Rekonstrukcija događanja na Bleiburgu i pozadina likvidacija: Churchill je htio da se ustaše i partizani sukobe u Sloveniji

Bila je to zapravo šarolika gomila njemačkih vojnika i njihovih kvislinga iz više zemalja istočne Europe, uključujući i albanske baliste i mađarske horthyjevce, i Kozake i Čerkeze. Svi su imali isti cilj: probiti se do austrijske granice.

Priča o Bleiburgu počinje 10. travnja 1941., osnivanjem NDH, a završno poglavlje 30. travnja 1945., kad su Pavelić i Vlada NDH na sjednici odlučili da se neće predati partizanima – koji su već pristizali pred Zagreb – nego će pobjeći preko Slovenije do Austrije, te se predati Britancima.

Povlačenje Oružanih snaga NDH počelo je u noći između 5. i 6. svibnja. Pridružio im se i dio civila koji nisu htjeli dočekati novu vlast, pa se na putu prema Celju formirala dugačka kolona, na čelu s oko 40.000 njemačkih vojnika, kojoj se pridružilo 10-12 tisuća slovenskih belogardista i civila, te 5-10 tisuća srpskih i crnogorskih četnika.

“Koliko je ukupno bilo vojnika i civila, ne zna se točno, jer su emigrantski krugovi težili uvećavanju brojki, dok je komunistička literatura ili o tome šutjela ili bila sklona brojčanom umanjivanju”, piše hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u knjizi “Povijest Hrvatske: 1945. – 2011.”, dodajući da analiza svih dokumenata ukazuje na to da je u “izbjegličkoj koloni koja se kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba”, dok je kolona “bila duga između 45 i 65 km”.

Istovremeno, cestama kroz Gorenjsku, od Ljubljane i Kranja prema Austriji, “povlačilo se oko 17.000 slovenskih belogardista, srpskih ljotićevaca, četnika i manja skupina vojnika NDH, zajedno s oko 10.000 slovenskih civilnih izbjeglica”.

Prve borbe započele su 11. svibnja oko Celja, a 12. svibnja glavnina ustaške vojske i civila nalazila se na cestama i putovima iz Celja prema Dravogradu, gusto koncentrirana u dolinama rijeka Pake i Mislinje. Prema Goldsteinu, “tu su se još kretale brojne postrojbe Wehrmachta (…) te jedna ‘kozačka’ divizija ruskih Vlasovljevaca, ostaci dviju razbijenih mješovitih muslimansko-folksdojčerskih legionarskih divizija i blizu 10.000 srpskih i crnogorskih četnika, koji su se u povlačenju sa svojim obiteljima pridružili oružanim snagama NDH”.

ŠAROLIKA GOMILA KVISLINGA

Bila je to zapravo šarolika gomila njemačkih vojnika i njihovih kvislinga iz više zemalja istočne Europe, uključujući i albanske baliste i mađarske horthyjevce, i Kozake i Čerkeze. Svi su imali isti cilj: probiti se do austrijske granice.

Vodstvo jedinica NDH uporno je odbijalo kapitulaciju pred Titovim partizanima, i to “iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu”, piše u knjizi “Rat i revolucija u Jugoslaviji” hrvatsko-američki vojni povjesničar Jozo Tomashevich, profesor emeritus na San Francisco State sveučilištu. Umjesto predaje, ustaše su odlučili nastaviti borbu.

Kako navodi Goldstein, pokušaj Oružanih snaga NDH da probiju partizanski obruč prema Austriji predvode ustaški veterani iz Crne Legije i Poglavnikova tjelesnog zdruga (“dviju jedinica čiji su pripadnici tijekom rata počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom”) te Ustaške obrane (“koju su činile posade gotovo svih logora NDH, uključujući i Jasenovac”).

“I ustaše, baš kao i četnici i ljotićevci, opterećeni počinjenim zločinima, znajući da im ništa drugo ne preostaje, jer se ne smiju predati, bore se uporno i bezobzirno, na život i smrt”, ukazuje hrvatski povjesničar.

Borbe kulminiraju 13. i 14. svibnja, a puca se čak i 15. svibnja ujutro (kad u čitavoj Europi već danima vlada mir), kad prednji dijelovi Oružanih snaga NDH stižu do Bleiburškog polja. U tim žestokim okršajima stradalo je i mnogo civila, a Goldstein detaljno opisuje najveće civilno stradanje, koje se dogodilo 12. i 13. svibnja u dolini rijeke Mislinje, oko sela Gornji Dolič.

