Skica za odgovor na pitanje što bi to bio evropski pjesnik danas?
U jeku žučnih rasprava, rasprava uopće sasvim izvanknjiževnih, ali s neizbježnom političkom pozadinom, na temu dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu, vratimo se načas na – iz sasvim oprečnih razloga – jednako kontroverznoga nagrađenca iz 2016.: velikog Boba Dylana. Dylan je, tvrdim, Nobela itekako zaslužio, ako ništa, kao autor jednog od najistinitijih i najuniverzalnije primjenjivijih stihova svih vremena, onoga gnomskog i kanonskog The things have changed. „Veliki stih“ ne bi bio zaista velik, dakle univerzalno razumljiv, inspirativan i manje ili više otporan na učinke neumoljive oluje godina, kada ne bi bio primjenjiv na sve sfere života – pa i na pjesnike i njihovo igralište i istovremeno vojni kamp literature: poeziju samu.
Kako bismo se pokušali približiti odgovoru na pitanje što bi to značilo biti pjesnikom u Europi danas, potpomoći ću se dobro poznatom retoričkom protezom – negativnom definicijom. Želim, dakle, za početak skicirati što pjesnik u Europi (više) nije. Osnovne se premise, vjerujem, uz manje modifikacije odnose također na većinu tzv. „zapadnog svijeta“. Ne uzmite mi za zlo što po pitanju pjesnika dosljedno kao generički koristim muški rod: jednako ili još više u obzir uzimam pjesnikinje. Tome ćemo se refleksu lingvističkog, ali i književnog patrijarhata još vratiti.
Postavljam jednu sasvim heurističku tezu: stvari su se s pjesništvom (i općenito s književnošću) u Europi u posljednjih pola stoljeća značajno promijenile. To ne implicira da su, u nekom homogenom i jasnom prije, bile jedinstvene. Stvari se, pa i pjesničke stvari – sjetimo se zlorabljenoga i višestruko razvlačenoga Heraklita – nalaze u neprekidnome stanju mijene: nemoguće je dvaput stupiti u istu pjesmu. Mijena koju imam u vidu prije svega je kontekstualna, pripada sferi sociologije više nego onoj teorije ili povijesti književnosti, te je rezultat sveobuhvatnije promjene paradigme koja se reflektira na različitim poljima, pa tako i onom književnom. Istovremeno, nije riječ o fundamentalnoj promjeni unutar medija samog, poput na primjer prelaska iz oralne faze pjesništva u njegov tekstualizirani univerzum; nije u pitanju čak ni snažan epistemološki lom u odnosu na „prethodno razdoblje“. Tezu neću ni pokušati obrazlagati znanstvenim, akademskim uzusima. Umjesto toga poslužit će oni meni samome mnogo bliži i draži: pjesnički. Oslanjam se, dakle, prije svega na osobni uvid (mršavu empiriju), metaforu, intuiciju; oslanjam se na ono na što se ne može, i istovremeno upravo mora osloniti.
Ostavimo Dantea i Petrarcu, Chaucera, Shakespearea, Villona i druge da spavaju na lovorikama starog, neosvojivog Parnasa. Priču o društvenoj ulozi poezije i pjesnika možemo bez veće grižnje početi i nekoliko stoljeća kasnije, geografski bliže. Uzmimo, na primjer, širom Europe revolucionarnu godinu 1848. Usredotočimo se, dalje, na takozvanu Srednju Europu – pojam više politički nego geografski – područje u to doba presudno obilježeno krizom imperija koji se bliže svom kraju, usporavajući usput stupanje čitavog niza naroda u nacionalno i nacionalistički uokvirenu modernu. Ti će mahom zakašnjeli, lokalni i lokalnim koloritom obilježeni romantizmi – u kontekstu borbe za nacionalni, najčešće prije svega jezično definirani identitet – stihove nerijetko držati političkim programima, te ih mjestimice i sasvim izravno politički realizirati. Primjer: uzimajući kao bojni poklič „Narodnu pjesmu“ Sándora Petőfija, njezin refren „na noge Mađari, / zove vas domovina!