Maturanti su se uputili u nepoznato, a u praznim učionicama njihov smijeh još uvijek odjekuje

Škola je za nas značila prisilu, pustoš, dosadu, mjesto gdje je trebalo, u točno odmjerenim obrocima, progutati ‘učenje o učenja nevrijednome’, skolastične ili u skolastiku pretvorene materijale za koje smo osjećali da ne mogu imati nikakve veze sa stvarnim i našim osobnim zanimanjem. Bilo je to tupo, prazno učenje, ne za volju života, nego za volju učenja, nametnuto od stare pedagogike. I jedini zaista poletni trenutak koji imam da zahvalim školi bio je dan kad sam njena vrata za sobom zauvijek zalupio.”… “Imali smo da učimo, i ispitivali su nas što smo naučili: tokom osam godina nijedan nas nastavnik nije ni jedan jedini put pitao što mi sami želimo da učimo; lišavali su nas baš one podstrekačke pomoći za kojom svaki mladi čovjek ipak potajno čezne.

Tako je u svom Jučerašnjem svijetu ( Die Welt von Gestern), o školi krajem XIX stoljeća, bez optimizma sjećanja ni u tragovima, pisao veliki austrijski pisac Stefan Zweig. Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje među pripadnicima svih generacija maturanata u hrvatskim školama, a naročito među pripadnicima ovogodišnje, o stavovima prema školi, s hipotezom da se se tijekom proteklih sto godina, u smislu Zweigovog opisa, promijenilo ništa nije. Sudeći prema ovoproljetnim, ludim, karnevalskim radostima maturanata, kojima je, uglavnom kao benevolentna publika, svjedočio čitav grad, hipoteza bi se u mnogočemu potvrdila. Ova cinična pretpostavka, grubo temeljena samo na kolektivnom, organiziranom i kostimiranom ludovanju “zrelih”, njihovom karikiranju svijeta odraslih, zasnovana na antipodnom pobunjeničkom prkosu ujedinjenih mangupa, ridikula, odlikaša i štrebera spram ozbiljnosti i ugleda škole, kontri četverogodišnjoj ili trogodišnjoj ozbiljnosti škole, zapravo sadrži u sebi nepobitnu realnost da i suvremena škola, na početku XXI stoljeća, za “mlade, radoznale duše, samostalna i prirodna bića, predstavlja nevidljivi jaram”, strukturiran baš kao i društvo čiji je sastavni dio.

Okruženi oceanom nepravdi, korupcije, socijalne raslojenosti, domoljubnih zanovijetanja, povijesnih determinanti, licemjerja, besperspektivnosti i pretvorbenih krađa u kojima su njihovi roditelji dobili domovinu, a izgubili dom, u kojima su mnogi izgubili posao, sigurnost i dostojanstvo – arhipelazi maturanata, bespomoćno su plutali bez pouzdanog kompasa za orijentiranje i utvrđivanje sigurnih koordinata obećavajuće sadašnjosti i budućnosti. Upotrebljavani pokatkad kao živi štit u prepucavanjima između školskih sindikata i državnog nadležnog ministarstva, maturanti su učili od opravdanih nezadovoljnika, opterećenih kao i većina osiromašenog stanovništva, opterećenih slanjima egzistencijalnih SOS-ova tzv. nadležnima, bili su odgajani od nervoznih, razočaranih nastavnika i profesora – isto tako, obiteljskih ljudi, zabrinutih za sutra u istoj mjeri kao i njihovi roditelji. Na kraju školske balade izbačeni su maturanti kao živa đulad iz topova u cirkusu škole škole, a da ih pri tlu nije čekala zaštitna mreža. Sreća je što se većinom radi o mladim, zdravim ljudima koji će se nekako dočekati na noge, usprkos nebrizi upravitelja cirkusa od društva kakvo imamo. U svojoj srdačnosti i naivnosti ovih su dana naročito i egzaltirano vjerovali da taj njihov oproštajni let iz škole znači napuštanje briga, osvajanje slobode i samostalnosti, a, kako stvari stoje, tresnut će o zemlju kao još veći robovi sustava, jedni kao studenti, drugi kao pripadnici rezervne armije rada, a treći, ako budu imali prosjačke sreće, kao radnici ili kao Mrsićevi zamorci.

