Dogodilo se na današnji dan

Ljudevit Gaj

U Zagrebu 20. travnja 1872. godine umro je hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik Ljudevit Gaj. Središnja osoba Hrvatskoga narodnog preporoda ili Ilirskoga pokreta.

Hrvatsku abecedu koju je reformirao hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj za Hrvate i hrvatski jezik koriste i susjedni narodi; Slovenci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci.

 

O Ljudevitu Gaju:

 

Ljudevit Gaj Godine 1830. u Budimu tiska knjižicu “Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja”, prvi općeprihvaćeni hrvatski pravopis (nakon djela Đurđevića i Vitezovića), dvojezično, na hrvatskom i njemačkom, koja mu je pronijela ime cijelom domovinom: potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, reformira hrvatsku abecedu te za svaki glas u hrvatskom jeziku rabi po jedan znak u hrvatskom latiničkom pismu, zbog toga se po njemu Hrvatska abeceda naziva još i Gajica, čime je ujedinio slovopisno i pravopisno cijeli hrvatski narod te je postao središnja osoba hrvatskog narodnog preporoda ili još zvanog ilirski pokret. A kad mu je 1834. uspjelo ono što petnaest godina ranije Šporeru nije, naime, pribaviti kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom, vidio se on već sasvim u ulozi vođe. Napokon, 6. siječnja 1835. pojavile su se “Novine Horvatske”, a 10. siječnja i njihov književni prilog “Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska”; bio je to golemi napredak u ostvarivanju preuzetog cilja: znak da se hrvatska književnost konstituira kao jedinstvena cjelina, da je uspostavljen moderni književni instrumentarij za okupljanje svih književnika i smišljenu komunikaciju s baštinom.

 

Sve do kraja prvoga godišta ta glasila vodit će preporodni pokret pod hrvatskim imenom; samo, dok će “Novine” do kraja te godine izlaziti na kajkavskom, “Danica” će usporedo s kajkavskima tiskati i štokavski pisane priloge. Promjena njihova imena u “Ilirske narodne novine” i “Danicu ilirsku”, početkom drugoga godišta (1836), značila je korak dalje u provođenju Gajevih zamisli. Trenutak je da raspravimo: što je zapravo ta ilirska tradicija, otkud i što znači to interferiranje i podudaranje ilirstva i hrvatstva, koje pratimo tijekom povijesti, od Jurja Šižgorića (1420-1509) i njegova djela “De situ lllyriae et civitate Sibenici” do Jurja Ratkaja (“Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae”), pa od njega do obnovitelja hrvatske svijesti Pavla Rittera-Vitezovića (“Kronika aliti spomen svega svita vikov”), i od njega do Matije Petra Katančića? To je vjera u krvno srodstvo, genetsku povezanost između stanovništva nekadašnje Velike Ilirije i Hrvata, koji su njihov biološki nastavak, vjera da taj davni narod u nama nastavlja svoj život, pa smo mi dakle baštinici njihove nekadašnje veličine i slave.

 

Hvaranin Vinko Pribojević tiskao je još u XVI. stoljeću knjigu “O porijeklu i zgodama Slavena” (1532), s tezom da su Slaveni potomci Ilira, Tračana i Makedonaca. Sada je tu hipotezu obnovio Gaj, a studijom “Tko su bili Iliri?” u nekoliko brojeva petoga godišta “Danice”, služeći se tvrdnjama i citatima Herodota, Polibija, Livija i drugih izvora, dokazivao je, da je ime Ilir “na sjevernoistočnoj obali mora Jadranskoga (Adrianskoga) tako staro, kako su najstarie vijesti o rodu Čovječanskom. Imenom ovim nazivahu stari gerčki i rimski pisaoci sve puke med Dunavom i morem jadranskim prebivajuće osim nekojih među Iliri naseljenih celtogalskih plemenah”. Na tim osnovama izgradio je Gaj koncepciju ilirstva: kao vraćanje iskonu hrvatskog etničkog bića, ali je ono kasnije, raznim interpretacijama, shvaćeno kao iskonstruirana nadnacionalna ideja. Dokaz, kako događaji tijekom povijesti stvaraju ponekad nove situacije, a u njima i pojmovi dobivaju nova značenja, koja poslije više nije moguće ispraviti vraćanjem u prijašnje stanje svijesti ni kad bi za takvu regresiju, objektivno, bilo znanstveno opravdanih razloga. Bio je Gaj čovjek odlučan i okretan, neumoran, poletan i rječit; njegova pojava očaravala je ne samo mnoštvo nego i birane pojedince. Tako je postigao da ilirski zanos učas preplavi cijelu Hrvatsku. “Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron.” Tako je, poslije tri desetljeća, posvjedočio već prvom rečenicom svojih memoara sam Ante Starčević. I dok je Vitezović bio nosilac hrvatske svijesti odjevene u ruho ilirskog mita, Gaj i preporoditelji istakli su sada ilirsku misao prožetu hrvatskim duhom. Ustvari, bila je to velikohrvatska koncepcija.