Prethodno su ustaške jedinice iz prednjeg dijela izbjegličke kolone napale Dravograd, s ciljem da stvore mostobran preko Drave, ali su partizani iz slovenske 14. i vojvođanske 36. i 51. divizije odbili napad i zadržali kontrolu nad dravogradskim mostovima. Istodobno su druge partizanske snage poduzele mjere da ustaše kod Dravograda ne dobiju pojačanja, pa je “u podnevnim satima 12. svibnja 17. istočnobosanska divizija, prepadom s jugozapadnih obronaka Pohorja, napala jezgru i zaleđe dugačke kolone”.

SVAKA MINA – PUNI POGODAK

“To je bila najkrvavija dvodnevna bitka u cjelokupnim završnim ratnim operacijama u Sloveniji u svibnju 1945. godine. Artiljerija 17. istočnobosanske divizije i Majevička brigada nemilosrdno su tukle po izbjegličkoj koloni, pri čemu je stradavalo mnogo vojske, ali i civilnih izbjeglica”, notira Goldstein, koji prenosi i iskaz preživjelog ustaškog vojnika Zvonimira Skoka:

“Kada smo nakon punog dana hoda (ali još uvijek probijali borbom put) stigli pred mjesto Dravograd, i vidjeli da se ovdje nalaze velike koncentracije naših snaga u punom naoružanju, bilo nam je lakše, ali ta sreća bila je kratka jer se je sve više stezao obruč oko nas. Sa leđa jedinice Tita, sa desne strane naprijed jedinice Rusa, sa čela jedinice Engleza, sa lijeve strane jedne manje rijeke nalazile su se jedinice Bugara, mislim u sastavu Titove vojske. Na tom prostoru unutar obruča nalazilo se cca 60 hiljada, što vojske što civila u potpunom naoružanju”, prisjeća se Skok, te nastavlja:

“Titovi su partizani počeli pucati iz svih oružja po tom prostoru, gdje je bio nabijen čovjek do čovjeka bez 2 m2 slobodnog prostora. Svaka mina od bacača imala je puni pogodak, tj. svoje žrtve. (…) Jedino mogu reći da kada sam s prvog brda pogledao u dolinu, odakle smo krenuli, vidio sam da je dolje našlo grob cca 2 do 3 hiljade ljudi. Zaključujem po tome, jer je upravo, bio vojnik ili civil, jedan preko drugog ležao mrtav.”

Osim ustaša i civila, u borbama je tih dana stradalo i mnogo partizana: dok svi europski antifašisti već danima slave pobjedu nad najvećim zlom u povijesti, samo jugoslavenski partizani i dalje ginu. Ukupno su partizani u borbama od 9. do 14. svibnja imali blizu 1000 mrtvih i ranjenih. Istodobno, štab partizanske Treće armije u izvještaju, u rubrici “neprijateljski gubici”, bilježi “preko 20.000 ubijenih”.

“Nesrazmjer žrtava s jedne i druge strane svjedoči o tome da su zarobljenici ubijani, i to masovno”, zaključuje Goldstein.

POVLAČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH POČELO JE U NOĆI IZMEĐU 5. I 6. SVIBNJA 1945.

Nove spoznaje o dubljim uzrocima bleiburških stradanja dao je slovensko-talijanski povjesničar i akademik dr. Jože Pirjevec, čija je knjiga “Tito i drugovi” od izlaska 2011. u Sloveniji probila prodajne rekorde za historiografski žanr – te je prevedena na brojne jezike – dobrim dijelom i zato što je autor uspio ući u dotad zatvorene arhive CIA-e, kao i u ruske, britanske i njemačke arhive.

Pirjevec tvrdi da se događaji na Bleiburgu ne mogu razumjeti bez poznavanja tadašnjih međunarodnih relacija, odnosno nastojanja britanskog premijera Churchila da nakon rata obnovi Kraljevinu Jugoslaviju i britanski utjecaj u njoj, prema dogovoru sa Staljinom na Jalti. U intervjuu za Slobodnu Dalmacije 2018. Pirjevec je naglasio da je u vrijeme uoči Bleiburga Churchill već skoro uništio partizanski i komunistički pokret u Grčkoj – kojeg je prethodno pomagao u borbi protiv nacista – te su jugoslavenski komunisti strahovali da će to pokušati i u Jugoslaviji:

“Bleiburg je jako složena situacija. Dosta sam to istraživao. Staljin je dozvolio da Englezi uđu u Grčku, pa su se Jugoslaveni bojali istog scenarija. (…) Jugoslavenski komunisti su mislili da će ti zapadni imperijalisti iskoristiti ustaše, četnike, ljotićevce i ostale grupe s Bleiburga kao “petu kolonu” protiv njih, što nije bilo daleko od istine. Sad sam u Churchillovu arhivu u Cambridgeu našao dokument koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Beogradu Ralph Stevenson. Nekoliko dana uoči Bleiburga, 29. travnja 1945., Stevenson piše: “Mi smo planirali da će se partizani i kvislinzi sudariti u Sloveniji i ostaviti nama prostor da uđemo u Jugoslaviju.”

