Sindikalni izazovi u medijskom sektoru

Diljem Europe je pod izlikom tehnoloških promjena i zahtjeva tržišnog natjecanje prilično kompromitiran radni status novinara. Donosimo pregled nepovoljnih trendova, ali i učinkovitih sindikalnih odgovora.

Kada sam upisivala studij novinarstva početkom 2000-ih puno ljudi mi je govorilo da je zaposlenje u medijskom sektoru neizvjesno jer vrlo brzo nastupaju promjene kako u tehnološkom, tako i u političko-ekonomskom smislu. Razvoj tehnologije i digitalnih medija tih godina bio je u punom jeku, što je najavljivalo i dodatne strukturne promjene u načinu rada. Već je tada bilo izgledno da će u bližoj budućnosti struka doživjeti značajne promjene, no nije mi bilo ni na kraj pameti da na tom valu dolazi do enormnog srozavanja uvjeta rada i materijalnih prava medijskih radnika.

Stvari su krenule silaznom putanjom fleskibilizacijom tržišta rada odnosno promjenama u zakonodavstvu koje su išle u korist poslodavca, a na štetu radnika. Konkretno, otvaranje prostora za zapošljavanje putem ugovora na određeno i drugim atipičnim oblicima rada (outsourcing, agencijski rad, honorarni rad) negativno se odrazilo na materijalnu i socijalnu sigurnost radnika/ca uz gotovo nikakvu perspektivu ostvarivanja sigurne mirovine. Kako u Hrvatskoj, tako i u cijelom svijetu zabilježen je porast tzv. “freelancera” ili “slobodnih” radnika, a povećanjem broja radnih sati, spuštanjem cijene rada i smanjivanjem broja ugovora na neodređeno vrijeme, slobodni medijski radnici postaju nezaštićena radna snaga. U sindikatima se broj članova smanjuje, čemu su također “kumovale” neke od zakonskih izmjena, a privatizacijom i propadanjem medijskih kuća, smanjuje se i broj kolektivnih ugovora. Mladi radnici ostaju bez predstavnika kod poslodavaca te bez osnovne i neophodne edukacije po pitanju radničkih prava. Istraživanje koje su 2015. godine proveli French National Union of Journalists (SNJ) i tvrtka za procjenu i prevenciju rizika struke Technologia otkrilo je da je od 1.135 ispitanih novinara, više od trećine (34%) želi napustiti profesiju. Međutim, unatoč tome, 80% je izjavilo da istovremeno osjeća strast za tom istom profesijom.

Novi radnici, novi izazovi

Novinarske organizacije i sindikati suočavaju se s novim izazovima zbog čega nužno moraju mijenjati strategiju i način organiziranja. Ono što je problematično kod radne snage koja mijenja poslove je da većina radi od kuće i zaposlena je na atipične ugovore, pa ju je teško organizirati. Radna snaga je fragmentirana, odnosi su depersonalizirani, a kapitalističko veličanje individualizma učinilo je ljude nesolidarnima, što baš i ne doprinosi organizaciji kolektiva. Unatoč tome što slobodni novinari obavljaju jednaku količinu posla kao i oni koji su zaposleni na neodređeno vrijeme, velike su nejednakosti u razini njihovih radničkih prava, osobito prava na organiziranje i sudjelovanju u kolektivnim pregovorima. U brojnim europskim državama, samozaposleni radnici nisu uključeni u kolektivne ugovore, a izvjestan je trend rasta samozaposlenih i slobodnih novinara. U nekoliko zemalja središnje i istočne Europe, naročito u Mađarskoj, slobodno novinarstvo postalo je glavni oblik novinarskog rada.

