Bljesak Sirizine pobjede osvijetlio je hrvatsku lijevu scenu kao nešto što ne postoji više negoli postoji. Još gore, moglo bi se dogoditi da tom pobjedom hrvatska ljevica ne bude ohrabrena, nego samo dalje dezorijentirana.
Čovjek ostane otvorenih usta kada vidi kakve se budalaštine znaju valjati hrvatskom političkom pozornicom. Jedna takva pojavila se ovih dana u medijima pod navodno intrigantnim naslovima i podnaslovima kojima se najavljuje da će Ivo Josipović, valjda kada se još malo pribere od poraza, pokrenuti nekakav "treći put“. Okupit će, tvrde neimenovani mucavi izvori, nekoliko manjih stranaka kao što su HNS, IDS, Nacionalni forum, PGS, a spominje se tu i Slavka Linića. Podinteligentnost ovakvih tobože bombastičnih najava dotječe s dviju strana.
Prvo, sintagma "treći put“ ofucala se i pretvorila u odbačeni dronjak već u onom osnovnom što se njome htjelo, a to je da se socijaldemokraciju uklopi, tj. prijateljski spari s liberalnim kapitalizmom kakav danas gledamo. Operacija je premijerno i pokazno izvedena u Velikoj Britaniji, dakle kao pokusni kunić poslužili su britanski Laburisti (odatle kovanica "lib-lab“). A premda je tome snažnu teorijsku podršku dao ugledni sociolog Anthony Giddens, stvar je u svakom, pa i u sociološkom smislu, beznadno propala. Jednostavno, "treći put“ danas se smatra mrtvim magaretom.
Drugo zbog čega tko zna koju po redu najavu hrvatskog "trećeg puta“ treba smatrati retardiranom, ili hajde poluretardiranom, su najnovije vijesti iz Grčke. Jasno je, naime, da je nakon izborne pobjede socijalističke Sirize najzad pronađen drugi put u odnosu na vladajući neoliberalni svjetski poredak, pa onda nikakav treći ili ne znam koji nije više potreban i svako spominjanje takvih treba smatrati ordinarnim palamuđenjem. Naprosto, pojavila se nova vododjelnica, i one stare postale su višak kao upotrijebljena papirnata maramica, a ta nova vododjelnica povučena je jednom sasvim jednostavnom rečenicom, ali koju dosad nitko nije imao hrabrosti izustiti. Kapitalizam je gotov i treba naći nešto drukčije i bolje.
Ovo će zateći mnoge. Najviše će biti zatečeni, čak i uvrijeđeni, oni, a takvih ima puno i kod nas, koji tvrde da ovo u Hrvatskoj i šire i nije nikakav "pravi kapitalizam“. Riječ je, tvrde, o državnom kapitalizmu, jer država previše toga drži u rukama, pa kapitalizam ne stigne doći do izražaja i pokazati sve svoje navodno veličanstvene dosege i potencijale. Argument je smiješan, jer valjda je glavni kriterij za to koliko imamo kapitalizma u tome koliko je dobro kapitalistima, a danas imamo i knjigovodstveno nepobitne dokaze da im nikada posljednjih stoljeća nije bilo bolje (Thomas Piketty). No, nisu zatečeni samo oni, zatečeni su i drugi, koje se mentalnom inercijom naziva ljevicom, i to čak i više od stupova današnjeg neoliberalnog poretka.
Ovi drugi u neku su ruku išli i u susret najnovijem grčkom preokretu, u evropskom slučaju najavom prvog velikog štampanja novca, što je iznuđena solidarnost sa siromašnim jugom, a u hrvatskom pripitomljavanjem podivljalog švicarskog franka, što ima istu motivaciju. U svakom slučaju, tu se vidi nekakvo čitanje, ili barem slovkanje, znakova vremena, a pogledaj što imamo na drugoj strani. Samo nekoliko dana prije grčkih izbora Mirela Holy se uvrijeđeno požalila na HRT-u da se njenu stranku optužuje, šmrc, da je protiv kapitalizma i privatnog vlasništva, a to, ljutito je frknula, nije točno. Naravno da Holy nitko ne može zabraniti da misli što hoće. Ali, zaboga miloga, ona je čelnica "zelene ljevice“, a svaka ljevica bi trebala, barem je tako bilo dosad, željeti neku vrstu socijalizma, i u najmanju je ruku čudački s ovim izaći baš uoči očekivane pobjede Sirize.
