Nakon ulaska u političku životnu zajednicu s Karamarkovim HDZ-om, MOST se očito odlučio poslužiti HDZ-ovskim i Karamarkovim metodama za obuzdavanje i kontrolu svojih partnera u vlasti.



Brzo su se, izgleda, naučili (ili su možda oduvijek znali) paraobavještajnim igricama, kombinacijama, manevrima i zakulisnim taktikama, kao metodama držanja pod kontrolom sistema u čijem su se vrhu našli. Naime, što se to danas zna o Karamarku, a što se možda nije znalo u predizbornoj godini?! Apsolutno ništa.

Sve što posljednjih dana pojedini mediji objavljuju kao, ne znam kakvu tobožnju „novinarsku" „ekskluzivu" samo je recikliranje već poznatih Karamarkovih afera i s njima povezanih slučajeva. Točnije, riječ je o Aferi Soboli i slučajevima koje se posredno ili neposredno može dovesti u nekakvu vezu s tom aferom. No, dok danas svi mediji, dvije nacionalne televizije, pa u određenoj mjeri i javna HRT, tiskani mediji, novinari i aktivisti po društvenim mrežama, objavljuju podatke o Karamarkovim aferama, u predizbornoj godini isti ti novinari, isti ti urednici, isti ti vlasnici medija, isti ti mediji su – ŠUTJELI! A znali su sve. Znali su za svaku aferu, imali su sve dokumente na raspolaganju, imali su svjedoke, imali su čak i sudsku presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu kojom je potvrđena vjerodostojnost informacija u slučaju Afere Soboli. Pa ipak, usprkos svim dokazima, dokumentima, informacijama, presudama, svjedocima i izvorima, svi su mediji uporno i dosljedno – cenzurirali objavljivanje informacija o povezanosti šefa HDZ-a s tim aferama. Novinari, mediji, političari, javne osobe, pa i tadašnja Milanovićeva koalicija ponašali su se kao da ti podaci ne postoje, čime su ako ne direktno, a ono u najmanju ruku posredno zataškavali Karamarkove afere ili pomagali u njihovom zataškavanju.

Mislim da je legitimno pitanje – ZAŠTO? Kad su aktivisti na zagrebačkom glavnom trgu te dokumente i dokaze dali Zoranu Milanoviću i Vesni Pusić, bez obzira što su time mogli itekako dovesti u pitanje njegovu vjerodostojnost i uopće kredibilitet za sudjelovanje u izbornoj utrci, šef SDP-a i tadašnja šefica HNS-a iako su na ruke dobili dokaze o Karamarkovim aferama odlučili su sve jednostavno prešutjeti. Odlučili su okrenuti glavu. Odlučili su ponašati se kao da ti dokazi ne postoje. Uostalom, pune četiri godine mandata Milanovićeve vlasti, dokazi o vezama Karamarka s Aferom Soboli i povezanim slučajevima, skrivali su se po ladicama brojnih institucija, a tadašnja vlast po tom pitanju nije poduzimala ništa kako bi se osiguralo funkcioniranje institucija i procesuiranje navedenih afera i slučajeva. I zastupnici MOST-a su u više navrata dobili te iste dokaze o Karamarku, kao i mnogi drugi zastupnici, o čemu postoje dokazi.

Uostalom, osobno sam sačekivao Božu Petrova i druge zastupnike kako bi im dao dokaze o Karamarkovim aferama, što je često u vrijeme MOST-ovih pregovora o sastavljanju Vlade bilo i po medijima, ali i objavljivano po društvenim mrežama. Božo Petrov je znao s kojim i kakvim HDZ-om, te s kojim i kakvim Tomislavom Karamarkom sklapa politički savez i formira vlast i parlamentarnu vladajuću većinu. Znala je to i većina MOST-ovih saborskih zastupnika, koji su tada pred dokazima o Karamarkovim aferama odlučili okrenuti glavu i upravo s takvim šefom HDZ-a formirati novu Vladu. Javnost vjerojatno ipak nije baš toliko kratkog pamćenja, niti je toliko ograničena, da se ne biste sjećali mojih transparenata i dokumenata s kojima sam sačekivao Petrova i njegove zastupnike, kako ispred sjedišta MOST-a, tako i ispred središnjice HDZ-a ili kasnije zgrade Sabora. Sate sam proveo sačekujući ih na ulici kako bi im na jedini mogući način ukazao na dokumente o korupciji i kriminalu, na dokumente o aferama s kojima se povezuje Tomislava Karamarka. Vjerojatno se sjećate i transparenta s kojim sam ih tada sačekivao, na kojem je pisalo: „Afera Soboli nije kleveta, onda kaj je?", kao i velikog transparenta s ispisanim stavkama o 282 milijuna kuna, koji su u Aferi Soboli izvučeni iz državnih poduzeća.