 

Punih sedam godina trajat će u Hrvatskoj silni ilirski zanos i davati ton cjelokupnom narodnom životu. Ime naroda i teritorija, jezika i književnosti: sve je bilo podvrgnuto ilirskoj ideji, sve je nosilo ilirsko ime. Mnoštvo pjesama, bezbroj stihova ispjevano je u slavu Velike Ilirije i ilirskog jedinstva, a da se ni jedan jedini od tih pustih pjesmotvora ne može nazvati poezijom; grandiozna, magična ilirska ideja nije mogla istinski inspirirati ni neosporne pjesnike među pjesnicima ilirizma. Znak, da i nije bila duboko ukorijenjena! Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena izašla je 17. siječnja 1843. s obrazloženjem, da kralj neće zaustavljati razvitak narodnog jezika, ali ni dopustiti da se među njegovim podanicima sije sjeme razdora; a da bi se stvorili uvjeti za slogu i suradnju među njima, i uklonilo ogorčenje koje ilirstvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirizam, ilirski i Ilirija za Hrvatsku i Slavoniju te za njezin narodni jezik i književnost. Sutradan je kraljevska naredba bila proglašena u Zagrebu; toga dana, 18. siječnja 1843., izišle su “Ilirske narodne novine” posljednji put. I kao da se ništa nije dogodilo: već idući broj izišao je pod naslovom “Narodne novine”, s književnim prilogom koji se opet zove kao i u prvom godištu “Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska”.

 

Sedmogodišnja ilirska epizoda bila je tako završena; ali razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda nije time ni prekinuto ni završeno. Preporodni pokret nastavio je djelovati na istim osnovama, hrvatskima, na kojima je i počeo prije osam godina. Bilo je to moguće upravo zato, jer je i sam Gaj kraljevski dekret primio bez prosvjeda, štoviše sa zahvalnošću; a to je mogao jer je i njemu ilirstvo bilo samo sinonim za hrvatstvo. Njime je htio ojačati hrvatsku narodnu svijest u danima kad je to bilo najpotrebnije; a kako je u međuvremenu ta svijest ojačala, ilirski mit nije mu više bio ni potreban. Politički ideolog, organizator i vođa preporoda, Ljudevit Gaj bio je i književnik. Njegove književne, upravo pjesničke sposobnosti bile su izrazite. Budnica “Još Horvatska ni propala”, napisana još 1833, bila je najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas. Pjesme su mu, pisao je Barac, bile “pune osjećaja i zaokružene, a riječi njihove, povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno”, a osobito njegovi članci i proglasi. Oni nose izrazito književna obilježja: živih slika i prispodoba, dobra stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao “među najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma”.

 

Gaj je umro u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju. Godine 1885 ostaci su preneseni u arkade iliraca na groblju Mirogoj. Hrvatsku abecedu koju je reformirao hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj za Hrvate i hrvatski jezik koriste i susjedni narodi; Slovenci, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci. (izvor: Wikipedia.hr)

 

 

 

Prenijeto s portala: http://mojzagreb.info

 

 

 

 

 

Odgovori