No, bez obzira na preovladavajuće crnilo, zauvijek će se sjećati maturanti svojih školskih krijesnica: graje na odmorima, testova, komada i petica, trte na satovima, žicanja sitnog, drskosti prema profesorima, čik- pauza, šalabaktera, ljubavnih poruka, zaboravljenih papuča, markiranja sa sata, išaranih zidova učionica, mirisa kabineta, prepisivanja, šaptanja, molbi: “daj jedan griz”, ili, „daj jedan dim“, poneke rijetke pedagoške poeme i ponekog rijetkog Antona Semjonoviča Makarenka. Sve će to, na budućim susretima i godišnjicama mature, biti prežvakavana priča o školi i školskim prijateljima. A najviše će se sjećati kao odrasli ljudi i roditelji nekih novih maturanata, da su, poput Zweiga prije sto i više godina, učili za školu i ostvarivanje nastavnih programa, a ne za život koji je sasvim nešto drugo. Ali, sve je to zasada u drugom planu dok hode u nepoznato, a njihov smijeh još uvijek odjekuje učionicama.

 

46 comments

Skip to comment form

  1. Komentirat ću samo ovo: teško je komentirati savršen članak.

  2. Izvanredan tekst u kojemu je autor točno detektirao glavne manjkavosti današnjeg hrvatskog obrazovnog sustava. Šteta što toga nisu svjesni oni koji vode taj sustav i većina onih koji rade u tom sustavu. Neoprostivo je za nastavnika, učitelja biti dosadan, biti neinventivan, ne biti poticajan, no mnogi se bez ikakvih problema mire sa takvom ocjenom svog rada. Niske plaće nikako ne mogu biti izgovor za tako loše rezultate koje oni postižu. Loši nastavni programi i uvjeti u školama također ne mogu biti alibi za otaljavanje nastave i maltretiranje učenika i studenata.

    Iako su ovako slabo pripremljeni “gotovi” ljudi jedan od uzroka našeg lošeg gospodarskog pa i društveno-političkog života, glavno je pitanje kako s ovim dijagnozama doprijeti do mjerodavnih kako bi oni propisali i proveli odgovarajuće terapije? Doista, kako?

  3. Kao što su moji prethodnici naglasili, ovo je vrijedan i poticajan tekst. Samo se ne slažem s Ingotom da je teško to komentirati. Zašto teško? Pa tekst otvara jednu užasno važnu temu, kao što i Bronštajn navodi. Ima se o toj temi jako puno za pričati iz jako puno gledišta.

    Mislite li vi da je naš obrazovni sustav solidan?

  4. Nekad je bio, i te kako. Danas se ni oko pravopisa akademska zajednica ne može dogovoriti, strahota. Nitko više ne zna ni kako pravilno pisati, ni kako je nastao čovjek, jel po Darwinu ili po časnoj, ni tko je bio pozitivac u ratu, fašisti ili antifašisti, niti jel zdravije slušati Jovanovićev zdravstveni odgoj ili živjeti u predbračnoj čistoći do prve bračne noći.(A promiskuitet veći nego ikad) Totalni kaos i zbrka. Uđeš u sustav pametan, izađeš glup. Za razliku od nekad, uđeš pametan, a izađeš i pametan i obrazovan.

  5. @kruno – ne znam o kojemu nekad govoriš, ali iz osobnog primjera i kazivanja starijih ne znam za generaciju koja nije imala ovakve dojmove o našem obrazovanju:

    I jedini zaista poletni trenutak koji imam da zahvalim školi bio je dan kad sam njena vrata za sobom zauvijek zalupio.

    Prije je bilo možda više solidnijih profesora, ali malo je koji uspio “zarobiti” djecu kao što to talentirani i predani pedagozi znaju. Sjećaš li se vremena da se provodila pozitivna selekcija učenika te pomagalo nadarenima u područjima u kojima su bili nadareni? Škola je uvijek u nas bila opterećena nekakvom lažnom ravnnopravnošću ne pokušavajući ni greškom prodrijeti u duše mladih ljudi te ih obrazovati i poticati u smjeru njihove obdarenosti.

