Ne razumijem se baš u vina i piva i nikad ne bih vjerovala da me pivo sa četiri posto alkohola može tako ošamutiti, zato sam i odabrala to najslabije, kako bih uz njegovu pomoć obilježila rođendan. Pretpostavila sam da se ništa značajnije tog dana neće dogoditi i da će to svijetlo, domaće proizvodnje, valjda zato i jeftino, biti jedino važno u danu. Sumnjam u njegovu kvalitetu, ali, utažit će žeđ i, mojbože, ima okus piva. Nakon obavljenih prijepodnevnih poslova pri kojima sam koristila auto, zaključujem da mogu dobrano povući na ovoj preranoj vrućini jer nemam u planu ponovo u auto.
Od sinoć razmišljam o dječaku od 7-8 godina koji je prošao jučer podvečer ispred moga kućerka i vrlo kulturno se obratio prijateljici i meni dok smo čavrljale o dnevnim događajima: Izvinite, mogu li vas nešto pitati – Možeš, kako ne – Jeste li možda vidjeli da je prošla jedna koza ovom ulicom – Nisam, nisam, a cijelo sam poslijepodne vani – Odlutala nam je od kuće, vidjeli su je danas u parku, ne možemo je naći.
Cijelu večer i noć i sljedeće jutro ljutila sam se sama na sebe zato što malca ne upitah odakle je, gdje živi, u koji ide razred, pustila sam ga da ode a ja ostanem neinformirana, što znači i beskorisna. Tako sam lani pustila i djevojčicu koja je u knjižari najprije pitala koliko košta komplet za geometriju u plastičnom omotu, da bi onda pogledala u oca i obradovala se kad je odobrio. Na nju sam kasnije naletjela i upoznale smo se, to je draž malih sredina. Pa se nadam i ponovnom susretu sa dječakom koji traži kozu u sredini koja nije prirodno okruženje njegovih roditelja, nego nasilu im određeno, zaključujem po onome: „izvinite“, ovdašnja većina neće se tako obratiti sugovorniku, pogotovo se neće ispričavati zato da bi nešto priupitali, Bosna progovara iz dječaka, nekadašnja mirna, sevdahom i mezom prelivena Bosna.
Taman kad sam dobrano otpila iz boce od dvije litre, sve želeći utažiti žeđ od vrućine, u strahu da ne dehidriram, a voda mi na današnji dan nešto ne prija, tog dana sutradan, ispred kućerka mi, gleda me ravno u oči u kratkom zastajanju, koza. Smeđa, bit će jedna od vrsta alpske, brzo ode do raskršća, krene cestom desno, alarmiram susjedstvo, dobivam uputu čija bi mogla biti, sjedam u auto, ne baš polupijana, ali, nekih promila ima, gume škripe, jurim preko mosta do Cigana, oni imaju koze. Sjede pred kućom, nije njihova, zna gazda čija je, bio jučer vlasnik kod njih raspitati se jesu li je možda vidjeli, upućuje me na kuće prema Plivi, kaže: treća slijeva od Žarkove gostione, ima drvena vrata, ulazim u dvorište, žena me slabo razumije, vodi me u kuću, gazda ove kuće govori mi: mi smo išli zajedno u školu, kopčam tko je, ali mu govorim: pusti sad to, tko oko vas u ulici ima smeđu kozu, nitko, koliko oni znaju. Vozim dalje, kucam na prozor starijoj ženi koja garant zna sve o okolini, ali ona je već primijetila gužvu u ulici kao da se radi o hitnom slučaju spašavanja nečijeg života, otvara vrata i prije nego sam zalupala umjesto kucanja, nitko tu nema kozu. Potvrđuje to i dvoje dobrih poznanika koji su mi se našli na putu, ne zna ni žena iz druge ulice koja se, sa mužem i dvoje djece bavi uzgojem koza, čula je za ovu smeđu, zna da šeta po varošici, ruši stolice u vrtnim dijelovima kafića, ali nitko ne zna čija je.
Znala bih ja, samo da sinoć priupitah osnovno pitanje.
Dok sam obišla gradić od jedne do druge strane, koza je iz našeg kvarta odšetala tko zna kuda. Jurim u veterinarsku stanicu, četiri osobe u jednoj prostoriji, znaju za kozu, netko je već prijavio njenu elegantnu i ponosnu šetnju, uvjeravaju me da bih je ja trebala uhvatiti za mudru glavicu, a nikad nisam ni pomislila biti veterinar, i na uhu očitati njen identifikacijski broj, na onoj žutoj pločici. I koze su umrežene u sistem, ništa im to ne vrijedi, kao ni ljudima, one su sve manje koze, a mi sve manje ljudi. I dok mi je Ciganin nekoliko puta bogznakako zahvaljivao što sam došla do njih misleći da je koza njihova, u veterinarskoj mi nitko ni za što nije zahvalio, osjetila sam trenutak kad su kolegice koje me ne poznaju pomislile: dosadna baba, spasio ih je Darko koji me poznaje i dobro zna da imam puno važnijeg i pametnijeg posla od lutanja gradićem i traženja vlasnika izgubljene koze.
Dobivam broj mobitela komunalnog redara koji se na dva poziva u sat vremena ne odaziva, sumnjam da traži kozu, a i ne znam što bi komunalni redar učinio i da je vidi, sigurno ne bi sjeo čak ni u službeni auto i krenuo u potragu za vlasnikom koze, kako bi ga uputio prema mjestu gdje je prije pola sata viđena. Šećem kasnije blizu obala rijeke, gledam hoće li se kakva smeđa vitka masa pokrenuti, prolaznik slabo razumije što govorim, naslućujem njegovu sumnju u ispravnost moje jurnjave, raširila sam informaciju i moguće je da istovremeno još netko traži tuđu kozu kako bi je odvukao u svoje dvorište i dočepao se delikatesnog mesa.
Predvečer se javio komunalni redar, na bolovanju je, dugo smo pričali o kozi, pokazao je volju da pomogne, uputio me u dva nova pravca prema vlasnicima manjih stada koza, na dvije strane gradića. Na jednu sam otišla, najprije u pogrešno dvorište, pa me žena koju sam izbacila iz dnevnog ritma poslova uputila, ovi koje sam tražila sve su već čuli, kumovi su sa Ciganima kod kojih sam bila, imali su koze, zatrli ih, što znači rasporedili u zamrzivač, pravile su veliku štetu. Od odlaska na drugu stranu gradića sam jednostavno odustala, umorila sam se od beskorisne potrage, a nekako slutim da je baš tamo moglo biti rješenje, zato što mi je ipak taj dječak potpuno nepoznat, nije s moje strane varošice, nisam ga vidjela na biciklu ili s udicom prema rijeci.
Razočarana neuspješnom potragom, nije mi preostalo ništa drugo nego, umjesto večere i šnite rođendanske torte, ispiti ostatak svijetlog piva sa četiri posto alkohola.
Dječaka bih mogla potražiti uz pomoć učitelja i nastavnika u ovdašnjoj osnovnoj školi, ali, tko bi me tek tada, u rođendanskom danu, shvaćao onoliko ozbiljno koliko dan kazuje. Mogla bih se raspitati kod poznanika koji se vrte na Facebooku, gdje je i koza osvanula, u više poza, dva dana nakon dječakovog pitanja, ali mislim da za to ima vremena. Najveća čokolada u samoposluživanju čeka dobrog, brižnog i kulturnog dječaka. Ne bi li mu pripomogla da se nikad ne promijeni.
Gradić nije mogao naći vlasnika jedne koze. Nezainteresiran, inertan, rascijepljen na onoliko dijelova koliko u njemu ima stanovnika. Kako bi onda, tako suprotstavljen sam sebi, našao ono nevidljivo što također ponosno šeta njegovim ulicama i sokacima, penje se uza zidove, čuči na krovovima, spušta stepeništima, klizi po kapijama i ogradama … dio svoje nekadašnje duše.
A možda je koza sama našla put do svoga doma, onda kad je pokazala nadmoć u odnosu na gradić. Možda se zasitila svoje zelene slobode i odlučila se vratiti u ogradu, svjesna da iz nje može ponovo išetati kad poželi. Za razliku od čovjeka koji u prihvaćenoj ogradi ostaje zauvijek.
Maj 2018.
Od sinoć razmišljam o dječaku od 7-8 godina koji je prošao jučer podvečer ispred moga kućerka i vrlo kulturno se obratio prijateljici i meni dok smo čavrljale o dnevnim događajima: Izvinite, mogu li vas nešto pitati – Možeš, kako ne – Jeste li možda vidjeli da je prošla jedna koza ovom ulicom – Nisam, nisam, a cijelo sam poslijepodne vani – Odlutala nam je od kuće, vidjeli su je danas u parku, ne možemo je naći.
Cijelu večer i noć i sljedeće jutro ljutila sam se sama na sebe zato što malca ne upitah odakle je, gdje živi, u koji ide razred, pustila sam ga da ode a ja ostanem neinformirana, što znači i beskorisna. Tako sam lani pustila i djevojčicu koja je u knjižari najprije pitala koliko košta komplet za geometriju u plastičnom omotu, da bi onda pogledala u oca i obradovala se kad je odobrio. Na nju sam kasnije naletjela i upoznale smo se, to je draž malih sredina. Pa se nadam i ponovnom susretu sa dječakom koji traži kozu u sredini koja nije prirodno okruženje njegovih roditelja, nego nasilu im određeno, zaključujem po onome: „izvinite“, ovdašnja većina neće se tako obratiti sugovorniku, pogotovo se neće ispričavati zato da bi nešto priupitali, Bosna progovara iz dječaka, nekadašnja mirna, sevdahom i mezom prelivena Bosna.
Taman kad sam dobrano otpila iz boce od dvije litre, sve želeći utažiti žeđ od vrućine, u strahu da ne dehidriram, a voda mi na današnji dan nešto ne prija, tog dana sutradan, ispred kućerka mi, gleda me ravno u oči u kratkom zastajanju, koza. Smeđa, bit će jedna od vrsta alpske, brzo ode do raskršća, krene cestom desno, alarmiram susjedstvo, dobivam uputu čija bi mogla biti, sjedam u auto, ne baš polupijana, ali, nekih promila ima, gume škripe, jurim preko mosta do Cigana, oni imaju koze. Sjede pred kućom, nije njihova, zna gazda čija je, bio jučer vlasnik kod njih raspitati se jesu li je možda vidjeli, upućuje me na kuće prema Plivi, kaže: treća slijeva od Žarkove gostione, ima drvena vrata, ulazim u dvorište, žena me slabo razumije, vodi me u kuću, gazda ove kuće govori mi: mi smo išli zajedno u školu, kopčam tko je, ali mu govorim: pusti sad to, tko oko vas u ulici ima smeđu kozu, nitko, koliko oni znaju. Vozim dalje, kucam na prozor starijoj ženi koja garant zna sve o okolini, ali ona je već primijetila gužvu u ulici kao da se radi o hitnom slučaju spašavanja nečijeg života, otvara vrata i prije nego sam zalupala umjesto kucanja, nitko tu nema kozu. Potvrđuje to i dvoje dobrih poznanika koji su mi se našli na putu, ne zna ni žena iz druge ulice koja se, sa mužem i dvoje djece bavi uzgojem koza, čula je za ovu smeđu, zna da šeta po varošici, ruši stolice u vrtnim dijelovima kafića, ali nitko ne zna čija je.
Znala bih ja, samo da sinoć priupitah osnovno pitanje.