Na nesrežu Bože Petrova, postoje nebrojene fotografije, pa i videozapisi koji su zadokumentirali te trenutke, pa danas MOST-ov Božo teško može demantirati i tvrditi kako ništa nije znao. Može jedino lagati, praviti se glup i igrati svoje ispodprosječno primitivne i prozirne parapsihološko-parapolitičke igrice. Petrov bi nakon političkog saveza s Karamarkom bio što kaže narod „i pošten i jeben", a to nikako ne ide. I mislim da je Afera Karamarko, zapravo, u ovom trenutku produkt Petrovljevog paraspihijatrijskog quasipolitičkog inženjeringa, u kojem želi stvoriti sliku kako je MOST tobože nešto drugačiji, i izvaditi se iz političke septičke jame u koju je dobrovoljno skočio na glavu. Dakle, to je pozicija koju MOST pokušava ovom aferom za sebe isposlovati, dok s druge strane pred javnosti želi stvoriti dojam, preko pojedinih mostovskih bukača, koji su ništa manje primitivci hadezeovskog tipa poput Bulja, žele stvoriti dojam kako eto MOST je spreman obračunati se i s HDZ-om i biti odriješit i prema Karamarku ako je to potrebno.

S druge strane, Petrov ovim pokušava političkom igrom mrkve i batine držati HDZ i Karamarka pod kontrolom i igrati uobičajene Karamarkove zakulisne igre, odnosno okrenuti Karamarkovu batinu protiv Karamarka. No, ta bi se ista batina mogla obiti i o Božinu glavu, kao politički bumerang u kojem se prvi Mostovac moguće malo preračunao. Na Aferi Karamarko, ne treba pasti šef HDZ-a. Nego svi oni koji nisu pravovremeno reagirali na informacije o njegovim aferama i koji su svojim nereagiranjem omogućili višemjesečno, a neki i višegodišnje zataškavanje tih afera. Uostalom, cijela je ova afera više poražavajuća za Zorana Milanovića, jer je mogao reagirati na vrijeme ali nije. I nije to jedini takav primjer. Svi oni koji su vrlo organizirano i disciplinirano prikrivali njegove afere snose potpuno jednaku odgovornost kao i sam Tomislav Karamarko. Možda i veću. Ozbiljniju. Težu! Ako danas pada Tomislav Karamarko (što je potpuno u redu), s njim moraju pasti svi njegovi pomagači. Pritom tu ne spada samo njegova supruga, ili prijatelj Jozo Petrović, ili stranački pobočnici, nego svi oni koji su za afere znali, imali dokumente i dokaze, ali su šutjeli i prikrivali. Nema medija, ali doslovno nema medija koji nije raspolagao informacijama i dokazima o Aferi Soboli. No, isto tako nema medija koji ih je tada objavljivao. Cenzurirali su sve negativne informacije o Karamarku.

Pravo pitanje je zašto? Jesu li za tu cenzuru i prikrivanje afera dobili novac? Je li njihova šutnja bila plaćena i tko ju je plaćao? Iako nema načina da se informacije potvrde, pa ih ovdje i prenosim kao kuloarske novinarske priče, bez čvrstog dokaza, mnogi novinari, urednici, vlasnici medija i mediji navodno su financirani preko Joze Petrovića. Ovih dana se, prema istim kuloarskim novinarskim pričama, zatvaraju te „pipe" za financiranje, pa je očito sezona lova otpočela, kad više nema tko plaćati šutnju. Prema jednako tako nepotvrđenim i nepotvrdivim informacijama, primjerice, Jozo Petrović ovih je dana navodno obustavio i financiranje Karamarkovog internetskog biltena „Direktno", pa su oni koji su tamo primali lovu sumnjivog porijekla sad u panici za svoje medijske sinekure i opet navlače novinarske maske ne bi li se negdje brže bolje uhljebili, kod nekog novog gazde za kojeg će odrađivati manje više jednako prljave poslove. Jebeš takvo usrano novinarstvo! Karamarko je ionako prošlost, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način.

