Dok dara ne prevši mjeru (Prvi dio)


Da bi se pljačka opravdala, podmetnuta je javnosti teza kako ne postoji titular društvenog vlasništva.

"No to je obična besmislica. Poduzeće ne može početi poslovati dok se ne registrira kod nadležnog suda. A kad se to uradi, onda je ipso facto određen i titular. Za sve poslovne odluke odgovara poduzeće, a ne država ili netko drugi. Utvrdio sam da, nažalost, naši pravnici ne znaju modernu teoriju vlasništva. Od 1932. poznato je u znanosti da se vlasništvo ne odnosi na pojedinca, kao u rimskom pravu – iako i tamo postoji ager publicum – ne radi se o inokosnom vlasniku koji je ujedno i proizvođač, već je vlasništvo podijeljeno na vlasništvo poduzeća (oni koji njime upravljaju) i vlasništvo kapitala (bilo tko koji se pojavljuje kao puki rentijer). U socijalističkom društvu vlasništvo poduzeća pripada samoupravnom kolektivu, a vlasništvo kapitala društvu. Kako profesionalni pravnici nisu razradili tu pravnu teoriju, morao sam je razraditi sam polazeći od društvenog vlasništva. U isto vrijeme, ili nešto kasnije, do iste teorije došli su i na Zapadu polazeći od privatnog vlasništva. Fascinantno je kako ista pravna teorija odgovara dvama različitim društvenim sistemima zbog toga što je determinirana istom modernom privredom.", (Branko Horvat, "Znanstvena ekonomija i tržišni fundamentalizam")

Branitelji "privatizacije na hrvatski način" ne dovode je u pitanje, kao ni porijeklo bogatstva hrvatskih milijardera i milijunera (jedan ustrajno podastire bajku o svojim počecima na zagrebačkom Dolcu - kao prodavač cvijeća - ni ne spominjući oca koji je još u "mraku" zamračio dvadesetak milijuna dinara kojima se izgubio trag!), uključivo one koji su već preprodali imovinu i uhvatili maglu prema inostranstvu. Njima su todorići, rajići, gavrilovići, gucići, kutlei i ine veće i manje zvjerke, rezultat genijalnog poduzetništva i ustrajnog rada (sa lijenim radnicima!), a zauzimanje za njih jasno je u svjetlu goleme pljačke Hrvatske u kojoj su učestvovale i sitne ribe. Popljačkane kasarne, otete i pokradene srpske kuće i stanovi, vlakovi prema Kninu i Krajini prepuni „domoljubno“ raspoloženog pljačkaškog puka, sve su to činjenice, ali - što se nekad zbivalo, posve je nevažno! Doduše, vrlo perfidno ograničivši riječ "ranije", jer se mnogo ranija zbivanja koriste u indoktrinaciji naroda i povijesnom revizionizmu na kvazidomoljubnoj bazi, čega je cilj zamazati oči narodu, udaljivši mu misli od vlastitog poniženja i imena lopova u čijim firmama upravo argatuje. Kaže latinska poslovica: "Onoga ko se obogatio za godinu dana trebalo je objesiti prije dvanaest mjeseci."! Branko Horvat je među prvima upozoravao kako se umirovljenici sustavno pljačkaju i da im je oteto više od trideset mirovina, što se godinama demantiralo, sve dok vlasti nisu bile prisiljene priznati. Potom je ogromni dio ukradenog legaliziran genijalnom ponudom penzionerima: vraćamo pola odmah, ili sve u ratama tijekom deset godina (osam godina, uz dvije godine počeka)! To je bila "velikodušna" ponuda umirovljenicima koji su jednom nogom već u grobu ili vrlo blizu njega, ali im je razum još ostao netaknut. A mnogi su davno prije "plemenite" ponude već otišli s ovog svijeta. Svi ti pljačkaši - veliki, srednji i sitni – bespravno su stekli veća ili manja bogatstva ostvarena u "onoj mračnoj državi". Čuveni je paradoks kojim se šopa narod: Hrvatska (Jugoslavija) je bila siromašna zemlja, i nije imala ništa. A onda su došli "domoljubi" i oteli sve, postavši tajkunima. Cijela ta storija o "domoljubnim" pljačkama republika bivše države čeka nekog novog Krležu, ali kad se pojavi bit će već sasvim svejedno našim potomcima – više će uživati u umjetničkom dojmu djela, negoli se zgražati nad zločinima svojih predaka. Uostalom, sinovi i kćeri kriminalaca postat će novi stupovi društva, nedodirljivi s možebitnim optužbama na porijeklo imovine. Kriva je percepcija o nevinosti najbliže obitelji (a posebno djece), jer kao nisu učesnici. 'Ajte, molim vas, ako dijete šofera jednom ne nadođe na pitanje kako se tata obogatio, već uživa u privilegijama koje mu pruža očev čin (lagodan život, putovanja, studij u inozemstvu, vile i vikendice, kola ekstra klase i cijene,...) onda ga odmah treba strpati u sanatorij za mentalno zaostale, jer - jedino u tom slučaju ništa ne zna, ne sluti i nevin je!