U studenom 2015. godine, EFJ (Europska federacija novinara) pokrenula je projekt “Prava i rad u novinarstvu – izgradnja snažnijih sindikata” kako bi adresirala navedene izazove te su u priručniku analizirali rezultate prikupljene u 33 EFJ članice iz 28 država. Istraživanje je pokazalo da se položaj samozaposlenih novinara uvelike razlikuje od države do države. Dok neke novinarske organizacije i sindikati u svom članstvu imaju visok postotak slobodnih novinara (u njemačkom Der Deutsche Journalisten Verband i poljski Polish Association of Journalists čine 70% članstva), druge ih ne organiziraju zbog ograničenja u nacionalnom zakonodavstvu. Istraživački institut Sveučilišta u Bukureštu (ICUB) objavio je dva istraživanja fokusirana na novinare mlađe od 30 godina. Rezultati su pokazali da su prekvalificirani za poslove koji su im na raspolaganju i potplaćeni, ali i da se nisu skloni pridružiti profesionalnim organizacijama i/ili sindikatima za razliku od njihovih starijih kolega koji su skloniji organiziranju radi očuvanja radničkih prava izborenih u 20. stoljeću. Nesklonost mladih radnika prema učlanjivanju u sindikate sigurno predstavlja ozbiljnu opasnost u kontekstu podjela unutar profesije, ali i za razvoj i jačanje sindikata u tom sektoru.

Novinari “poduzetnici

Temeljem zakona o slobodnom tržišnom natjecanju koji svaki entitet koji se bavi ekonomskom aktivnošću definira kao poduzetnika, neovisno o pravnom statusu i načinu financiranja, slobodni medijski radnici širom Europe tretiraju se kao “poduzetnici” kako bi poslodavci izbjegli troškove njihova zapošljavanja. Pored toga, zbog istog zakona, u mnogim državama Europske unije, kolektivni ugovori koje zaključuju sindikati koji organiziraju slobodne medijske radnike (osobito ugovori koji se tiču fiksiranja cijena prodaje usluga slobodnih novinara), proglašeni su nezakonitim.

Kao odgovor na navedenu praksu, u nekim državama EU uvedene su zakonske mjere koje idu u smjeru izuzimanja slobodnih medijskih radnika od zakona tržišnog natjecanja kako bi se spriječilo potpuno ukidanje mogućnosti kolektivnog pregovaranja na tom području. Primjerice, u Nizozemskoj je poznat slučaj “FNV Kunsten Informatie en Media v Staat der Nederlanen” iz 2014. godine temeljem kojeg je prošireno pravo na kolektivno pregovaranje za samozaposlene. Presuda Europskog suda pojasnila je da ukoliko je poslodavac angažirao samozaposlenog na istoj aktivnosti kao i zaposlenog, njihov status mora biti jednak. Također, u Nizozemskoj novi propisi više ne dozvoljavaju poslodavcima da zaposle radnika putem ugovora na određeno na razdoblje duže od dvije godine, a po isteku ugovora, poslodavci moraju ponuditi ugovor na neodređeno ili čekati šest mjeseci kako bi ponovno zaposlili radnika. U Njemačkoj, promjena zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti iz 2008. godine omogućila je radnicima zaposlenim pod kratkoročnim ugovornim sporazumima da zatraže povlastice za nezaposlene. Isto tako, uvedena je pravna iznimka u zakonu o kolektivnim ugovorima temeljem koje se slobodni novinari smatraju usporedivima sa zavisnim radnicima ukoliko barem 50% njihovog dohotka dolazi od jednog poslodavca (za radnike koji se bave umjetničkim, kreativnim ili novinarskim poslom, dostatna je čak i trećina dohotka). U ovom slučaju, slobodni radnici su izuzeti od bilo kakvih propisa o tržišnom natjecanju koji sprečavaju zaključivanje kolektivnih ugovora o zajedničkim plaćama i cijenama.

U Francuskoj, Cressardov zakon (iz 1974., donesen zbog zagovaranja novinarskih sindikata) daje jednaka prava novinarima (tzv. pigistes) koji su plaćeni po komadu (članku, fotografiji, itd.) kao i stalno zaposlenima. Dodatno, zakon o radu na “pigistes” proširuje širok raspon zaštita koje se primjenjuju na stalne zaposlenike: naknada u slučaju bolesti, majčinstva, industrijskih nezgoda, nezaposlenosti, umirovljenja, otkaza (uključujući otpremninu), odredbu o plaćenom dopustu i usavršavanju te primjenu novinarskih kolektivnih ugovora.