  6. Sedamdesete do osamdesete, nastavni program za gimnazije, filozofija, logika, psihologija, vrhunski latinski, glazbeni, izvanredni udžbenici iz književnosti, likovnog, glazbenog, engleskog, o Elementa latini da i ne govorim. Razredi od tridesetak učenika, par vrhunskih profesora. Ne znam što je morilo Zweiga, ali meni su gimnazijski dani bili najljepši i najkorisniji, i jedva sam čekao da završi ferje i otvore se školska vrata. 😀 Ozbiljno. A selekcija se vršila ocjenama od jedan do pet, sasvim dovoljno. Što se tiče prodiranja u duše mladih, ako misliš na ovakvo prodiranje kao danas na vjeronauku, ne, hvala Bogu, takvog prodiranja nije bilo, nitko nam nije zarobljavao razum, ni prodirao u dušu i tijelo. A svi koji su bili, kako kažeš, “obdareni”, mogli su birati fakultet koji su htijeli i besplatno studirati. Bez padobranaca koji bi im otimali mjesta na spiskovima za upis na željeni fakultet.

    1. Ponavljam, ranije na drugoj temi već postavljeno pitanje: Ako je studiranje bilo besplatno, zašto sam ja morao potrošiti 15.000 DEM za diplomu u roku 4 godine i 2 mjeseca? “Besplatan” je bio samo UPIS, a to je “čist’ nekaj drugega” od “besplatnog” studiranja. Navodnici su zato što ništa nije besplatno, jer je to netko drugi platio. Pa (većim) dijelom i oni koji nisu studirali, niti su to mogli priuštiti svojoj djeci.
      Sve u tom berićetu “besplatnog studiranja”.
      Nekate trkeljat’.

      1. Ne znam ja gdje si ti studirao, bit će preko granice. Ja na Filozofskom u Zagrebu, besplatno. Nekate trkeljat’.
        A diploma za petnaest iljada dema je fakat skupa, danas ju moš kupit jeftinije. 😀

        1. Vidi se da si “kurio svircu”, pa ne vidiš dalje od nosa.
          Jeste li vi na Filozofskom svi imali vlastiti stan u Zagrebu? Ja sam plaćao sobičke.
          Jeste li, osim uživanja marihuane (koja je ostavila posljedice) nekad jeli ? Košta li menza nešto?
          Jeste li imali vlastite automobile ili ste išli “trajvanom”? Nije ni pokaz besplatan.
          Imaju li studenti na Filozofskom kakve udžbenike? Mi smo imali prilično udžbenika i nužan pribor.
          Jeste li za vrijeme studija kupili kakve traperice, majicu i tenisice? Je li i to bilo besplatno?
          Jeste li ponekad za 4 godine išli kući? Kondukter u autobusu i vlaku vas je častio?
          To su ti “vilozofe” troškovi studiranja, ali vi ste naučeni na razmišljanja mimo realnog svijeta.
          Inače, ETF se nije mogao kupiti, ni ranije ni sad. Za razliku od “vilozofskog”.
          Kad vidim koliko si tanak, prođe me ljutnja zbog uvrede.
          Inače, priznajem da je bilo i besplatnog studiranja. Ali ne na civilnim fakultetima. Samo na Vojnoj akademiji i Bogosloviji.

  7. kruno , slažem se zaboravio
    si još jednu malenkost imali smo i besplatne karte za kazališne susrete.Danas klinci završe gimnaziju sa odličnim i ne pročitaju nijednu knjigu.

  8. da kruno izgleda da je lamza dijete bogatuna studirao u beču

    1. 😉

  9. @Lamza, drkaš pojmove. To sve što si naveo spada u redovne troškove održavanja, koje bi imao i da si ostao kod kuće. Još samo nisi naveo wc papir kao trošak studiranja. A sve navedene izdatke lijepo se moglo podmiriti radeći preko Studentskog servisa, ostalo bi i za tulume i za kulturno uzdizanje. Zaboravljaš da je u ta lijepa vremena bilo posla za sve, mame, tate i studente.
    Kakve to gluposti pišeš, otkad to gaće i traperice spadaju u studiranje?
    A tramvajski pokaz i studentska menza plaćali su se simbolično, kao i soba u domu. Doduše, mislim da to vrijedi i danas, nisam siguran.
    Dakle, STUDIRANJE je bilo besplatno, no ti to ne vidiš jer (ti, a ne ja) ne gledaš dalje od nosa. Izostavljaš iz svoje uske percepcije lokose, “domicilne” studente, koji nisu ni imali troškove koje si naveo.