“, u proljeće te 1848. mase kreću u protuhabsburški, nacionalno obojen ustanak. Stih je, u skladu s romantičkom hijerarhijom književnih rodova i vrsta, smatran najvišim, povlaštenim medijem književnog izraza, kao što je i pjesništvo smatrano krovnim književnim rodom. U stoljeću koje će slijediti takva će eksplicitna javna uloga pjesništva postupno slabiti. Hegelijanska autonomija umjetnosti postaje u svojim konzekvencama opipljivija, no pjesništvo i pjesnik su – barem simboličkim kapitalom, reprezentacijski i nominalno – itekako još uvijek dionici javne sfere. Jednako u građanskoj kao i u revolucionarnoj (npr. boljševičkoj) društveno-duhovnoj konstelaciji njihov je glas na neki način istovremeno skrajnut i promaknut: ustoličen je na mjesto društvene savjesti. Eliot i Majakovski poslije Prvog svjetskog rata, Szymborska, Celan i Char nakon Drugog; zatim Brodski i Jevtušenko; Ginsberg šezdesetosmašima. Bilo u reakcionarnom ili u revolucionarnom kontekstu, pjesništvo ostaje prepoznatljiv i visoko vrednovan tradicijski/emancipacijski signal, time i zupčanik u mehanizmu kulturne hegemonije. Takvo će stanje, vjerujem, svom kraju doći sa zalaskom modernističke paradigme, koja će se poklopiti s krahom šezdesetosmaških, zasad čini se posljednjih masovnih snova o društvenoj promjeni. Proces trasiran za vrijeme Olovnih godina definitivno će završiti glasnošću, perestrojkom i konačnim urušavanjem Sovjetskog Saveza – vjerojatno posljednjeg uporišta javne vidljivosti i specifične društvene težine stiha. Što se književno-kulturne periodizacije tiče, ti će procesi koindicirati s uspostavom i na kraju dominacijom tzv. postmoderne.
Rezultat navedenog je da pjesništvo u Europi više nije dio onog trulog i učmalog, ali još uvijek dominantnog građanskog habitusa, a poezija je postala domenom mahom akademskih i cehovskih geta i niša, što njezinu društvenu funkciju i vidljivost čini u najboljem slučaju marginalnom. Njezin je komodifikacijski potencijal u tom kontekstu također gotovo nikakav, smještajući je na sam rub kruga izravne ekonomske eksploatacije, a time i interesa globalnog kapitala. Ista logika pjesnika izmješta u kulu bjelokosnu; dodjeljuje mu sasvim apstraktnu, još uvijek počasnu ali dokraja pacifiziranu i utišanu ulogu pastira lijepih duša. Sve to, ipak, ne znači da je pjesništvo izgubilo svoj emancipatorni potencijal, da mu je izmaknuta ideja slobode. Njegova nečujnost, zakulisnost, mjesto ispod radara kapitala, na određeni način potonje upravo omogućuju.
Nije ta (neželjena) pozicija, naravno, jedino što položaj pjesništva i pjesnika čini povlaštenim. Njihov se emancipatorni potencijal krije u njihovom mediju, odnosno intervenciji u medij sam. Poezija nije drugo do bomba u jeziku. Pjesnik – bez obzira kakve bile njegove namjere – nije drugo do miner. A u konstitutivnu osobinu mine spada njena nevidljivost. Minu se ukapa, podmeće, bombu se baca iz zasjede. No i sama njezina eksplozivnosti podrazumijeva uvijek upravo potencijal: okidač je eksplozije nekakav vanjski faktor o kojem ovisi njezina realizacija. Eksplozija se, ipak, s vremenom najčešće desi, ponekad i kada je se ponajmanje očekuje, kad je njen uzrok skoro zaboravljen. Međutim, i sama opasnost od eksplozije, strah od tektonskog poremećaja u našoj puti, dovoljan je faktor da bi mina imala težinu: već i glasina o njenom postojanju plaši i odvraća. U Petőfijevom slučaju u pitanju je bila bomba – događajno vrijeme, opipljiva realizacija. Suvremeno pjesništvo ipak mora računati s odgođenim djelovanjem, pripremiti se na konjunkturno vrijeme, kao mjeru uzeti strukture dugog trajanja. Onaj vanjski faktor – noga koja je nagazi, ruka koja izvlači osigurač – konkretne su historijske okolnosti. Eksplozija, k tome, nikada ne može biti posve kontrolirana; u njoj uvijek ima nešto od stihije. Realizacija društvenog i političkog potencijala pjesništva ne svodi se na preuzimanje funkcije govornice ili tribine (u historijskim okolnostima kada mu je to dopušteno), već na niz neočekivanih eksplozija različitog intenziteta koje trgaju naizgled homogeno jezično tkivo omogućujući otvaranje novih prolaza, preplitanje i stvaranje dotad nepostojećih veza, izgradnju parasistema koji dopušta umjetničku i političku artikulaciju trenutka. Pjesništvo nije oklopna divizija unutar dominantnoga diskursa, i od njega se trenutačno ne može očekivati osupnjujuća vatrena moć, ona koja će u frontalnom napadu odlučiti o ishodu bitke. Pjesništvo funkcionira kao peta kolona, gerila jezika. Takav je njegov modus operandi, takve su njegove metode borbe.
