Monografija Mihaela Ferića o stogodišnjoj povijesti glazbenog Broda ogledalo je duše grada

Na polugodištima, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, (Nada Božić, Slavonski Brod), moja generacija dobivala je knjižice s ocjenama. Za odgojne predmete – muzički, likovni i tehnički – ocjene su bile opisne. Za muzički odgoj učiteljica bi me ocijenila otprilike ovako: sluha nema, ne zna pjevati, ali jako voli slušati muziku. Kako onda, tako i danas. Zašto ovo prisjećanje na djelić svojih šezdesetih ima funkcija uvoda u predstvaljanje izdavačkog pothvata – epohalnu monografiju maestra Mihaela Ferića: Glazbena društva i glazbenici u Brodu na Savi i Slavonskom Brodu 1871.- 1971.? Zato što ću knjigu, na razini proširene informacije, pokušati predstaviti baš ja, bez sluha, tek najobičniji slušatelj, politolog, zaljubljenik u knjige, poštovatelj Ferićevog opusa. Nitko drugi to dosada nije uopće učinio (mjerilo mi je internet i samo internet, tako mi Google pomogao!), ni nakon tri ili četiri mjeseca od njenog izlaska. Što je najžalosnije, nitko studiozno, kvalificirano, komparativno i s dužnom pažnjom. Nitko od Ferićevih kolega, glazbenika pomenutih u knjizi, nastavnika glazbene kulture, drugih kulturnjaka, kulturne birokracije, a da brodske novinare i ne spominjemo, jer bi bio čisti gubitak prostora i vremena. Knjiga je promovirana u Muzeju Brodskog posavlja u Noći muzeja ove godine. Svečarski, lepršavo, prigodničarski. No, poslije je uslijedio muk, što je upravo skandalozno. To govori kako Brod nema ni volje, ni špirita da osvijetli samog sebe, Brod nema ni trunke samopoštovanja. Istu sudbinu doživo je Leksikon Brodskih pisaca.

Knjiga koju je Ferić kao znameniti muzikolog i povjesničar, stvarao godinama i mukotrpno, jedan je od vjernih portreta Broda. Ona je ogledalo njegove duše. Knjiga je (postala) vječna brana zaboravu onoga što je formiralo njegove crte lica uljuđenog, europskog grada. Ferić kao poznavatelj ukupnosti duhovne, moralne, društvene i proizvodne djelatnosti jednog društva i lokalne sredine, u svoj fokus stavlja sto godina povijesti brodske glazbe, prikupivši hrpu dokaza da su tonovi i pjesme, udjenuti u narodnu dušu, osim svjetlosti slavonskog podneblja, ti koji oblikuju ljude i njihovu kulturu i trajno ih obilježavaju.

Iz knjige izranja stoljeće povijesti Broda. Povijest se ne odvija u tišini. Nju oblikuje buka, jer i ona stvara buku, Povijest je i svjesno uoblična glazbena harmonija tumačenja i stvaranja duha vremena, ali i zvukovi koji oponašaju njenu konfuziju i proturječnosti. Knjiga je pregled nastojanja da se usprkos tegobma života nađe vrijeme za zabavu, užitak u glazbenom dekoru, da glazba postane povod zajedništvu i višim ciljevima. Napose, knjiga je posveta pjesmama koje su nas održale. U knjizi obitavaju brojni muzičari, skladatelji, izvođačke legende, note, društva, zabave, čajanke, koncerti, repertoari, pripreme, uvježbavanja, zborovi, natjecanja, note, turneje, nastupi, rad, rad… Uz glazbu se živjelo i umiralo. O svemu govore i brojne fotografije i ilustracije. Možda je sastavni dio monografije trebao biti CD s 45 minuta reprezentativne glazbe kako bi čitatelji dobili nedvosmislen dojam o čemu je riječ.

Neizmjerno poštujući pripadajuću literaturu, izvore i građu, Ferić ponegdje piše pomalo suho, izvještajno, biltenski, akribično u negativnom smislu, bez anegdota i drugih sadržajno-stilskih prismoka. Stoga je monografija ipak previše krta i preozbiljna. Izgleda da je maestro Ferić uvrstio sve što je prikupio, tako da je knjiga preekstenzivna. Kao da se bojao upotrijebiti škare. No, tu mu je trebala pomoći stručna urednička ruka. Konvencionalna grafika također ne doprinosi živahnosti. Nigdje nama boldiranja, a fontovi međunaslova i podnaslova tek su nešto veći od fonta teksta.

No bez obzira na ove male primjedbe knjiga je veličanstvena. Ona je spomenik dobu i ljudima. Fakti i njihov redoslijed odabrani su detaljno i razložno. Knjigu uzimamo s povjerenjem u veliko znanje i motivaciju autora, jer je i sam bio jedan od muzičara koji su u monografijskom razdoblju oblikovali glazbeni ukus Brođana.

Za objavljivanje knjige, ističem, najzaslužniji je Branko Penić. Izdavač, producent u sjeni, organizator, čovjek koji uvezuje sve sudionike u procesu stvaranja knjige, promotor, trgovac, u jednu riječ – otac i majka autorima.