O bogatstvu postoji bezbroj izreka mudrih ljudi, nažalost nimalo utjecajnih na one kojih se prvenstveno tiču. Čovjek nije protiv bogaćenja poštenim radom, uz jednako takav odnos prema radnicima, ali – prekomjerno bogaćenje valja ograničiti. Onaj nesrazmjer u podjeli svjetskog bogatstva po narodima i pojedincima je etički nedopustiv. Pred više od dva tisućljeća se antički filozof upitao, dajući i odgovor: "Pitate li: koja je prava granica bogatstva? Ona je: prvo, imati što je potrebno, a drugo, imati što je dovoljno.". O konkretnm će granicama odlučiti ljudi – na ovaj ili onaj način - kao što o svemu odlučuju. Mnogi, prvenstveno vjernici, postavljaju pitanja o smislu života, a jedino na što nadođu je da to zna Bog, dok je naše služiti njegovim namjerama ne propitujući isuviše. Jedini opći odgovor za cijelu vrstu, sastoji se u tome da svrhe postojanja nema – ona je potpuno ista kao u lavova, majmuna, šakala ili ameba. Eventualno, pod općim smislom za cijelu vrstu, možemo smatrati stremljenje ka istinskom ljudskom dostojanstvu svake osobe, tako da svatko svojevoljno može poraditi na vlastitom smislu postojanja. Treba stvoriti uvjete života u kojima će se jedinke zaista osjećati kao humana ljudska bića. Napadani teoretičar socijalističkog samoupravljanja je pisao:

"Sreću čoveka ne može doneti ni država, ni sistem, ni politička stranka. Sreću čovek može sebi stvoriti samo on sam. Ali ne on sam kao jedinka, nego samo u ravnopravnim odnosima sa drugim ljudima. U tim odnosima on treba samoupravno i slobodno da ovladava svojim pojedinačnim i opštim društvenim odnosima, ali — u odgovarajućim demokratskim organizacionim oblicima — i državom, sistemom i političkom strankom kao instrumentima njegovog sopstvenog samoupravljanja. Avangardne snage socijalizma i socijalističko društvo, prema tome, mogu imati samo jedan cilj, a to je da, prema mogućnostima datog istorijskog trenutka, stvaraju uslove u kojima će čovek biti što slobodniji u takvom ličnom izražavanju i stvaranju da može - na osnovi društvene svojine na sredstvima za proizvodnju - slobodno raditi i stvarati za svoju sreću. To je samoupravljanje.", (Edvard Kardelj, "Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja")

Lišimo li citat ideoloških konotacija (koje će protivnici samoupravljanja prvo zapaziti), onda je – s obzirom na ekonomiju kao najbitniju djelatnost koja određuje primarne životne potrebe – njegova suština istinita. Za sliku (ljudsko dostojanstvo i sreću) potrebno je urediti pripadajući okvir (društveno politički i ekonomski sustav). Radi se samo o tome da proizvodnja i sve što iz nje proizlazi (donošenje odluka, odnosi, raspodjela, utjecaj na okoliš itd...) ne može biti interesom samo jednog čovjeka, već svih zaposlenih i šire društvene zajednice. Čovjek nije "oruđe koje govori", mada ga se i dan danas tako nastoji tretirati. Ako oko 100 tisuća poduzetnika (pravih i fiktivnih), što čini oko 6.7% od skoro poldrug milijuna hrvatskih radnika (2015. godine), može njima diktirati uvjete proizvodnje, proizvodnih odnosa i raspodjele dobiti, onda ni ne zaslužuju drugo nego što imaju. Pa ipak, treba podsjetiti da je bilo globalnih pokušaja - za sada neuspješnih - da se stanje promijeni u njihovu korist. No, ni životnog partenra niste našli od prve, povedite računa o tome. Učešće u kreiranju vlastite sudbine pravo je svakog ljudskog bića – radnika ili vlasnika – a potonji to ne mogu u beskonačnost sprečavati onima od čijeg rada žive. Kaže se da dogovor kuću gradi, a tome su uvijek bili skloniji potlačeni od svojih tlačitelja. Dok dara ne prvrši mjeru!