No tko je, konačno, taj naš Evropski pjesnik danas, sablast koja u tišini luta Europom? Je li on neka ironična, bezuba verzija Benjaminovog Anđela povijesti? Je li izdao svoj temeljni moto – ono radi dobro nasuprot radi lijepo, zaboravljajući da je kič jednako estetički i politički fenomen? Čemu uopće takova potraga i je li ona uopće moguća; do koje je točke moguće generalizirati, i što je identitet danas općenito, napose pjesnički?
Takav je pjesnik najčešće – ukoliko ima rijetku privilegiju da se pisanjem bavi profesionalno – visoko prekarizirani, uglavnom nomadski kulturni radnik, koji često ovisi o institucijama u koje ne vjeruje. On se, k tome, u principu izbjegava smatrati pjesnikom – ta riječ zvuči mu gotovo cinično. Pisac tzv. „malog jezika“ prisiljen je nadalje, želi li od svog rada živjeti te taj posao obavljati po diktatu vlastite savjesti, postati pisac-gastarbeiter, korisnik razvijene mreže kulturnoumjetničke pseudo-ponude i pseudo-potražnje pomoću koje Festung Europa čitavu bulumentu kulturnih radnika i proizvođača umjetnosti održava istovremeno sitim i pokornim. On mora gristi ruku koja ga hrani, ali ne smije to činiti suviše često. Pjesnik mora primati nagrade, biti prevođen, biti član odbora i žirija; mora postati dijelom institucija koje taj isti sistem svjesno ili nesvjesno reproduciraju, institucija kojima dominiraju bijeli heteroseksualni muškarci. Pjesniku će svakako biti lakše ako je i sam bijeli, heteroseksualni muškarac. Pjesniku će biti lakše ako ga nitko ništa ne pita, i ako on sam nema bogznašto reći – posebice se to odnosi na stvari koje se nužno ne uklapaju u građanski horizont očekivanja. Pjesniku će, imajući u vidu budućnost, biti ukratko najoportunije ako jednostavno obradati i mistično ostari šuteći.
Postoji i teži način; način koji, jasno je, ovdje stidljivo zagovaram. On podrazumijeva preuzimanje uloge minera: okretanje gerilskom ratu u jeziku na gore opisan način. Drugačije – potpuno posvećivanje pjesništvu sa svim konzekvencama vlastitog izbora. Teško je reći gdje jedno počinje, a drugo završava: realni i idealtipski Europski pjesnik isprepleteni su najčešće do neprepoznatljivosti, kao groteskna Laokoontova grupa. Europski pjesnik danas, konačno, nije drugo do potencijal Europskog pjesnika danas: on je nevidljiv čovjek s nizom obaveza koje mu više nitko ne nameće. Nitko osim njegove vlastite ideje literature, njegove vlastite vizije svijeta koji ga okružuje, i njega u tome svijetu samog.
Europski pjesnik danas, konačno, nije drugo do potencijal Europskog pjesnika danas: on je nevidljiv čovjek s nizom obaveza koje mu više nitko ne nameće. Nitko osim njegove vlastite ideje literature, njegove vlastite vizije svijeta koji ga okružuje, i njega u tome svijetu samog
U jeku žučnih rasprava, rasprava uopće sasvim izvanknjiževnih, ali s neizbježnom političkom pozadinom, na temu dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu, vratimo se načas na – iz sasvim oprečnih razloga – jednako kontroverznoga nagrađenca iz 2016.: velikog Boba Dylana. Dylan je, tvrdim, Nobela itekako zaslužio, ako ništa, kao autor jednog od najistinitijih i najuniverzalnije primjenjivijih stihova svih vremena, onoga gnomskog i kanonskog The things have changed. „Veliki stih“ ne bi bio zaista velik, dakle univerzalno razumljiv, inspirativan i manje ili više otporan na učinke neumoljive oluje godina, kada ne bi bio primjenjiv na sve sfere života – pa i na pjesnike i njihovo igralište i istovremeno vojni kamp literature: poeziju samu.
