri čamca i u jednom jedinom jutru pobio grupu od stotinu kitova … Pod gustom vatrom iz strojnica, kitove ubojice su najprije opkolili i sabili u tjesnac, a potom su propuštali jednog po jednog… nakon što bi jedan od kitova bio ranjen ostali bi navalili na njega i rastrgali ga u komade svojim zupčastim zubima…”

Inspiriran tim događajem McClure je napisao pjesmu „Za 100 ubijenih kitova“ („For the Death of 100 Whales“) koju je prvi put pročitao na spomenutom događaju u San Franciscu 1955. godine.

Nasred mora
Poput čamaca pod vedrim nebom
Valjali su se po svojim pašnjacima:
Brodovi od mesa,
Arktički parobrodi.
Mozgova veličine šalice za čaj
Usta veličine vrata.
Vukovi glatke kože
Kosci i žeteoci morskih livada.
GOLEMI PUNOGLAVCI
(Alge su njihovo meso)
Skakali su
Poput ovaca ili djece.
Ubijeni zbog nečijeg dosađivanja na moru.
Pogođeni i ulovljeni
(Goya!!!)
Krv i sperma šikljali su iz njih
Razjareni.
Škrgutali su na vlastite peraje i braću,
I proklinjali Isusa sisavaca,
Pokušali su ugristi sunce,
Zaronivši prema morskom dnu.
Goya! Goya!
Oh Lawrence!
Po kapetanskim mostovima ovih brodova anđeli ne plešu.
OH PUŠKA! OH PRAMAC!
Nema crkava u valovima,
Ni svetosti,
Ni povratka,
S morskog životinjskog groblja.

lupiga

Odgovori