No, mene više zabrinjava sindrom Sanader, koji se u njegovom slučaju preslikano ponovio. Dok je plaćao šutnju, ili pak bio dovoljno moćan da ucjenjuje i drži pojedince u šaci, mogao je iz sjene uređivati i cenzurirati medije, zapošljavatio i otpuštati novinare, dozvoljavati ili zabranjivati teme koje se pojavljuju u medijima. I dok je poredak stvari tako stajao, Sanader, a poslije njega i Karamarko bili su medijski i novinarski nedodirljivi, a mi vrlo malobrojni tek možda par novinara koji smo se drznuli pisati protiv zavjeta šutnje medijskog i novinarskog mainstreama bili smo kažnjeni na razne načine. Prvo diskreditacijama, blaćenjima po medijima, kriminalizacijama, hapšenjima i progonima, a kad nas ništa nije ušutkalo i pokušajima ubojstava. Medijski i novinarski mainstream nas je izolirao, odbacio i ocrnio, te su za nas koji nismo pristajali prodavati šutnju, umjesto pisati istinu, često proglašvali nenovinarima, i kojekakvim nazivima kako bi nas u javnosti i pred javnosti što više ocrnili. Bili smo i ostali otpadnici, a medijski i novinarski mainstream se i danas ponaša kao i tad, kad moćnik više nema ni pare, ni moć da kupuje šutnju ili ušutkava, tad mu okreću leđa i obrušavanjem na njega traže novog gazdu koji bi ih tako gadljive plaćao.

To nije novinarstvo. To je medijska korupcija i obično ljudsko kurvanje. Taj medijski i novinarski mainstream godinama živi na takvom korupcijskom lešinarenju i medijskom reketu. Za razliku od njih, mi koji nismo naplaćivali šutnju, znamo kako je bilo sve te godine preživjeti sva gaženja i maltretiranja koja smo proživljavali. A onda najednom, oni naprave svoj novi manevar i kao što su jučer naplaćivali šutnju o Karamarku, danas možda i skuplje naplaćuju da o svemu najednom progovore. Zajebano je to medijsko i novinarsko licemjerje u ovom društvu. I prije svega, gadljivo. Jako gadljivo. Do bljuvanja!

Mi novinari na ovom slučaju moramo raščistiti te odnose unutar struke i razjasniti te stvari. Tko je, kako, od koga, i koliko, primao novac za šutnju. Da već jednom i javno kažemo kolike su to tarife za šutnju, kolike su tarife za cenzuru i skrivanje informacija od javnosti. Javnost ima pravo znati i istinu o nama novinarima i stanju u novinarstvu. Javnost ima pravo znati istinu i o novinarskoj i medijskoj korupciji, o novinarskom kurvanju za sitne ili krupne pare kojekakvim političkim, bankarskim ili tajkunskim gazdama. Ako pada Karamarko, s njim trebaju pasti svi oni koji su mu šutnjom, prikrivanjem i skrivanjem pomagali – čelni ljudi bivše vlasti, današnje opozicije, urednici medija, novinari, vlasnici medija i mediji, kao uostalom i vrh Državnog odvjetništva, iz kojeg su nedavno svečano i koncelebrirano objavili (k)Urbi Et O(po)rbi kako su odbacili kaznene prijave i slučajeve protiv šefa HDZ-a.

S Karamarkom treba pasti i Božo Petrov, koji je za njegove afere znao, ali mu je odlučio držati ljestve u preuzimanju vlasti. Uostalom, mislim da ovi drugi trebaju dobiti barem dvostruke kazne u odnosu na samog Karamarka. U Aferi Karamarko, zapravo je vrlo malo nevinih. Ona je sindrom opće društvene korupcije i u nju su umiješani svi, a najviše oni najgrlatiji koji ovih dana deru svoja političarska, aktivistička, medijska, novinarska, provska i kojekakva grla urlajući: Drž'te lopova! S lopovom treba pokupiti i sve njih.