    1. U troškove studiranja spadaju svi troškovi koje sam naveo, jer onaj koji nije studirao, umjesto troškova je zarađivao.
      Pokazuješ vidan nedostatak zdravog razuma kad tvrdiš da su životni troškovi isti kod kuće (u Brodu npr.) i u mjestu studiranja (recimao u Zagrebu). Od svega što sam naveo ti se uhvatio gaća. Jesu li svi imali sobu u domu?
      Svoj smisao za obračun troškova naveo si kad si se žalio kako ne možeš uspješno poslovati s 20.000 kn prihoda, a imaš (osim sebe) samo 1 radnika!
      Pa po tvom računanju troškovi su ionako simbolični!
      Zato paceru, nekate srat’.

      1. Ti si pacer, nisam plaćao profesore, nisam plaćao predavanja, studirao sam BESPLATNO. Morao sam platiti samo index, knjige i skripte po simboličnim cijenama, pa me je studiranje koštalo manje nego što danas košta pohađanje osnovne škole. Nemoj se truditi, imun sam na zatupljivanje.

      2. “… jer onaj koji nije studirao, umjesto troškova je zarađivao.” Ovo mi je vic dana.
        Tko bi rekao da ćeš priznati kako su u Jugi postojale za mlade čak dvije opcije, raditi ili studirati. Danas nemaju ni jednu.

        1. Operiran si ti, jaro, od pameti. Pročitaj Bludišin upis pa pokušaj izračunati koliko je to 400 DEM mjesečno, za 4 godine.
          A, da, ti si antitalent za matematiku, pa neće ići. Pitaj nekog.

          1. Pobrkao si ti, s neoperiranom “izraslinom pameti”, besplatno studiranje i studentski život koji, kao i svaki drugi, košta. Košta je ONDA, u vrijeme mraka i SADA, kad sve svijetli kao u solariju. .

            1. Ima li studiranja bez “života”? Zar je svejedno hoće li netko živjeti u Bebrini gdje ima kokoške, bravce i vrt ili u ZG gdje ima drek?

              1. U uske troškove studiranja ne spadaju odjeća i obuća i hrana. To ti treba i u Bebrini. Diferencirajući troškovi su: stanovanje, prijevoz, skripte. Znači od ukupnih 400 eura odbiješ dio kojji bi trošio i u Bebrini.

            2. Tebe sam već jednom otjerao u qrac, a ti si došao po još.
              Koliko puta vama blentovima treba objasniti da hraniti se u drugom gradu košta znatno više nego na maminom valovu.

                1. FO, majmune.

          2. Pitao sam, al’ neće nitko da mi kaže. 😀 😀

  10. Nismo se shvatili ili ti ne želiš shvatiti. Politika istih želudaca i istih mozgova je kod tebe još uvijek aktualna. Prijateljev mali je došao iz Australije i nakon mjesec-dva popizdio i tražio da se vrate u Australiju. Iznenadio se kada ga učiteljica usred sata nije pustila da ide vježbati gitaru, jer mu se to tog trenutka radilo, drugi put mu je baš naišla inspiracija za slikanje, nego ga je prisilila da sjedi u klupi i pozorno sluša njena nabubana baljezganja. Ima i drugih pedagoških pristupa osim socijalizmu i kapitalizmu dragih sjedenja u klupama u redovima i bubanja te na taj način pripreme za buduće poslušne kotačiće društva. Netko talentiran za prirodne znanosti ne može biti drilan isto kao i onaj nadaren za humanističke ili umjetnost ili sport ili nešto deseto. Upravo ta pedagogija o kojoj ti govoriš je ono protiv čega u uvodu ovog članka govori navedeni pisac. Šteta što nisi dobro razumio ovaj krasan članak. Poanta škole nije provođenje nekog bezveznog nastavnog programa već izgradnja sposobnih ljudi s određenim kompetencijama. Na koji će način doći do tih kompetencija nije uopće bitno. A što se tiče besplatnog školovanja, mogu samo reći kako nema besplatnog ručka, a onda nema ni besplatnog školovanja. Slažem se sa svime što je Lamza naveo.

