Uvodna napomena: Po ugledu na velike novine i portale, sbperiskop započinje s novom rubrikom "Mojih pet omiljenih knjiga". Čast da bude prva, poklonila nam je Darija Mataić Agičić.
________________________________________
Kako se u istu rijeku ne može dvaput uskočiti, a vodeći se Kafkinom rečenicom o knjizi kao sjekiri za zamrznuto more u nama, ja sam iz popisa „svojih pisaca“ iščupala bljesak onih čijem se opusu već godinama vraćam, jer oni su pobijedili vrijeme i odoljeli vremenu, i subjektivnom i stvarnom. I pri svakom čitanju su drugačiji. Ne smatram izdvojeno djelo boljim od inih djela autora i ne nižem ih redom s predznakom naj … za mene su oni svi to.
MARGUERITE YOURCENAR: HADRIJANOVI MEMOARI
Hadrijanovi memoari su povijesno-filozofsko romaneskno djelo klasične težine, u kojemu glasom samog rimskog cara Hadrijana autorica govori o Hadrijanu književniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, vladaru, ali ponajviše o čovjeku. Literarnom genijalnošću ona meandrira između priče o vladaru i priče o individualnoj ljudskoj slobodi te suočenost sa smrću pripovjedača i povijesnu ličnost cara izdiže iznad njegova vremena i njegove osobne povijesti. Kroz tkanje vlastitog života Hadrijan kazuje priču o filozofiji, antici, idealima svijeta i on onda više nije car, nego netko blizak čitatelju onoliko koliko to ljudsko biće, kreirano umjetničko-spisateljskim umijećem, može biti. Introvertirani, samoanalitični car suočava se sa samim sobom i ogleda unutar sebe u trenutcima napuštanja svoje egzistencije prelazeći u ogoljelo biće supostojano u prošlosti i sadašnjosti. Njegova srž, prikazana u djelu, boravi u svim ljudima svih vremena. I zato su Memoari meditacije o sudbini čovjeka i svijeta; događaji u njegovu životu simboličke su slike, a njegovi problemi problemi čovjeka u svim vremenima. Tajne vječno ljudskog – tajne moći, strasti, čežnji, sukoba, kajanja, osvajanja, padova, umiranja tajne su i običnog samo šetača unutar prirode povijesnih mijena i cara. I kako je svaki taj obični šetač na neki način car u trenucima oproštaja od sudbine, tako je isto i svaki car, u tim trenutcima samo čovjek, obični šetač izmičućeg života.
DANIJEL DRAGOJEVIĆ: KASNO LJETO
Govoriti o Dragojeviću značilo bi doticati i sferu gotovo mitskog, jer ovaj najveći hrvatski živući pjesnik, recepcijski prilično zanemaren, zadržao je pravo na vlastiti život, svjestan kako se ne možeš uhvatiti za pronađeni, za nadolazeći život. Samo si točka iz koje promatraš sve. Ovaj bježeći pjesnik, kao što je i vrijeme koje mu je ostalo bježeće, ne koketira s tugom, beznađem, patetikom, nije ni retro, ni in… on je svoj... svaka njegova knjiga imala je svoje vrijeme. I u jednom trenu mogla se nabaviti. I svatko ju je mogao kupiti. Poslije je više nije bilo. Sve što je propušteno, propušteno je zauvijek. Točka sadašnjosti u kojoj se prelama ono prijašnje i ono još nedolazeće, klasična je dragojevićevska heterotropija. Dragojević ima svoje gradove, svoj otok, svoj Mediteran, kornjaču s početka stvaralaštva i… zrno mraka. I ponekad, kao da, pateći od svojevrsnog literarnog alzheimera, ponavljajući ishitrenim pogledom isto, on samo pokazuje kako riječi i jezik imaju samosvojan život i kako pjesništvo danas nije samo emocija nego duboka osviještenost o tome kuda jezična sintaksa ide. Riječi su jedino što Dragojević ima. I Kasno ljeto… i kasno ljeto života. O njegovoj poeziji bi se trebalo pisati njome samom… ona je nesalonska, približena i bitku i gubitku, sačinjena od toplog, neuhvatljivog, hlapljivog, nevidljivog, a… dragocjenog. ..od srži kasnog ljeta…. Kasno ljeto je esencija jednog bavljenja svijetom i poezijom u kojoj Dragojević promatra očito i očevidno i pronosi slobodu kroz slobodu samu… jer, svugdje gdje se nalazimo, možemo zatvoriti oči i otploviti, sanjati, čekati, i imati…zoru samo za sebe.
JOSIF BRODSKI: VODENI ŽIG
Vodeni žig je priča o ljepoti jednog grada, o ljepoti Venecije kao mjesta utvrđenog prostora, ali i kao dijela beskraja. Ova istančana profinjena lirska proza u kojoj je rečenica nužna zbog veličine doživljaja i prostranstva osjećaja bliska je pjesmi u prozi i svjedoči o duši i licu Venecije, i jedan je od najljepših eseja darovan gradu na vodi. I iako o njoj pišu i Teophile Gautier, i Hennry Stendhal, i Marcel Proust, i Italo Calvino, i Ernest Hemingway, i Tomas Mann i Darko Lukić Brodski ju daje kao grad na tragu priviđenja.