Kako bismo se pokušali približiti odgovoru na pitanje što bi to značilo biti pjesnikom u Europi danas, potpomoći ću se dobro poznatom retoričkom protezom – negativnom definicijom. Želim, dakle, za početak skicirati što pjesnik u Europi (više) nije. Osnovne se premise, vjerujem, uz manje modifikacije odnose također na većinu tzv. „zapadnog svijeta“. Ne uzmite mi za zlo što po pitanju pjesnika dosljedno kao generički koristim muški rod: jednako ili još više u obzir uzimam pjesnikinje. Tome ćemo se refleksu lingvističkog, ali i književnog patrijarhata još vratiti.
Postavljam jednu sasvim heurističku tezu: stvari su se s pjesništvom (i općenito s književnošću) u Europi u posljednjih pola stoljeća značajno promijenile. To ne implicira da su, u nekom homogenom i jasnom prije, bile jedinstvene. Stvari se, pa i pjesničke stvari – sjetimo se zlorabljenoga i višestruko razvlačenoga Heraklita – nalaze u neprekidnome stanju mijene: nemoguće je dvaput stupiti u istu pjesmu. Mijena koju imam u vidu prije svega je kontekstualna, pripada sferi sociologije više nego onoj teorije ili povijesti književnosti, te je rezultat sveobuhvatnije promjene paradigme koja se reflektira na različitim poljima, pa tako i onom književnom. Istovremeno, nije riječ o fundamentalnoj promjeni unutar medija samog, poput na primjer prelaska iz oralne faze pjesništva u njegov tekstualizirani univerzum; nije u pitanju čak ni snažan epistemološki lom u odnosu na „prethodno razdoblje“. Tezu neću ni pokušati obrazlagati znanstvenim, akademskim uzusima. Umjesto toga poslužit će oni meni samome mnogo bliži i draži: pjesnički. Oslanjam se, dakle, prije svega na osobni uvid (mršavu empiriju), metaforu, intuiciju; oslanjam se na ono na što se ne može, i istovremeno upravo mora osloniti.
Stvari su se s pjesništvom u Europi u posljednjih pola stoljeća značajno promijenile. Mijena je prije svega kontekstualna, pripada sferi sociologije više nego teorije ili povijesti književnosti, te je rezultat sveobuhvatnije promjene paradigme koja se reflektira na različitim poljima, pa i onom književnom
Stari Parnasi
Ostavimo Dantea i Petrarcu, Chaucera, Shakespearea, Villona i druge da spavaju na lovorikama starog, neosvojivog Parnasa. Priču o društvenoj ulozi poezije i pjesnika možemo bez veće grižnje početi i nekoliko stoljeća kasnije, geografski bliže. Uzmimo, na primjer, širom Europe revolucionarnu godinu 1848. Usredotočimo se, dalje, na takozvanu Srednju Europu – pojam više politički nego geografski – područje u to doba presudno obilježeno krizom imperija koji se bliže svom kraju, usporavajući usput stupanje čitavog niza naroda u nacionalno i nacionalistički uokvirenu modernu. Ti će mahom zakašnjeli, lokalni i lokalnim koloritom obilježeni romantizmi – u kontekstu borbe za nacionalni, najčešće prije svega jezično definirani identitet – stihove nerijetko držati političkim programima, te ih mjestimice i sasvim izravno politički realizirati. Primjer: uzimajući kao bojni poklič „Narodnu pjesmu“ Sándora Petőfija, njezin refren „na noge Mađari, / zove vas domovina!“, u proljeće te 1848. mase kreću u protuhabsburški, nacionalno obojen ustanak. Stih je, u skladu s romantičkom hijerarhijom književnih rodova i vrsta, smatran najvišim, povlaštenim medijem književnog izraza, kao što je i pjesništvo smatrano krovnim književnim rodom. U stoljeću koje će slijediti takva će eksplicitna javna uloga pjesništva postupno slabiti. Hegelijanska autonomija umjetnosti postaje u svojim konzekvencama opipljivija, no pjesništvo i pjesnik su – barem simboličkim kapitalom, reprezentacijski i nominalno – itekako još uvijek dionici javne sfere. Jednako u građanskoj kao i u revolucionarnoj (npr. boljševičkoj) društveno-duhovnoj konstelaciji njihov je glas na neki način istovremeno skrajnut i promaknut: ustoličen je na mjesto društvene savjesti. Eliot i Majakovski poslije Prvog svjetskog rata, Szymborska, Celan i Char nakon Drugog; zatim Brodski i Jevtušenko; Ginsberg šezdesetosmašima. Bilo