    1. O čemu ti pričaš? Zaboli me za Australca, nek svira u prašumi didgeridoo, takvom škola ni ne treba. Naravno da sam za zajednički ishodišni nastavni program, sve što sam učio dobro mi je došlo. Da se mene pitalo, od sedme godine samo bih čitao beletristiku, jer me fizika i matematika nije zanimala, koja zabluda, hvala što su me natjerali da učim i ono što ne volim. A kad je Šuvar htio uvesti usmjereno obrazovanje, napalo ga se drvljem i kamenjem. Kompetencija bez općeg obrazovanja nije kompetencija, i cijeli tvoj upis je nekompetentan. Sve sam ja dobro razumio, nemoj me učiti misliti, zadrži svoju politiku potrebitijih želudaca od drugih želudaca za sebe. Oni koji mogu više i znaju više, trebali bi raditi za dobrobit slabijih, u tome je cijeli vic. Ili smo samo životinje.

  11. Nisam ništa rekao protiv općeg obrazovanja već protiv zaglupljujućeg „svima isto“ obrazovanja. Brojni talentirani ljudi ostaju zakinuti u takvom sustavu jer on inzistira na tome da su svi za sva područja podjednako nadareni. Priroda ne funkcionira tako. Gdje god se nastavnici entuzijasti malo potrude pa rade posebno s nadarenima (čuvena filmska škola iz Gunje, napredni informatičari iz više srednjih škola, … srećom i u Hrvatskoj ima dosta primjera) postižu se vanredni rezultati. Djeca naprosto procvjetaju. Osamdesetih sam za knjige na faksu plaćao preko tisuću maraka godišnje, moj cimer koji je studirao arhitekturu još i više, a kolegica s medicine neusporedivo više). Danas, a kako je najavio Mornar i u budućnosti će to biti puno povoljnije zahvaljujući eUdžbenicima i srećom, puno jeftinije nego 70-tih, 80-tih i 90-tih. Kruno, moraš shvatiti da je ovakav zaostao model obrazovanja uspostavljen radi kreiranja poslušnih kotačića sustava, a ne za stvaranje slobodnomislećih kritičnih ljudi. To što se u ovakvom sustavu možda i pojavio koji takav, sigurno nije zbog obrazovnog sustava, već usprkos njemu. Čak i u klasičnim ex cathedra predavanjima ne briljiramo, što pokazuje broj snimljenih predavanja (i gledanih) na youtubeu i sličnim servisima. Malo koji edukator u nas uopće ima hrabrosti staviti video klipove svojih pomno pripremljenih predavanja na takav servis. S druge strane, postoji niz izvanrednih profesora koji briljiraju i u ovom obliku pedagoškog rada, ali i u nekim naprednim inovativnim pristupima nastavi te to spremno postavljaju na net.
    Pokušavam se sada prisjetiti nekih čuvenih profesora iz brodske gimnazije, koji su meni predavali i njihovih predavanja i općenito pristupa učenicima i ne mogu se sjetiti ničega fascinantnog. Neki od njih su bili doista dobri stručnjaci u svojim područjima, ali nisu to baš uspjeli prenijeti na učenike. Većinom se sve baziralo na stezi i disciplini, strogosti – čitaj neupitnoj dogmi. Jedina koja je odudarala u tom vremenu sivila i neinventivnosti je bila fenomenalna profesorica Matajić. Kod ostalih je bilo pitanje hoće li prije uspavati sebe (Havelka, Tkačevica i baba iz Zemljopisa – je li Pinjuh) ili učenike (praktički svi ostali). Kao jedinu svijetlu točku mogu još samo navesti pokojnog profesora Ferdu Kožula, koji je od govneta uspio napraviti kakvu-takvu pitu (obrana i zaštita i posebno izborni „Teorija rata“). U osnovnoj se sjećam jednog jako dobrog profesora koji je podjednako dobro djelovao kao edukator i kao odgajatelj, ali to je neka skroz druga priča. Volio bih nešto dobro reći za našeg Petera kao edukatora, ali njemu se mora sve oprostiti jer je onda bio jedan od rijetkih. Ako će ga to utješiti, od sviju koji su tada predavali informatiku, on je bio daleko najbolji 🙂

    Posebno su mi ostale u lošem sjećanju nastavnice iz hrvatskog od Čizmekice pa na dalje, gdje ili nije bilo diskusije, zdravog razgovora o nekom književnom djelu ili je postojalo i smjelo se iznositi samo jedno (njihovo) tumačenje i viđenje djela. Ako bi slučajno iznio svoje gledište ili ne daj bože napisao ga u nekom seminarskom ili lektiri, to je bila katastrofa. Iako su vidjele da je čovjek pročitao neko djelo, nisu dopuštale da ga tumači na neki svoj način i davale su nižu ocjenu samo zbog drugačijem mišljenja.