U Danskoj je poznat slučaj iz 1997. godine u kojem je danska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja pokrenula sudski postupak protiv sindikata novirnara. Agencija je optužila sindikat za “namještanje cijena” jer su u brošuri “Preporučeni uvjeti za slobodne novinare”, predlagali minimalni iznos naknade za rad svojim članovima, slobodnim novinarima, međutim Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja 2002. godine presudilo je da slobodni novinari koji rade povremeni posao istovjetan poslu kojeg rade zaposlenici, moraju biti smatrani zaposlenicima te time ne potpadaju pod pravila zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Norveški sindikat novinara 2010. godine je razvio kalkulator za izračun naknada slobodnim novinarima. Strategija je bila izjednačiti naknade slobodnih novinara s plaćama zaposlenih kako bi se postigla jednakost u primanjima. Kalkulator je omogućio samozaposlenim novinarima da izračunaju iznos satnice koju bi izdavač platio zaposleniku za isti posao u istom sektoru.

Situacija u regiji

Katarina Jaklin u članku “Novinar pa tek onda radnik” navodi kako je prema statistikama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u razdoblju od 2008. do 2015. godine 3.604 novinara i novinarki ušlo je u evidenciju nezaposlenih. Da se radi o velikom porastu broja nezaposlenih novinara govori podatak prem koje je 2008. zabilježeno samo 227 takvih ulazaka, a 5 godina kasnije, rekordnih 747. Istovremeno, sve više medijskih radnika otvara “obrte” i sami si uplaćuju doprinose, no ti radnici i dalje ovise o honorarnim angažmanima u pojedinim medijima te nemaju prava na bolovanje, godišnje odmore, nakadu za nezaposlene itd. Dodatno, većina njih nije učlanjena u sindikat što im ograničava mogućnost organiziranja i borbe za bolje uvjete rada. Od nekad 11 kolektivnih ugovora u medijskom sektoru u Hrvatskoj su danas na snazi samo dva.

U susjednoj Srbiji situacija je još gora. Istraživanja pokazuju da je petina novinara u statusu “freelancera”, a samo 27% mladih novinara ima radni odnos na neodređeno vrijeme. Kako kaže Dragana Čabarkapa, predsjednica sindikata novinara Srbije: “U najtežoj poziciji su novinari u onlajn medijima gde je manje od trećine stalno zaposlenih. Uglavnom nisu sindikalno organizovani. Poslodavci u Srbiji ne žele sindikate u svojim medijskim kućama i ne kriju da to pokažu. Iz straha da ne izgube posao honorani suradnici (frilenseri) uglavnom ne žele da se učlane u sindikalnu organizaciju. Sindikalizam u medijima gotovo da je zamro posle 2014. godine, kad se država povukla iz medija. Prema našem istraživanju više od 1.000 novinara i medijskih radnika je tada ostalo bez posla. Bio je to drugi krug privatizacije. U prvom krugu, period izmedju 2003. i 2008, medije su, najčešće zbog nekretnina na dobrim lokacijama, kupovali kontroverzni biznismeni. Kroz ‘program podmlađivanja redakcija’ oslobađali su se starijih stručnih kadrova, zabranjivali sindikalno organizovanje, smanjivali plate, koje su često kasnile i po nekoliko meseci zbog čega novinari i medijski radnici u tim redakcijama nisu imali zdravstveno osiguranje. Upravo zbog takvih posledica i privatizacije koja je nazvana ‘pljačkaškom’, SINOS se protivio daljoj privatizaciji medija.”

Od države do države, situacija je dosta drugačija i zakoni su različiti, no uglavnom je slučaj da slobodni medijski radnici imaju najmanja ili gotova nikakva radnička prava. Unatoč tome, aktivnosti sindikata i drugih organizacija koje udružuju medijske radnike u pojedinim su europskim državama pokazale da se može utjecati na zakonske regulative kako bi se bolje regulirala radna prava slobodnih medijskih radnika. Međutim, za ozbiljnije promjene, nužno je ojačati sindikate, osmisliti nove modele članstva koji će odgovoriti na potrebe slobodnih medijskih radnika, educirati mlade radnike o njihovim pravima i osigurati kontinuitet u sindikalnoj borbi. Europsko iskustvo pokazuje da je pregovaranje slobodnih novinara s medijskim kućama moguće. Ono što je u budućnosti krucijalno je pokušati utjecati na osvještavanje važnosti zaštite prava radnika na svim razinama društva, kako bi novinari i medijski radnici “kao korektiv” društva i vlasti imali mogućnost profesionalno i nepristrano obavljati svoj posao.

bilten

Odgovori