u reakcionarnom ili u revolucionarnom kontekstu, pjesništvo ostaje prepoznatljiv i visoko vrednovan tradicijski/emancipacijski signal, time i zupčanik u mehanizmu kulturne hegemonije. Takvo će stanje, vjerujem, svom kraju doći sa zalaskom modernističke paradigme, koja će se poklopiti s krahom šezdesetosmaških, zasad čini se posljednjih masovnih snova o društvenoj promjeni. Proces trasiran za vrijeme Olovnih godina definitivno će završiti glasnošću, perestrojkom i konačnim urušavanjem Sovjetskog Saveza – vjerojatno posljednjeg uporišta javne vidljivosti i specifične društvene težine stiha. Što se književno-kulturne periodizacije tiče, ti će procesi koindicirati s uspostavom i na kraju dominacijom tzv. postmoderne.
Rezultat navedenog je da pjesništvo u Europi više nije dio onog trulog i učmalog, ali još uvijek dominantnog građanskog habitusa, a poezija je postala domenom mahom akademskih i cehovskih geta i niša, što njezinu društvenu funkciju i vidljivost čini u najboljem slučaju marginalnom. Njezin je komodifikacijski potencijal u tom kontekstu također gotovo nikakav, smještajući je na sam rub kruga izravne ekonomske eksploatacije, a time i interesa globalnog kapitala. Ista logika pjesnika izmješta u kulu bjelokosnu; dodjeljuje mu sasvim apstraktnu, još uvijek počasnu ali dokraja pacifiziranu i utišanu ulogu pastira lijepih duša. Sve to, ipak, ne znači da je pjesništvo izgubilo svoj emancipatorni potencijal, da mu je izmaknuta ideja slobode. Njegova nečujnost, zakulisnost, mjesto ispod radara kapitala, na određeni način potonje upravo omogućuju.
Pjesništvo u Europi više nije dio onog trulog i učmalog, ali još uvijek dominantnog građanskog habitusa, a poezija je postala domenom mahom akademskih i cehovskih geta i niša, što njezinu društvenu funkciju i vidljivost čini u najboljem slučaju marginalnom. Ipak, pjesništvo nije izgubilo svoj emancipatorni potencijal
Okidač eksplozije
Nije ta (neželjena) pozicija, naravno, jedino što položaj pjesništva i pjesnika čini povlaštenim. Njihov se emancipatorni potencijal krije u njihovom mediju, odnosno intervenciji u medij sam. Poezija nije drugo do bomba u jeziku. Pjesnik – bez obzira kakve bile njegove namjere – nije drugo do miner. A u konstitutivnu osobinu mine spada njena nevidljivost. Minu se ukapa, podmeće, bombu se baca iz zasjede. No i sama njezina eksplozivnosti podrazumijeva uvijek upravo potencijal: okidač je eksplozije nekakav vanjski faktor o kojem ovisi njezina realizacija. Eksplozija se, ipak, s vremenom najčešće desi, ponekad i kada je se ponajmanje očekuje, kad je njen uzrok skoro zaboravljen. Međutim, i sama opasnost od eksplozije, strah od tektonskog poremećaja u našoj puti, dovoljan je faktor da bi mina imala težinu: već i glasina o njenom postojanju plaši i odvraća. U Petőfijevom slučaju u pitanju je bila bomba – događajno vrijeme, opipljiva realizacija. Suvremeno pjesništvo ipak mora računati s odgođenim djelovanjem, pripremiti se na konjunkturno vrijeme, kao mjeru uzeti strukture dugog trajanja. Onaj vanjski faktor – noga koja je nagazi, ruka koja izvlači osigurač – konkretne su historijske okolnosti. Eksplozija, k tome, nikada ne može biti posve kontrolirana; u njoj uvijek ima nešto od stihije. Realizacija društvenog i političkog potencijala pjesništva ne svodi se na preuzimanje funkcije govornice ili tribine (u historijskim okolnostima kada mu je to dopušteno), već na niz neočekivanih eksplozija različitog intenziteta koje trgaju naizgled homogeno jezično tkivo omogućujući otvaranje novih prolaza, preplitanje i stvaranje dotad nepostojećih veza, izgradnju parasistema koji dopušta umjetničku i političku artikulaciju trenutka. Pjesništvo nije oklopna divizija unutar dominantnoga diskursa, i od njega se trenutačno ne može očekivati osupnjujuća vatrena moć, ona koja će u frontalnom napadu odlučiti o ishodu bitke. Pjesništvo funkcionira kao peta kolona, gerila jezika. Takav je njegov modus operandi, takve su njegove metode borbe.