P.S.

Socijalizam i komunizam, svakako ne onakvih oblika kakvima ih namjerno predstavljaju ideološki neprijatelji (komunizam nikad nije postojao, pa je njegovo poistovjećivanje s propalim sistemima, radi ocrnjivanja, čisti nonsens), su oblici davnašnjih stremljenja ljudi za pravednijim svijetom. Danas postoji niz legalnih komunističkih partija, te stranaka demokratsko socijalističke, komunističke, odnosno antikapitalističke esencije, s parlamentarnom zastupljenošću, dok su neke bile ili jesu na vlasti. Nije osnovni problem relativno mali broj njihovih zastupnika - sem u nekim zemljama krajnje zahirene, čak i formalne demokracije - već to što većina njih služi kao alibi za navodno stvarnu demokratičnost vladajućih. Svako jačanje stranaka koje predstavlja opasnost po njih, prijeteći legalnim preuzimanjem vlasti, nastoji se čak i silom spriječiti, često uz vanjsku pomoć. Najočitiji je primjer vojno svrgavanje legalno izabrane čileanske vlade (sa socijalističkom i komunističkom većinom), uz pomoć desničarima ogledne demokracije (SAD). Ondašnji savjetnik predsjednika spomenute, Henry Kissinger (ratni zločinac, za svoja nedjela nagrađen Nobelovom nagradom za mir), pravdao je intervenciju riječima:

"Ne vidim zašto bi trebali stajati sa strane i gledati kako neka zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti njezinog naroda."

Narod zaista može u prosjeku postati neodgovoran, ako je dobro indoktriniran sa usmjerenim ciljevima (narodi bivše države devedesetih, njemački narod u doba nacizma, pa i suvremeni američki), ali to ne može biti razlogom niti opravdanjem intervencija, ukoliko ne predstavlja prijetnju drugim narodima. Pouka skepticima i cinicima glede malobrojne zastupljenosti lijevih stranaka u vladama, može biti upravo slučaj bivše zajedničke države. Kad je KP na parlamentarnim izborima postala treća vodeća partija u zemlji "vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca... zabranila je ("Obznana") rad Komunističke partije Jugoslavije i prokomunističkih sindikata, te suspendovala razna radnička i ustavna prava". Tada počinje progon ljevice, prisiljene na ilegalni rad. Usprkos smanjenju članstva uslijed represije, uspjela je organizirati ustanak, otpor agresoru i došla do preuzimanja vlasti za idućih skoro pola stoljeća. Kada? Kad su se promijenili opći politički uvjeti u svijetu, o čemu apriorni protivnici stvarne demokracije, konzervatori stanja u kojem plivaju poput riba u vodi, ni u primisli ne računaju. Suprotno činjenici da je u svemiru sve dinamika i evolucija, uvjereni su da je nastupio "kraj povijesti", s ostvarenjem za njih "najboljeg od svih mogućih svijetova". Prenesimo im pjesnikovu poruku,

"Sunce žarko sjeda


I skoro će sjest;


Stalna na tom svijetu


Samo mijena jest!",


kombiniranu sa zapažanjem drugog barda:

 

"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.",

bez očekivanja da će ih shvatiti. Doduše, logički je to obostrano ekvivalentna relacija, ali nije etički. Duh Oskara Groeninga čuči u pozadini ljudi koji slijede isključivo zov novca. Pogledajte spisak nekih najpoznatijih svjetskih firmi koje su služile nacističkom režimu, pa razmislite. Oskar Groening bi rekao da je tome tako u životu, međutim... Stremljenje prema istinskom očovječenju ne leži na putu novca, jer bi inače čovječanstvo pamtilo biznismene, a ne humaniste, znanstvenike ili umjetnike, pjevalo bi ode moći novca a ne moći duha. U samoj osnovi ne radi se o dilemi tko je „gori“ a tko „doli“, jer svi smo mi ljudi i svi bi trebali biti „gori“, a da do toga dođe poslovanje mora biti otvoreno svim zaposlenima, kao i pravo na suodlučivanje i pravednu raspodjelu dobitka. Tako bi to trebalo biti u životu, a to što nije, ne znači da neće biti.