Darija Mataić Agičić predstavlja: Milana Vlaović: Blato

Vlaović Blato

Priča je ovo o gradiću koji bi mogao biti bilo gdje,  po čijim ulicama vjerojatno i sami počesto hodamo, o gradiću koji bi mogao biti neko univerzalno mjesto obrubljeno malom sredinom u kojoj kad živiš i učiniš nešto zbog čega privučeš pozornost nikada se ne govori samo o tebi i tvom ponašanju. Iznose se tada podaci o cijeloj obitelji, i onda se poput niske od bisera, slažu postupci, situacije i ponašanja, kojih bi se zapravo običan čovjek teško sjetio da mu sadašnji čin nije isprovocirao prošlost.

Priča je ovo i o tri ženska lika koja žive u istoj kući… jedna su lako lomljiva slijepljena obitelj i sve svoje dane pretočene u godine broje snagom animoziteta.

Vesela je živjela u Blatu.

U dijelu grada s trošnim i malim kućicama među kojima je rijetko koja imala kat, na mjestu u kojem je svaka obilnija kiša prijetila da bude uzrok poplave i prave katastrofe.

Njenu majku uništilo je blato. I brak iz nužde, i puno djece i bijeda iz koje se ne možeš iščupati.

I nije željela istu sudbinu za svoju kći. I nije joj željela život među ljudima koji su nju okruživali.

A Vesela je bila lijepa.  I dovoljno snažna znati što ne želi. I dovoljno pronicljiva da prihvati kako žena ima dva načina stjecanja položaja u društvu. Jedan je, da je od rođenja bogata i moćna. Drugi je, ako je jako lijepa i ima stila , što će opet doći do izražaja samo ako ima novca.

Vesela je živjela u Blatu.

Dovoljno dugo da to više ne želi i dovoljno dugo da zna kako će napraviti sve da se tamo nikada više ne vrati.

Ona se udala za bogatstvo. Udala se za sina najmoćnije obitelji u mjestu i pobrkala cijelom mjestu filozofiju kako je djevojka iz Blata izašla iz blata. Donijela je u miraz ljepotu i dobar ukus koji bez toga nikad ne bi došli do izražaja.

Vesela, djevojka s ruba grada, postala je idol i ideal svih žena mjesta. Ona je jednostavno znala trošiti. I imala je stila. Predugo je i prečesto gledala one modne magazine dok je živjela tamo gdje nitko nije želio doći.

Udala se za Vinka koji ju je obožavao. I išao protiv svih i svega kako bi im dokazao da je ona bolja od suda koji je mjesto donijelo o njoj još puno ranije.

I bila je, jedan period.

Žena koja je postala mjera dobra ukusa u odijevanju, u opremanju kuće, u zabavama, u organizaciji društvenih događanja.

Jedan period.

I onda se Vesela počela utapati u dosadi.

Imala je sve. I više od toga.

A Vinko se zaduživao, počeo potkradati poduzeće u kom je bio direktor, kako bi Vesela bila vesela. I mogla trošiti koliko želi.

I onda je Vesela poželjela promjenu. A promjena je bio radnik koji je gradio na gradilištu pored njihove kuće.

Postao je njen odabrani ljubavnik. Trenutci strasti i nekog zla u prirodi jedne žene.

Vinko ih je uhvatio. I grad je pričao. I svi su sve znali. I Vesela je opet postala djevojka iz Blata. Upitna morala i loše prošlosti. I nikome više nije bila idol. I ona to nije mogla prihvatiti.

A gradić kao gradić. Provincija u kojoj svi sve znaju i svakome se zna njegova unaprijed zadana i od okoline određena mjera.

Vesela je možda samo žudjela za ljubavlju. A onda kad je imala ljubav žudjela je za bogatstvom, a onda opet kad je imala bogatstvo, žudjela je za ljubavlju. I tako unedogled. Do trena u kom su Vinko i ona postali dvoje ljudi na suprotnim stranama. U međusobnim bitkama uvijek je ona pobjeđivala. On ju je samo volio. I teško prelazio preko grijeha, i teško prelazio preko zla.

Postali su dvije stvarnosti, dvije priče, dva života.

Vinko je sreo Ivanu. Onu Ivanu koja je bila tiha patnja i želja njegove majke u trenu kad se u Vinkovu životu pojavila Vesela.

A Ivana, za mjesto stara cura, mogla je mirno živjeti bez ljubavi dok god nije znala kakav je to osjećaj i dok god se tješila da je ljubav možda najveća izmišljotina na svijetu.

A u jednom trenutku ona i Vinko imali su budućnost. Teoretski. Na ulaznim vratima te budućnosti Vinko je umro. Ubila ga je Veselina istina kako mlađa kći nije njegova. A bio je to istinit ali njen zločesti odgovor na Vinkovu ljubavnicu.

Ostala je udovica. Bez bogatstva kome se toliko nadala. Ostala je starija kći Mira, ispod granica očekivane ljepote, i zato nikada posebno značajna u Veselinu životu. Ali sada jedina koja joj je ostala. I za koju je Vesela držala kako joj treba riješiti život. Po obrascu svoje prošlosti, i dalje vjerujući kako bogatstvo rješava većinu životnih stvari, Mira uz majčinu podršku postaje ljubavnica gradskog moćnika. I nezadovoljna. I nesretna. I poražena u svojim željama. Ostaje trudna ne znajući je li dijete onoga koga voli, a s kojim nije ostala, jer je siromah, ili onoga koji voli samo spoznaju da je s unukom mjesnog uglednika, koja je za njega, u godinama njegova djetinjstva, dok je bio (jako) siromašan, bila željeno, a nemoguće ostvarenje svih snova.

Mira odlučuje zadržati dijete. Na radost mjesta i mjesnih priča.

Onog mjesta u kojem ne bismo poželjeli živjeti, a ne bismo ni pobjegli iz njega.

Dakle, baš onakvog u kakvom nas je život često i zadesio.

1 comment

  1. Volio bih kad bih mogao pročitati Darijine lirske prikaze djela Tolstoja, Flauberta, Čehova, Kafke, Sartrea, Krleže, Marinkovića, Kiša, Millera…

Odgovori