O MIHAELU FERIĆU

“Ne znam što bih od svega toga iznosio, ustvari sam ponosan na sve što sam u životu radio, od onih prvih početničkih učiteljskih dana u svom rodnom selu Slavonskom Kobašu, gdje sam prvi tamburaški orkestar 1962. godine doveo na državni festival u Zagreb, pa do škole „Vladimir Nazor“ gdje sam proveo 12 godina i s dječjim tamburaškim orkestrom išao od republičke smotre u Varaždinu, gdje smo redovito nagrađivani, do Festivala tamburaške glazbe Jugoslavije i spektakularne priredbe „Radost Europe“ u Beogradu 1970-ih godina. Dakle, to je bilo izravno pred eurovizijskim kamerama. To su nekakve poveznice, a onda je došao period s RKUD-om „Đuro Salaj“ i njegovim tamburaškim orkestrom, te usporedno i smotrom folklora Općine Slavonski Brod, danas Brodskim kolom. Onda je došao Berde Band, naš najbolji tamburaški sastav, ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu. S njima sam proveo krasne godine, a onda je došao period pisanja i publicistike, gdje sam pisao za reviju Cantus i dnevne novine, a prvi publicistički rad je bio u pedagoškim glasilima davno. I dakako tu je Šokačka rapsodija „100 tamburaša“ gdje sam zajedno s Martinom Vukovićem i grupom ljudi jedan od utemeljitelja festivala i dirigent od 2006. do 2010. godine, te 11. umjetnički direktor spektakla kojeg nažalost danas više nema. Iz tog cijelog publicističkog rada najbolji je vjerojatno „Hrvatski tamburaški brevijar“, knjiga koja je dobila povelju „Franjo Ksaver Kuhač“ Udruženja hrvatskih skladatelja kao knjiga godine u glazbenoj publicistici. Ne znam jesam i što zaboravio, ali to je nekako najvažnije. Bavio sam se čak i zabavnom glazbom kada sam bio u rodnom selu kao učitelj. Bio je mali sastav u kojem sam svirao klarinet, imali smo harmoniku, trubu, gitaru, kontrabas i bubnjeve, zvali smo se Jazz ritam iako nismo svirali ritam, a tako su se svi sastavi koji su svirali plesnu glazbu zvali. Onda smo kasnije promijenili ime u Bisere. I to su tako lijepi dani iz mladosti gdje smo svirali zabavnu glazbu Sanrema, Opatijskom i Zagrebačkog festivala, Beogradskog proleća i druge hitove.“

Biografski podaci: Izvod iz intervjua za 035

11 comments

Skip to comment form

  1. Od autora se nije manje ni očekivalo. Uživam što je Razvalio glazbenu kremu Broda, ali i u prikazu s karakterisikama mikroeseja.

  2. Bila je ideja da se o velikanima Broda naprave od strane lokalne televizije dokumentarci. Ferić je prvi na popisu.

    1. Podržavam što hitniju realizaciju ideje koju je prvi, sigiran sam, predložio odavno, upravo Lukić.

  3. Izdavački poduhvat, par excellence. Ovakvu temu na hrpu je mogao donijeti veliki poznavatelj povijesti i glazbe. Čujem da ga poštovatelji zovu MIja Tamburica.

  4. “Knjiga je promovirana u Muzeju Brodskog posavlja u Noći muzeja ove godine. Svečarski, lepršavo, prigodničarski. No, poslije je uslijedio muk, što je upravo skandalozno. To govori kako Brod nema ni volje, ni špirita da osvijetli samog sebe, Brod nema ni trunke samopoštovanja. Istu sudbinu doživo je Leksikon Brodskih pisaca.”

    Možda je Mija Ferić i time zadovoljan? Promocijom na toldijevski način? Pa mu je ovo udarac po prijateljima? Ako je zadovoljan što mu knjiga odmah ide u muzej, umjesto da kola od ruku do ruku – griješi.

  5. Dobar prikaz i definicije knjige važne za Brod. Ferić je velik, a oko njega su patuljci.

    1. Pošteno da je naglašena uloga Branka Penića, čovjeka koji drži konce na okupu.

  6. Dokaz za brutalne tvrdnje da se radi skandalu kada se nitko nije odvažio napisati nešto muzički relevantno, s osnovim poznavanjem povijesti i povijesti glazbe – bit će i to što se ovde kao komntator neće upisati nitko od Ferićevih prijatelja i kolega.

  7. ” To govori kako Brod nema ni volje, ni špirita da osvijetli samog sebe, Brod nema ni trunke samopoštovanja. Istu sudbinu doživio je Leksikon Brodskih pisaca”..
    Opet ja pitam:” Što je novo”? Za kulturu i izdavaštvo kako bi promovirali ljude i događaje (jer su utkani u naše današnje postojanje) – koje nikako ne smijemo zaboraviti) – nema novaci! Tvorci proračuna ovog grada za kulturu predvide minimalna sredstva tako da se samo održi “privid kulturnih događanja”. Oni ne prepoznaju želje i potrebe velike grupe građana i ne financiraju ništa što „iskače“ iz zadanih okvira minimuma!
    Velika je šteta za gladnu brodsku publiku jer se zatire trag i uspomene na ono neponovljivo – ono što je bilo. Prije nekoliko godina je štampana publikacija o životu i radu pokojnog Šime Seletkovića iz D.Andrijevaca. Ne sjećam se tko je bio izdavač ali sam je s velikom radošću listala i čitala.

  8. Knjiga nije hitoidno izdanje koje će donijeti brzi povrat novca i zaradu. Prodavat će ju MBP godinama. Ona je kao obiteljsko srebro. Da knjigu napiše Dan Brown u Brodu bi se prodala u 100 primjeraka. Brod i čitanje – dva pojma.

    1. Međutim, o ogromnom trudu se radi. Pa zar nitko od spomenutih udrug, zborova pjevača da kaže “hvala Mija što nas nisi zaboravio”?!

Odgovori