POSLJEDICE SUTJESKE I NERETVE

Prema arhivskim dokumentima koje je Pirjevec otkrio, Churchill je od prodora na istok – gdje bi nakon osvajanja Jugoslavije krenuo i na SSSR – odustao tek kad su mu generali predočili da Staljin u Centralnoj Europi ima dvaput više divizija od zapadnih saveznika, pa bi napad na Crvenu armiju značio teški saveznički poraz.

“Partizanski vrh nije znao da su Britanci odustali, pa su masovno likvidirali njihove potencijalne pomagače, od ustaša i četnika do bjelogardejaca i balista”, tumači Pirjevec, koji je preklani za naš list izjavio da Bleiburg “razumije, ali ne oprašta“:

“Treba reći da je u tom časnom partizanskom ratu pri kraju došlo do vandalizacije, kao što treba reći da su ustaše u prethodnih četiri godine počinili užasne, strahovite zločine. Moramo priznati da su se tu dogodile užasne stvari. To se ne može objasniti ako ne uzmemo u obzir količinu mržnje koju su partizani nakon četiri godine rata osjećali prema onima koji su skrivili te patnje.”

Suprotno kasnijem emigrantskom narativu da su ustaše i civili pobijeni od srpskih partizanskih jedinica, Pirjevčevi dokumenti ukazuju da su to počinili mahom hrvatski partizani:

“U Titovoj 4. armiji bilo je najviše Dalmatinaca i Ličana – oni su u ratu pretrpjeli neviđene patnje i stradanja, i kada su im ti ljudi došli u ruke, oni su naprosto podivljali”, drži talijansko-slovenski povjesničar, ukazujući i na tadašnji europski kontekst, kad su u svibnju 1945. širom Europe pobjednici strijeljali svoje kolaboracioniste – pa je samo u Francuskoj bez suđenja ubijeno više od 100.000 domaćih nacističkih pomagača – te zaključuje:

“Gdje god je bio otpor fašizmu, došlo je do revanšističkih zločina. A u Jugoslaviji je otpor bio najveći, tako da su i žrtve bile goleme – pogledajte samo Sutjesku i Neretvu – pa su i osvetnički zločini bili veliki.”

6yka

10 comments

Skip to comment form

  1. Jadni zločinci. Dogodilo im se ono što su sami radili – ubijali su bez suđenja.

  2. Izvjesni Smith, komentator u funkciji rehabilitacije NDH, ovakve rekonstrukcije proglašava orjunašanjem. Možda se pojavi i kao svjedok nam objasni da kod Dravograda nisu stradali ustaše, nego samo civili.

    1. I j sam osobno očekivao što će reći Smith the Revizionist.

  3. Goldstein još je puno prije, 2003. godine u svojoj knjizi Hrvatska povijest (str. 300-306) govorio o velikim ‘čistkama’ koje su poduzele “komunističke vlasti”:

    „Kako … se rat pomicao kraju, tako je režim sve više postojao krajnje autoritarnim i potom totalitarnim… Vlast se preuzima po uzoru na sovjetski boljševizam i staljinizam. Neprijatelji i oni koji su to potencijalno mogli biti, bili su ubijeni i progonjeni bez sudova, oduzimana je imovina, brojne su bile deložacije iz stanova.

    … U Hrvatskoj ubijanja stvarnih i potencijalnih političkih protivnika, …, umnožavaju se …, a razni oblici represije osjećaju se naročito od svibnja 1945. godine… Po Vladimiru Žerjavcu … oko Bleiburga i potom na marševima ubijeno između 45 i 55 tisuća bivših domobrana i ustaša, a ostali su odslužili logorske i zatvorske kazne…“.

    No neovisno da je Ivo Goldstein dovoljno lijevo orijentiran, nitko ga nije slušao ni na lijevoj, pa ni na desnoj političkoj sceni. A zločin je zločin!

  4. Još jedna rekla-kazala partizanska musaka u kojoj centralno mjesto zauzimaju citati dokazanog lažova i manipulatora Ive Goldsteina (njegove navode naravno neću komentirati). Međutim, čak i ovakav tekst ne može sakriti ključnu stvar, a to je počinjenje stravičnog masovnog genocida nad razoružanim vojnicima i civilima. Točka.