    S druge strane, kao fenomenalnu mogu istaći profesoricu TIPSS-a na faksu, koja je umjesto isključivo klasika marksizma, u nastavu i ispite uvela sve filozofske pravce od Antike do modernih.

    1. Za Matajićku bih se i ja složio. Žena je uvela multimediju u nastavu puno prije same multimedije. U svakom slučaju, imala je veliko raznolikost ibrazovnih metoda.

  12. Kako sam i priželjkivao, razvila se diskusija oko ove zanimljive teme, ali, čini mi se, u potpuno krivom pravcu. Pa pobogu, kome je bitno i zbog čega uspoređivati današnji sustav obrazovanja i onaj iz socijalizma? Pa to je bolesno i jadno. Niti se on može vratiti, niti treba, niti su ljudi danas isti kao onda. Čovjek se ipak dosta promijenio, promijenile su se i tehnologije i mediji pa i obrazovna pomagala i učila tako da mislim da je bespredmetno pozivati se na bilo koja dobra stara vremena. Današnja djeca, između ostalog, uče na potpuno drugačiji način na koji mi stariji jednostavno nismo osposobljeni. To nije moja izmišljotina, već činjenica koju potvrđuju mnogi pedagoški stručnjaci.

    Što se tiče troškova studiranja, ja bih rekao kako su to minimalni troškovi koje roditelji moraju podmiriti kako bi im dijete nesmetano studiralo. Onda se lako izračuna razlika između onoga kada dijete ne studira, nego je doma. U vrijeme kada sam ja studirao, a tako je otprilike i danas, ta je razlika oko 400 eura (nekad maraka) za studente koji nisu uspjeli dobiti dom. Ja sam bio jedan od tih. Istovremeno (u vrijeme socijalizma) je moj poznanik, sin brodskog primarijusa, sa slabijim ocjenama i znatno višim imovinskim prosjekom dobio dom. Danas, u vrijeme bolonje, izuzetno je teško, gotovo nemoguće studirati i uz to raditi, jer se interesi poslodavaca i stalne obaveze (pričam o fakultetima koji su stvarno uveli bolonju) na fakultetima gotovo neuskladive. Dogodi se ipak da neka djeca uspiju ili su primorana raditi uz studij ili studirati uz rad redovito. Kćerka mojih nezaposlenih susjeda radi i redovito studira. Sama kaže kako posla ima koliko hoćeš, ali nema toliko zainteresiranih studenata.

    Pratimo li stanje u obrazovanju samo po rangu sveučilišta u svijetu, onda ćemo vidjeti da su rijetka ili ih nema sveučilišta s Balkana koja se uspiju plasirati među prvih 500 u svijetu. Nekada to uspije beogradsko, nekada zagrebačko, ali ih uglavnom na toj listi nema. To dosta govori o kvaliteti obrazovanja, ali je usklađeno, kako je netko već rekao i s gospodarskom pozicijom balkanskih zemalja. Inače, na primjer u Njemačkoj, na gotovo svim fakultetima je studiranje besplatno, plaćaju se neki simbolični troškovi do 100EUR, ali opet malo naših nadarenih učenika, željnih vrhunskog obrazovanja odlazi tamo studirati. Zašto? Odgovor je jednostavan: umjesto spomenutih 400EUR, studentima je potreban mjesečni budžet od minimalno 600eur (bivši DDR) do 900eur (bivša zapadna nemčija). Tu su još i teški prijemni te potreba poznavanja jezika, ali sada kada smo i mi u EU, drugih zapreka nema. Pitate li ljude koji su se odlučili na studiranje vani, čut ćete kako gotovo nema šanse redovito studirati i imati nekakav posao koji će donijeti stalnih tisuću eura mjesečno.