Poezija nije drugo do bomba u jeziku. Pjesnik – bez obzira kakve bile njegove namjere – nije drugo do miner. A u konstitutivnu osobinu mine spada njena nevidljivost
No tko je, konačno, taj naš Evropski pjesnik danas, sablast koja u tišini luta Europom? Je li on neka ironična, bezuba verzija Benjaminovog Anđela povijesti? Je li izdao svoj temeljni moto – ono radi dobro nasuprot radi lijepo, zaboravljajući da je kič jednako estetički i politički fenomen? Čemu uopće takova potraga i je li ona uopće moguća; do koje je točke moguće generalizirati, i što je identitet danas općenito, napose pjesnički?
Laokoontova grupa
Takav je pjesnik najčešće – ukoliko ima rijetku privilegiju da se pisanjem bavi profesionalno – visoko prekarizirani, uglavnom nomadski kulturni radnik, koji često ovisi o institucijama u koje ne vjeruje. On se, k tome, u principu izbjegava smatrati pjesnikom – ta riječ zvuči mu gotovo cinično. Pisac tzv. „malog jezika“ prisiljen je nadalje, želi li od svog rada živjeti te taj posao obavljati po diktatu vlastite savjesti, postati pisac-gastarbeiter, korisnik razvijene mreže kulturnoumjetničke pseudo-ponude i pseudo-potražnje pomoću koje Festung Europa čitavu bulumentu kulturnih radnika i proizvođača umjetnosti održava istovremeno sitim i pokornim. On mora gristi ruku koja ga hrani, ali ne smije to činiti suviše često. Pjesnik mora primati nagrade, biti prevođen, biti član odbora i žirija; mora postati dijelom institucija koje taj isti sistem svjesno ili nesvjesno reproduciraju, institucija kojima dominiraju bijeli heteroseksualni muškarci. Pjesniku će svakako biti lakše ako je i sam bijeli, heteroseksualni muškarac. Pjesniku će biti lakše ako ga nitko ništa ne pita, i ako on sam nema bogznašto reći – posebice se to odnosi na stvari koje se nužno ne uklapaju u građanski horizont očekivanja. Pjesniku će, imajući u vidu budućnost, biti ukratko najoportunije ako jednostavno obradati i mistično ostari šuteći.
Pjesniku će biti lakše ako ga nitko ništa ne pita, i ako on sam nema bogznašto reći – posebice se to odnosi na stvari koje se nužno ne uklapaju u građanski horizont očekivanja. Ipak...
Postoji i teži način; način koji, jasno je, ovdje stidljivo zagovaram. On podrazumijeva preuzimanje uloge minera: okretanje gerilskom ratu u jeziku na gore opisan način. Drugačije – potpuno posvećivanje pjesništvu sa svim konzekvencama vlastitog izbora. Teško je reći gdje jedno počinje, a drugo završava: realni i idealtipski Europski pjesnik isprepleteni su najčešće do neprepoznatljivosti, kao groteskna Laokoontova grupa. Europski pjesnik danas, konačno, nije drugo do potencijal Europskog pjesnika danas: on je nevidljiv čovjek s nizom obaveza koje mu više nitko ne nameće. Nitko osim njegove vlastite ideje literature, njegove vlastite vizije svijeta koji ga okružuje, i njega u tome svijetu samog.
Marko Pogačar (Split, 1984.) autor je dvanaest prevođenih i nagrađivanih pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga
