I dok se Kina više-manje sama hrva s epidemijom koronavirusa, od izgradnje bolnica do 24-satnog rada tvornica za proizvodnju zaštitnih maski, kineski građani preko noći su od ranjive populacije postali prijenosnici bolesti na koje se gleda s posvemašnjim podozrenjem ili čak s rasističkim gađenjem, uz komentare poput ‘Kinezi, prestanite jesti sve što se miče’




Otkada je sredinom siječnja vijest o epidemiji novog soja koronavirusa probila granice Kine, ta zemlja i njezin režim postali su tema nepreglednog niza komentara koji se kreću od hvalospjeva do uobičajene hladnoratovske propagande. Kini se tako i u kontekstu epidemije zamjera da je diktatura i društvo nadzora, ‘tajnovita tehno-autoritarna jednopartijska država’, kako ju je nedavno definirao The Economist, no istovremeno na sve se strane izražava i divljenje organiziranosti, kompetentnosti i kolektivizmu kineskog društva zahvaljujući čemu mu je pošlo za rukom u deset dana izgraditi dvije bolnice. Epidemija je popraćena i ogromnim brojem lažnih vijesti, većina kojih je začinjena rasizmom prema kineskom narodu.
Kini se i u kontekstu epidemije zamjera da je diktatura i društvo nadzora, ‘tajnovita tehno-autoritarna jednopartijska država’, no istovremeno se na sve strane izražava divljenje organiziranosti, kompetentnosti i kolektivizmu kineskog društva

Koronavirus pojavio se početkom prosinca, uoči kineske nove godine, ‘najveće godišnje ljudske migracije na svijetu’, kada stotine milijuna Kineza kreće na put kako bi se vidjeli s članovima obitelji. Pretpostavlja se da je epicentar virusa veleprodajna tržnica u 11-miljunskog gradu Wuhanu u pokrajini Hubei. Virus je najvjerojatnije na čovjeka prešao sa šišmiša, nakon čega je uslijedila epidemija od koje je do sredine tjedna oboljelo više od 20 tisuća ljudi, od čega izvan Kine 159 u dvadesetak zemalja. Zbog respiratornih komplikacija preminulo je 425 osoba, od čega samo jedna izvan Kine.

Avionske kompanije brojnih država suspendirale su letove u Kinu, nekoliko zemalja obustavilo je i izdavanje viza kineskim građanima, evakuirani su diplomati i drugi strani državljani, a Rusija je zatvorila kopnenu granicu za pješake i automobile. Američki State Department svojim je građanima izdao upozorenje da onamo ne putuju, pa je kinesko ministarstvo vanjskih poslova optužilo američku vladu za nepotrebno širenje panike zbog uvođenja restrikcija unatoč preporuci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) zemljama da to ne čine. Za razliku od Japana i Južne Koreje, koji su također evakuirali svoje građane, ali su istom prilikom donijeli medicinske potrepštine, vlada najbogatije države svijeta toga se nije sjetila.

Kineske vlasti 23. siječnja započele su s provođenjem karantene u Wuhanu, a zatim i u još desetak gradova s ukupno 60 milijuna ljudi, što je samo po sebi podvig bez presedana. Stanovnicima je kretanje ograničeno i ne smiju imati posjetitelje, a obavezni su dvaput dnevno mjeriti temperaturu. Unatoč kolektivnoj tjeskobi, razvija se solidarnost pa ljudi dijele hranu i ostale potrepštine, a budući da je jedini gradski prijevoz taksi, lokalne vlasti vozačima plaćaju oko 86 dolara dnevno, dvostruko više od prosječne dnevne zarade, da stanovnike razvoze u bolnice.

S druge strane, u tekstu koji je nedavno napisala za britanski Guardian, Frances Eve iz organizacije Chinese Human Rights Defenders kinesku je vladu zbog ovakve karantene optužila za kršenje ljudskih prava masovnim ograničavanjem kretanja i izražavanja. Autorica je WHO-u zamjerila stav da bi takvo ponašanje trebalo biti standard, jer i sama pravila te organizacije propisuju obavezu poštivanja ljudskih prava u situaciji javnozdravstvene krize. Osim toga, u danima nakon izbijanja epidemije pokazalo se da kineska vlada nije kontinuirano dijelila informacije, jer su kineski znanstvenici već 7. siječnja zaključili da je uzrok epidemije novi soj koronavirusa, no unatoč tome nijedan novi slučaj nije prijavljen deset dana. Nakon toga zamijećen je veliki skok u prijavljenom broju oboljelih, a 20. siječnja kineski predsjednik Xi Jinping javno je progovorio o epidemiji, nakon čega je uspostavljena karantena. Tjedan dana kasnije gradonačelnik Wuhana Zhou Xianwang i glavni tajnik Komunističke partije u tome gradu Ma Guoqiang javno su rekli da nisu pravovremeno podijelili sve informacije te objasnili da su morali čekati dozvolu zdravstvenih dužnosnika i centralne vlade. Istovremeno, objavljeno je da je lokalna policija prije javnog obraćanja kineskog predsjednika uhapsila nekolicinu liječnika i optužila ih za širenje glasina, iako su samo upozoravali na pojavu bolesti, no ubrzo su svi oslobođeni.

Mediji su se također prisjetili i krize od prije 17 godina, kada je kineska vlada prekasno objavila razmjere epidemije SARS-a, respiratornog sindroma koji također uzrokuje koronavirus, jednako kao i bliskoistočni respiratorni sindrom MERS, koji se 2012. pojavio u Saudijskoj Arabiji. Epidemija SARS-a u Kini je izbila 2003. godine, zarazivši oko 8000 ljudi, od kojih je umrlo njih 774, što smrtnost od ovog virusa smješta na 9,6 posto, višestruko više od one koju ima sadašnji soj koronavirusa (oko dva posto). Kina je prve javne podatke o pojavi SARS-a objavila tek u veljači 2003., iako je prvi slučaj zabilježen u studenome 2002., zbog čega je znanstvenicima trebalo pet mjeseci da identificiraju novi virus.
Američki državni tajnik za trgovinu Wilbur Ross na televiziji Fox je rekao da bi epidemija koronavirusa ‘mogla biti dobra prilika za američku ekonomiju jer bi mogla vratiti radna mjesta’

U tekstu koji je 2. veljače objavio CNN, Ian Lipkin, profesor epidemiologije na Sveučilištu Columbia izjavio je, međutim, da je sadašnja reakcija kineske vlade ‘jednako brza kao da je u pitanju bilo koja razvijena zemlja’. Osim toga, broj kineskih turista višestruko je porastao u odnosu na vrijeme kada se pojavio SARS, pa sada svake godine svijetom putuje oko 150 milijuna Kineza, što značajno doprinosi širenju virusa izvan granica Kine.

Navedeni grijesi kineske vlade po svemu sudeći bili su razlog zbog kojega je, najavljujući krajem siječnja globalnu zdravstvenu opasnost, generalni direktor WHO-a Tedros Adhan Ghebreyesus pretjerano hvalio kinesku vladu, navodeći da način na koji se ona nosi s ovom krizom ‘predstavlja novi standard u odgovoru na epidemije’. ‘Ova objava nije izglasavanje nepovjerenja Kini’, ponovio je više puta, ‘dapače, WHO ima povjerenja u kapacitete Kine da kontrolira epidemiju.’ Zanimljivo je i da je i sama Svjetska zdravstvena organizacija kasnije kritizirana jer je s otprilike tjedan dana zakašnjenja stanje okvalificirala kao epidemiju ‘visoke razine’ (tvrdila je da je ‘umjerena’). No za razliku od kineske vlade, WHO nije prozivan zbog politizacije ove ‘ljudske pogreške’, kako ju je nazvao Ghebreyesus. WHO je, inače, otkad je 2005. dobio tu ovlast, izvanredno stanje proglasio već pet puta: za pandemiju gripe 2009. godine, za izbijanje dječje paralize i ebolu u zapadnoj Africi 2014., za zika virus u južnoj Americi 2016. te za ponovno izbijanje ebole u DR Kongu prošle godine.

I dok se Kina više-manje sama hrva s epidemijom, od izgradnje bolnica do 24-satnog rada tvornica u kojima se proizvode zaštitne maske i druga oprema, kineski građani preko noći su od ranjive populacije postali prijenosnici bolesti na koje se gleda, u najboljoj varijanti, s posvemašnjim podozrenjem, a u najgoroj s rasističkim gađenjem. Mediji su tako danima bili preplavljeni snimkama tržnice na kojoj se prodaju žive divlje životinje, za koju se ispostavilo da se nalazi u Indoneziji. Ova objava bila je popraćena komentarima poput ‘Kinezi, prestanite jesti sve što se miče’, iako su se možda baš u isto vrijeme na televizijama diljem Zapada vrtjeli kulinarski šouovi u kojima se objašnjava da biftek ili odrezak od tune mora biti krvav da bi bio u skladu s pravilima visoke gastronomije.

Na brojnim web-stranicama još uvijek se može vidjeti i snimka navodne Kineskinje koja jede juhu od šišmiša, iako je ta snimka nastala u otočnoj državici Palau u Oceaniji, dok je iz Hong Konga potekao video na kojemu neki navodni Kinez jede žive bebe miševa. U Hong Kongu doseljenike iz kopnene Kine već desetljećima, otkad je otok napustila britanska kolonijalna vlast, nazivaju ‘skakavcima’ jer se tamo doseljavaju i ‘konzumiraju’ socijalne usluge kao što su zdravstvo i stanovanje, a netrpeljivost je naročito eskalirala otkad su krajem 2018. počeli masovni prosvjedi protiv odluke kineske vlade o izručenju građana Hong Konga.

I fact-checking portali imali su pune ruke posla jer su morali demantirati cijeli niz lažnih vijesti i teorija urote kao što su ona da je virus pobjegao iz kineske tvornice biološkog oružja, da je povezan s mobilnom G5 tehnologijom ili pak da je epidemiju zakuhao Bill Gates.

U Japanu, Singapuru, Hong Kongu, Vijetnamu i Južnoj Koreji zabilježeni su brojni slučajevi dućana i restorana u kojima kineski građani nisu dobrodošli, što se još i može razumjeti kao posljedica straha, no isto se ne može reći za naslove britanskih i francuskih tabloida u kojima se upozorava na ‘žutu opasnost’ ili pak zahtjeve roditelja u Torontu da se učenicima kineskog porijekla privremeno zabrani dolazak u škole.

Neki ozbiljni mediji prokapitalističke provenijencije odali su se kritiziranju globalizacije, pa je tako Foreign Policy objavio tekst u kojemu tvrdi da je predsjednik Xi Jinping ‘omogućio da lokalna bolest postane globalna prijetnja’ time što razvija projekt širenja kineske trgovine putem inicijative ‘Jedan pojas, jedan put’. Taj projekt financiranja izgradnje infrastrukture u 70 zemalja na četiri kontinenta kineska je vlada započela 2013., a kada bude dovršen, trebao bi dosegnuti čak dvije trećine svjetske populacije. Ekspanzionistički poduhvat Kine, tvrdi se u tekstu, sa sobom nosi rizik širenja opasnih virusa na područja s ranjivim populacijama i lošim zdravstvenim sustavima, poput zemalja Afrike.

Sam grad Wuhan, navodi se također u tekstu, poprište je poslovnih operacija više od polovice ‘Fortune 500’ svjetskih korporacija. No te su tvornice sada zatvorene. Gradski BDP lani je iznosio 7,8 posto, dok je rast nacionalnog BDP-a od šest posto bio najmanji u posljednjih 29 godina, ponajviše zbog trgovinskog rata Kine i SAD-a. Taj je rat okončan upravo u vrijeme izbijanja epidemije, no brojne carine koje je SAD nametnuo Kini i dalje su na snazi. Inače, američki državni tajnik Mike Pompeo u Londonu je usred krize izjavio da ‘kineska komunistička partija predstavlja najveću prijetnju današnjice’, a američki državni tajnik za trgovinu Wilbur Ross na televiziji Fox je rekao da bi epidemija koronavirusa ‘mogla biti dobra prilika za američku ekonomiju jer bi mogla vratiti radna mjesta’.

Efekti epidemije na kinesku, a samim tim i globalnu ekonomiju tek se računaju, a zna se da je epidemija SARS-a 2003. godine svjetsku ekonomiju koštala 40 milijardi dolara. No to je bilo vrijeme kada je na Kinu otpadalo pet posto globalnog BDP-a, dok je prošle godine njezin udio iznosio 18 posto. Također, u vrijeme SARS-a na turizam je otpadalo dva posto kineskog BDP-a, dok je danas ta brojka pet posto, pa već i sam taj podatak pokazuje da će ekonomske štete nastale epidemijom koronavirusa biti veće od tadašnjih, naročito kada im se dodaju očekivani gubici u sektorima transporta, maloprodaje i ugostiteljstva, koji su naročito ranjivi jer se epidemija dogodila u vrijeme najvećeg kineskog praznika.

portalnovosti