    1. Koliko sam skužio krunu su raspizdile tvrdnje da nekada nije ništa valjalo. To su rezoni i gard Dujmovića i sličnih negatora ama baš svega socijalističkog i ex-jugoslavenskog. Na takve ekstremne tvrdnje ide se istim takvim tvrdnjama. Naravno, svijet napreduje, no je li napredak bolji za čovjeka?!

      1. “Nekad je bio, i te kako. Danas se ni oko pravopisa akademska zajednica ne može dogovoriti, strahota. Nitko više ne zna ni kako pravilno pisati, ni kako je nastao čovjek, jel po Darwinu ili po časnoj, ni tko je bio pozitivac u ratu, fašisti ili antifašisti, niti jel zdravije slušati Jovanovićev zdravstveni odgoj ili živjeti u predbračnoj čistoći do prve bračne noći.(A promiskuitet veći nego ikad) Totalni kaos i zbrka. Uđeš u sustav pametan, izađeš glup. Za razliku od nekad, uđeš pametan, a izađeš i pametan i obrazovan.”

        Nemoj zaboraviti da onda nije moglo biti ovih dvojbi koje danas postoje. Bilo je jednoumlje. Ma tko je onda smio spomenuti kreacionizam. Iako ni sam nisam njegov ljubitelj, treba biti iskren pa reći kako ondašnje jednoumlje to nije dopuštalo.

        No, da se dogodila sveopća erozija obrazovnih standarda i kriterija, možemo se složiti. Ipak, kruno se malo zakačio ovdje na svjetonazorska stajališta.

        Istina, danas se događa suprotna indoktrinacija pa nam djecu odgajaju popovi po kojekakvim “klasičnim” gimnazijama, koje su neupitno i bjelodano za nekoliko koplja slabije od “državnih” gimnazija. Brod je tu odličan primjer. Ne smijem ni misliti o kakvoj se indoktrinaciji radi u tim “sjemeništima”, ali valja i sugrađanima tog svjetonazora dati mogućnost da negdje “zbrinu” svoju djecu.

        1. Bludiša ovo je stereotip. ne znam dali poznaš određen broj bivših učenika klasične gimnazije, ja ih znam dosta, i o nikakvoj indoktrinaciji ne može biti riječ. Također ne može se govoriti o “suprotnoj indoktrinaciji” kad takva škola nema monopol, upis u nju je stvar izbora.

          1. Priznajem, možda sam pogriješio. Najavangardnija razmišljanja o školi ipak dolaze od svećenika. Doduše, ne ovih brodskih, nego jednog austrijskog.

            Može biti da sam potpao pod utjecaj stereotipa, ali da smekšamo malo stvar. Ako se ne radi o indoktrinaciji, prema kazivanju samih učenika, ne radi se ni o nekim naprednim obrazovnim metodama.

            1. Koliko ja znam samo jedan svećenik radi u nastavi. Ostali nastavnici to nisu.

              1. Neka opet upadam u stereotip, ali bi li trebali očekivati nešto prenapredno ili nešto konzervativno od škole koja je osnovana uz potporu i kojoj su u školskom odboru ili gdje već svećenici. Ma, jednostavno pitaj većinu roditelja zašto bi baš tamo htjeli upisati svoju djecu.

                1. Što ne znači nekoliko kopalja slabije obrazovanje kad su školski programi isti kao u svim gimnazijama.

    2. Istina je da se stvari ubrzano razvijaju, do apsurda.
      Recimo, ukidanje pisanja rukom. To mi je kao i rješavanje računskih operacija samo pomoću kalkulatora, bez korištenja mozga. No, što kad nestane struje i isprazne se baterije?

      “U 45 američkih država, učenje pisanja rukom postat će izborni predmet do 2014.
      Umjesto pisanja olovkom, učit će se služenje programima za obradu teksta, dok će starinske olovke i papiri biti na raspolaganju samo onima koji to odaberu kao dodatni predmet.”

      http://www.lumenizdavastvo.hr/post/mali-amerikanci-vise-ne-uce-pisati/291

      1. Imaš neki link na znanstveni rad koji objašnjava značaj pisanja rukom?

        Čuj, nekada je bilo nezamislivo živjeti bez kovača, a danas su oni kao cirkuska turistička atrakcija. Život bez konja i ljudi koji nisu znali jahati su bili poput hendikepiranih. Svega bi mi još mogli izvući iz povijesti što se nekada radilo, a danas se više ne radi.