Grad u kome voda čuva odraze zatečenih sanjara i dekadentnih stvaratelja, u kome se konture gube i ponovno niču samo zbog ljepote, a u ljepoti… jedino oko nalazi svoj mir. Venecija opčinjava čipkom palača, trudnih mostova, gondola koje ne plove nego protiču kanalima kao smislene misli kroz podsvijest. I on u njoj ima oči žudnje. Fascinacija fizičkim i metafizičkom životom Venecije daje joj ulogu glavnog lika, a Brodski onda postaje jedan od rijetkih koji nastanjuje samu dušu svijeta u kojoj ljepota postaje i pjesnička i književna i etička mjera stvari. Svatko bi trebao imati grad u koji odlazi i u koji se vraća. Ovaj trajni izgnanik iz svoje zemlje, iz Sovjetskog Saveza, optužen za društveni parazitizam, osuđen, protjeran... sahranjen je, po svojoj želji, na otočiću San Micheleu u venecijanskoj laguni, uz Igora Stravinskog, Ezru Pounda, Sergeja Djagiljeva… one koji su, stvarajući ljepotu i sami postali ljepota…. A jedino ljepotu vrijeme ne posjeduje.
LUKO PALJETAK: SKROVITI VRT
Skroviti vrt dubrovačkog gospara Luke Paljetka imaginarni je dnevnik Cvijete Zuzorić, žene zanosne ljepote i zagonetnog života. Suptilna je to analiza raskošnog, složenog prostora njezina bogatog javnog i intimnog života stvorena prema načelu muške i ženske strane dvojstva. Cvijeta je javna i Cvijeta je skrovita. Ona je ženska ikona sačuvana u hrvatskom kulturnom pamćenju…. Muza jednog vremena. Generacije hrvatskih književnika njeni su trubaduri.
Ona je plemkinja rođena sredinom šesnaestoga stoljeća koja poput raskošnih haljina koje nosi, nosi i samu renesansu, filozofiju ljepote, prirode, tijela , čovjeka. Ona je duhovno zavidno bogata. Pjesnikinja je čije pjesme nisu sačuvane. Zagonetna je, načitana, zatvorena u svoj svijet i zagledana u mnoštvo odraza tog svijeta. Paljetak je njen sugovornik. I njemu, tom zaljubljeniku u magijsku moć riječi, u ovoj intimističkoj ekspresiji mašta kao služi povijesti, a ne povijest mašti. Paljetak tekst pretvara u intrigantno žensko pismo pisano muškom rukom. On fikcijom oživljava jednu iščezlu zbilju i u dijalogu s renesansnom kulturom, u kojoj Cvijeta u Biancu, svoj dnevnik, upisuje sebe od petnaeste godine do duboke starosti, daje i zatočenicu stvarnog života u kome žive generacije štovatelja, prijatelja i njihovih soneta, posveta i nota i daje i skrovite vrtove Cvijetine nutrine, u kojima problem sreće i nesreće leži u nečemu sitnom, nevidljivom i u kojima ljubav počinje bolom očiju, a završava očima bola. U tom životu, Cvijeta je žena koja svojom ljepotom krasi i samu ogrlicu.
FRANZ KAFKA: PISMA MILENI
Pisma Mileni su svečanost ljubavi; svjedočanstvo o snazi emocija; neodoljiva strast, bezgranično beznađe i neutješna tuga. U njima se Kafka otvorio i rasključao jer: njegovo TI zaključava bankarski činovnik, njegovo ON pisac, a njegovo JA Pisma. Ljubav pisama, Wertherova, Kierkegorova, Kafkina razotkrivanje je pred avetima. A aveti su kao istina, neuhvatljive, neobuzdane… Milena je u Franzov život ušla kroz književnost. I proveli su samo nekoliko dana u Beču… a prepiskom su godinama gradili nesvakidašnju vezanost i ljubav. Kafka je u ljubavi tražio spas od svojih demona. Žene su mu bile utočište od oca. I bilo ih je… Dora Diamant, Felice Bauer, Hedwig Weiler, Julie Wohryzak, i pisao je o njima, i pisao je njima... ali Milena… pisma njoj različita su od svih drugih pisama. Kao i ona sama. Milena Jesenska češka novinarka i spisateljica ljubav je njegova života. Strast pisama učinila ju je iznimnom. Ali… Milena je žena koja zaslužuje biti poznata i potpuno neovisno od Kafke. Slobodoumna, strastvena, odvažna, odlučna… ispred vremena. U jednom trenutku Milena nije spremna napustiti muža, a Kafka nema snage čekati. On, koji zatvoren pred samim sobom, tek s Milenom postaje jedno novo biće, prekida dopisivanje. I poslije više nikome ne piše pisma, jer besmisleno je pisati bilo kome, ako nije Mileni, onoj koja je „poput mora svjetlost koja zrači, čak i kad je više nema“. U godini kad on umire, ona se rastaje. Vrijeme u kojem žive se razbija… ostaju skrivena, Viviju Kasu povjerena Kafkina pisma Mileni, kad Milena postaje svjesna da ne može čuvati i sačuvati svoj život… koncentracijski logor postaje jači i od života i od smrti… Milena spašava pisma i ostavlja, ionako nedovršenu priču, otključanom….
Ovoga puta, moji drugi prvi pisci ostali su neizgovoreni. Da ne bi bili prešućeni, u nekom novom, drugom prvom izboru bili bi i: Camus, i Bulgakov, i Dostojevski, i Duras, i Baricco, i Bazdulj-Hubijar, i Drakulić, i Proust, i Marai, i Benčić-Rimay, i Parun,i Durell, i Beauvoir, i …