Samo nekoliko dana prije grčkih izbora Mirela Holy se uvrijeđeno požalila da se njenu stranku optužuje, šmrc, da je protiv kapitalizma i privatnog vlasništva, a to, ljutito je frknula, nije točno. (prtsc)
Ovo nije prvi put da je Holy pokazala da joj politička inteligencija nije jača strana. Vidjelo se to i kada je prije nekoliko tjedana prihvatila gostovanje u "bljujici“ Velimira Bujanca, potpuno ravnodušna prema činjenici da se to događa u trenutku kada desni radikalizam u zemlji eskalira kao nikada od devedesetih. Bujancu je nešto prije toga otišao na noge i Dragutin Lesar, još jedna uzdanica hrvatske lib-lab ljevice, a i on je, gle ti to, prije nekoliko godina odrješito raportirao da njegovi Laburisti nemaju ništa protiv kapitalizma. Protiv čega onda imaju, to je i do danas ostalo nejasno. Što je najgore, nitko ga nije na to tjerao, prije se stjecao dojam da sam inzistira na pravovjernosti svoje stranke, i nije čudo da se ona zatim počela tresti i ljuljati jer ju je jedna frakcija željela pomaknuti više ulijevo, bliže Sirizi, s kojom su neko vrijeme i sjedili zajedno u Evropskom parlamentu. Nisu uspjeli, a i da jesu ne bi vrijedilo jer su taj prostor u međuvremenu već popunili drugi, Živi zid i u najnovije vrijeme Radnička fronta.
Doduše, Živi zid je tu više podstanar, jer se izričito odbija deklarirati kao dio ljevice, i tek nakon pobjede Sirize, koju je prigrlio kao da je njegova, to je neizravno učinio. Ali, to treba smatrati političkim boflom, prvenstveno iz sljedećeg razloga: Sinčićevi zidaši još nisu shvatili, zapravo je vjerojatnije da se prave da nisu shvatili, kako nema ljevice bez antifašizma, pogotovo ne u zemljama u kojima je fašizam u prošlom stoljeću bio neko vrijeme vladajuća ideologija. Ništa od toga nije njih dotaklo, i za razliku od Aleksisa Ciprasa koji je odmah nakon izborne pobjede položio cvijeće na grob grčkih komunista koje su strijeljali njemački nacisti, oni tupe da su neutralni u pitanju fašizma i komunizma. Naravno da u ovoj stvari ne može biti neutralnosti. Da su se tako u Drugom svjetskom ratu postavili Amerikanci, Britanci, Australci... on vjerojatno ne bi završio kako je završio. Uostalom, i Živi zid već je demantirao samoga sebe, koalirajući na prošlim lokalnim izborima s proustaškim HČSP-om, pa tu svoju neutralnost može objesiti prvom mačku o rep.
Sve u svemu, bljesak Sirizine pobjede osvijetlio je hrvatsku lijevu scenu kao nešto što više ne postoji nego postoji. Još gore, moglo bi se čak dogoditi da tom pobjedom hrvatska ljevica ne bude ohrabrena, kako neki predviđaju, nego samo dalje dezorijentirana. Izuzetak je Radnička fronta, koja je izašla s jasnim socijalističkim programom, a imponira i što pobjedu "pobratimske“ Ciprasove stranke nije dočekala s nimalo strahopoštovanja, najmanje idolopoklonstva, nego ju je naprotiv odmah oštro napala zbog koaliranja s desnicom. Ali, RF je politička nejač i treba pustiti da doraste do dugih hlača, što je u Sirizinom slučaju išlo vrlo brzo. I tek onda će se vidjeti kolika joj je realna težina.
h-alter