        Npr. mene su učili nekoliko načina kako se pali vatra bez upaljača i žigica sa stvarima dostupnim u prirodi. Jesu li današnji ljudi hendikepirani jer ih to nitko ne uči?

        Nešto si mi nostalgičan za prošlim vremenima, ali nemaš baš neka jaka uporišta. Ili imaš?

        Znaš li da je znanstveno potvrđeno da današnja djeca (ja i ti to ne možemo, nismo za to osposobljeni ili nismo do toga evoluirali) uspješno uče primajući djeliće informacija iz različitih izvora te ih automatizmom u glavi sastavljaju i tvore cjeline od toga?

        Nisi li i sam primijetio kako ljudi srednje generacije dosta teško prihvaćaju i obučavaju se za rad na novim uređajima, dok se klinci od 5-6 godina, a oni od 10-15 pogotovo, spremno nose s takvim uređajima kao da su ih sami kreirali?

        1. Pripremaj se tako kao da će 1 000 godina biti tehnološki napredak, i kao da će sutra doći do povratka u razdoblje bez električne energije.

          Pa vidio si da ljudi u poplavljenim mjestima postaju invalidi bez struje, bez običnih plovila.

          1. Da i svi se ubiše pisajući rukom???

            Nitko nije zbog toga odustao od hladnjaka. Ne možemo obrazovanje temeljiti na činjenici da će jednom doći sudnji dan. To mi je previše za ove popovske škole 🙂

            1. Govorim o uravnoteženosti odnosa između neminovnih formi (i sadržaja) tehnološkog napretka i” izviđačkih vještina”. Zaluđen sam gadgetima, veoma rijetko pišem rukom itd, ali svjestan sam da sam bez primarnih vještina koje još samo seljaci njeguju, hendikepiran za život punim plućima u rijetkim preostalim oazama prirode.
              Teror napretka koji će se manifestirati kao promjena genetskog koda, spajanja čovjeka i stroja obeščovječit će ljude.

  13. Mislim da svi postajemo hikikomori, zarobljenici virtualnog, kontrolirani u svakom pogledu, zanemarujemo svakodnevne zadaće i normalnu komunikaciju, i da se s neta treba skinuti i početi normalno živjeti. Kao nekad.
    Uzor su mi Skandinavci, sa socijalnim sluhom i visoko ekološki osviješteni. Nipošto Amerikanci, na koje me, sve ovo što se kod nas dešava, sve više podsjeća.

    1. Skandinavci strašno puno pažnje posvećuju eLearningu i među najnaprednijim zemljama su i u tom području.

      1. Da, eLearning, ali ne i eŽivot. Kraj diskusije.

  14. A i ta fraza “nema besplatnog ručka” je živa jeftinjara, dođe mi na isto kao i ona “svi smo mi iz jajca”. Naravno da nema besplatnog ručka, ali nije svejedno kome ću ga platiti, zadriglom političaru, ili posvećenom profesoru, odnosno nekom drugom društveno korisnom radniku.

  15. kruno:
    “kome ću ga platiti, zadriglom političaru, ili posvećenom profesoru, odnosno nekom drugom društveno korisnom radniku.” – u sustavu tzv. solidarnosti koji trenutno vlada, plaća se zadriglom političaru, koji od ukupnog proračuna, odsijeca nešto za obrazovanje, a onda se unutar MZOS-a radi preraspodijela među stupnjevima obrazovanja. Dakle, ti si za davanje novca zadriglim političarima.

    Bilo kako bilo, samo je pitanje, kao i nekim drugim područjima, je li sustav solidarnosti ispravan ili nije. Tvrdim da kod nas trenutno nije, jer se previše novca lijepi kojekakvim posrednicima, od političara pa na dalje (ravnateljima i voditeljima obrazovnih ustanova), a tek manji dio dolazi do ljudi koji rade u ssutavu. Dakle, zbog korupcije i nepotizma je kompromitiran model baziran na solidarnosti pa onda preostaje, kako ti sugeriraš, privatizirano školovanje amaeričkog tipa. ali se bojim da će i u tom modelu novac od školarina opet ići nekom poduzetniku i upraviteljima/ravnateljima ustanova, a ne do “neposrednih proizvođača”.

Odgovori