    Točno je da je hrvatska vojska pružala otpor i nakon njemačke kapitulacije, a cilj je bio probijanje do Austrije gdje bi se predali Britancima. Međutim, britanski zapovjednici nisu htjeli primiti pismenu izjavu o kapitulaciji koju su im nudili general Herenčić i njegovo izaslanstvo jer su znali da bi u tom slučaju morali preuzeti odgovornost za preko 200.000 hrvatskih vojnika i još barem toliko civila u njihovoj pratnji. Umjesto toga oni su ih razoružali i poslali natrag u Sloveniju Titovim boljševičko-četničkim hordama. Dakle, upravo onim bandama čiji su potomci i nasljednici isto to opet napravili 1991. na Ovčari, u Škabrnji itd.

    Ovakvi tekstovi naravno ne mogu bez bezobraznih laži, pa tako imamo slijedeći navod:

    „…tadašnji europski kontekst, kad su u svibnju 1945. širom Europe pobjednici strijeljali svoje kolaboracioniste – pa je samo u Francuskoj bez suđenja ubijeno više od 100.000 domaćih nacističkih pomagača.“

    Čista laž. Wikipedia o tome kaže slijedeće:

    „Nakon oslobođenja vršen je lov na pristaše Vichyjevog režima, nazvan kao Epuration (= “čišćenja”). Procjenjuje se da počinjeno najviše 9.000 ubojstava i izrečeno 6763 smrtnih kazni, od kojih je izvršeno 767.“

    Ove brojke su vjerodostojne jer se isti takvi podaci mogu naći i na drugim jezicima. Osim ako autor nije Ivo Goldstein.

    Usporedbe radi, Francuska je 1945. imala 39.660.000 stanovnika, a nakon rata je dakle likvidirano manje od 10.000, što čini 0,025% stanovništva.

    Nezavisna Država Hrvatska imala je 6.966.729 stanovnika, a nakon rata likvidirano je najmanje 200.000 (prema britanskim izvorima i više), što čini 2,87%.

    Dakle, svaka usporedba poslijeratnih likvidacija u Francuskoj i Hrvatskoj je degutantna, pogotovo kad se zna da je hrvatski narod u bleiburškoj tragediji izgubio gotovo kompletnu intelektualnu, kulturnu, političku, crkvenu, vojnu i poduzetničku elitu. Nastavak smo vidjeli 1991., a još i danas se nismo oslobodili jugoudbaškog ološa na vlasti.

    1. “… pogotovo kad se zna da je hrvatski narod u bleiburškoj tragediji izgubio gotovo kompletnu intelektualnu, kulturnu, političku, crkvenu, vojnu i poduzetničku elitu.”

      U smislu svoje tvrdnje nabroj tri značajna književnika, isto toliko filmaša, slikara, glazbenika. Tko je nastrado od elitnih političara? Molim tri imena. Pitanje važi i za crkvu, intelektualce. Tri imena. Koji su to poduzetnici od formata nastradali? Naravno, misli se na Bleiburgu.

  5. Christophe Dolbeau je je francuski književnik, autor nekoliko knjiga o Hrvatskoj. Citiram neke navode iz njegovog teksta „Hrvatska 1945: obezglavljeni narod (Komunistički aristicid nad Hrvatima)“:

    “U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić.”

    “U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak).”

    “36 generala je “službeno” likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima.

    “Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80% gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno.”

    “Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec.”

    “Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. S protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu.”

    “Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana.”

    “Najviše su ih, prema “Hrvatskom martirologiju”, popisu koji sadrži prezicne podatke o svim žrtavama, kao i načinima i mjestima ubojstva, likvidirali partizani i OZNA, do svibnja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju u JNA 12.”

    1. Mile Budak nije nestao u metežu!!!

      “Poslije pada vlade NDH 1945. jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na smrt i okrutno pogubile. U Titovoj Jugoslaviji proglašen je ratnim zločincem. “

    2. Smith, brojke o broju likvidiranih su preuveličane za barem 60 posto.

      Žrtve su žrtve, ali nitko od nabrojanih nije bio niti će biti pripadnik elite. Da jesu bili bi rehabilitirani u “demokratskoj Hrvatskoj” nakon devedesetih kada je HDZ preuzeo vlast.

    3. Smith, iz ovakvih izvora kupiš podatke o NDH i zločincima:

      https://hr.wikipedia.org/wiki/Mile_Budak

      Zato ovu wikupediju zov ustaška.

Odgovori