Dok sam obišla gradić od jedne do druge strane, koza je iz našeg kvarta odšetala tko zna kuda. Jurim u veterinarsku stanicu, četiri osobe u jednoj prostoriji, znaju za kozu, netko je već prijavio njenu elegantnu i ponosnu šetnju, uvjeravaju me da bih je ja trebala uhvatiti za mudru glavicu, a nikad nisam ni pomislila biti veterinar, i na uhu očitati njen identifikacijski broj, na onoj žutoj pločici. I koze su umrežene u sistem, ništa im to ne vrijedi, kao ni ljudima, one su sve manje koze, a mi sve manje ljudi. I dok mi je Ciganin nekoliko puta bogznakako zahvaljivao što sam došla do njih misleći da je koza njihova, u veterinarskoj mi nitko ni za što nije zahvalio, osjetila sam trenutak kad su kolegice koje me ne poznaju pomislile: dosadna baba, spasio ih je Darko koji me poznaje i dobro zna da imam puno važnijeg i pametnijeg posla od lutanja gradićem i traženja vlasnika izgubljene koze.
Dobivam broj mobitela komunalnog redara koji se na dva poziva u sat vremena ne odaziva, sumnjam da traži kozu, a i ne znam što bi komunalni redar učinio i da je vidi, sigurno ne bi sjeo čak ni u službeni auto i krenuo u potragu za vlasnikom koze, kako bi ga uputio prema mjestu gdje je prije pola sata viđena. Šećem kasnije blizu obala rijeke, gledam hoće li se kakva smeđa vitka masa pokrenuti, prolaznik slabo razumije što govorim, naslućujem njegovu sumnju u ispravnost moje jurnjave, raširila sam informaciju i moguće je da istovremeno još netko traži tuđu kozu kako bi je odvukao u svoje dvorište i dočepao se delikatesnog mesa.
Predvečer se javio komunalni redar, na bolovanju je, dugo smo pričali o kozi, pokazao je volju da pomogne, uputio me u dva nova pravca prema vlasnicima manjih stada koza, na dvije strane gradića. Na jednu sam otišla, najprije u pogrešno dvorište, pa me žena koju sam izbacila iz dnevnog ritma poslova uputila, ovi koje sam tražila sve su već čuli, kumovi su sa Ciganima kod kojih sam bila, imali su koze, zatrli ih, što znači rasporedili u zamrzivač, pravile su veliku štetu. Od odlaska na drugu stranu gradića sam jednostavno odustala, umorila sam se od beskorisne potrage, a nekako slutim da je baš tamo moglo biti rješenje, zato što mi je ipak taj dječak potpuno nepoznat, nije s moje strane varošice, nisam ga vidjela na biciklu ili s udicom prema rijeci.
Razočarana neuspješnom potragom, nije mi preostalo ništa drugo nego, umjesto večere i šnite rođendanske torte, ispiti ostatak svijetlog piva sa četiri posto alkohola.
Dječaka bih mogla potražiti uz pomoć učitelja i nastavnika u ovdašnjoj osnovnoj školi, ali, tko bi me tek tada, u rođendanskom danu, shvaćao onoliko ozbiljno koliko dan kazuje. Mogla bih se raspitati kod poznanika koji se vrte na Facebooku, gdje je i koza osvanula, u više poza, dva dana nakon dječakovog pitanja, ali mislim da za to ima vremena. Najveća čokolada u samoposluživanju čeka dobrog, brižnog i kulturnog dječaka. Ne bi li mu pripomogla da se nikad ne promijeni.
Gradić nije mogao naći vlasnika jedne koze. Nezainteresiran, inertan, rascijepljen na onoliko dijelova koliko u njemu ima stanovnika. Kako bi onda, tako suprotstavljen sam sebi, našao ono nevidljivo što također ponosno šeta njegovim ulicama i sokacima, penje se uza zidove, čuči na krovovima, spušta stepeništima, klizi po kapijama i ogradama … dio svoje nekadašnje duše.
A možda je koza sama našla put do svoga doma, onda kad je pokazala nadmoć u odnosu na gradić. Možda se zasitila svoje zelene slobode i odlučila se vratiti u ogradu, svjesna da iz nje može ponovo išetati kad poželi. Za razliku od čovjeka koji u prihvaćenoj ogradi ostaje zauvijek.
Maj 2018.
