Šta je zapravo Američka vojska ili preciznije šta može da uradi? U praktičnom smislu, koliko je moćna? Na papiru je impresivna, ogromna, sa nosačima borbenih aviona, naprednom tehnologijom, izvanrednim podmornicama, satelitima, i tako dalje. Šta dobijemo kada to prevedemo na ‘narodni jezik’?
Vojna sila ne postoji samostalno nego samo u odnosu na specifične okolnosti. Upoređivanje tehničkih specifikacija T-14 sa onima M1A2, ili Su-34 sa F-15, ili brojeve ovoga sa brojevima onoga jeste zanimljiva intelektualna vježba. To ne predstavlja puno s obzirom na specifične okolnosti, piše unz.com
Vojna superiornost više ne garantuje ništa
Na primjer, Amerika je vojno daleko superiornija od Sjeverne Koreje u svakoj kategoriji oružja, ali Sjeverna Koreja ima nuklearne bombe. Ne može ih ‘dostaviti’ u SAD, ali vjerojatno može u Seul. Čak i bez nuklearnog oružja, ona ima veliku vojsku i veći broj artiljerijskih cijevi u odnosu na Seul. Ima također nepredvidivu vladu. Kao što je rekao Gordon Liddy, ako je vaš odgovor na provokacije širih proporcija od provokacija, a uz to i nepredvidiv, onda vas niko neće provocirati.
Američki vazdušni napad na Sjevernu Koreju nudi visoku vjerojatnost za izbijanje rata na ostrvu, razaranje Seula, paralize važnog trgovinskog partnera Samsunga i neizvjesni konačni ishod. Sjedinjene Države nemaju sredstava za držanje trupa u Koreji u bilo kom broju, a domaći politički rezultati sa puno ubijenih vojnika od strane ozbiljnog neprijatelja bili bi politički grob. Vjerovatno bi troškovi daleko premašili eventualne koristi.
U praktičnom smislu, vojna superiornost Washingtona ništa ne znači u odnosu na Sjevernu Koreju. Pjongjang to zna.
Ili posmatrajmo Ukrajinu. Na papiru, američke snage su superiornije od Rusije. Lokalno, one nisu. Rusija graniči sa Ukrajinom i može brzo da je pregazi. SAD ne mogu brzo prenijeti strateško oružje, jedino mogu pružiti vojnu podršku, a Rusija nije zemlja bez vazdušne odbrane. Evropa, uglavnom poslušna Americi, malo je vjerovatno da će se uključiti u pravi rat sa Moskvom u korist Washingtona. Za Washington, borba sa Rusijom u Ukrajini će zahtijevati ogroman napor sa pomorskom logistikom i nacionalnom mobilizacijom. Ozbiljan rat sa nuklearnim silama je visoko rizičan.
Opet, vojna superiornost Washingtona ne znači ništa.
Ili posmatrajmo spor Washingtona sa Kinom u Pacifiku. Kina ne može započeti borbu sa američkim pomorskim snagama. To ni ne mora. Peking se fokusirao na oružje protiv brodova "Carrier-killer" – kao što je JD21 balistička raketa. Kako dobro fukncioniše, ne znamo, ali znamo da Kinezi nisu glupi. Da li je vrijedno rizikovati i to otkriti? Brze, nevidljive, morske žabice i krstareće rakete su veoma jeftine u odnosu na nosače, i američki admirali znaju da ne bi imali sretan kraj jer puno raketa dolazi istovremeno.
Imati flotu onesposobljenu od strane Kine Washingtonu bi bilo nepodnošljivo. Da li onda pokrenuti konvencionalni rat sa Kinom sa strašnim globalnim ekonomskim posljedicama? Presjeći Kini naftnu traku ka Srednjem Istoku i gurnuti Peking u nuklearni rat? Uništi Branu Tri Kanjona i udaviti bog zna koliko ljudi? Ako Kina koristi rat kao izgovor za pripajanje zemalja sa kojima se graniči, šta će Rusija učiniti? Posljedice sigurno čine avanturu neprivlačnom. Opet, vojna superiornost ne znači mnogo.
Živimo u vojnom svijetu fundamentalno drugačijem od onog iz prošlog stoljeća. Sve je moguće - izuzev ratova između velikih sila, kao što su nuklearne sile, koji su malo vjerovatni jer bi trajali oko sat vremena nakon što bi izbili, i to svi znaju.
U Drugom svjetskom ratu Njemačka je mogla uvjeriti sebe, razumno i gotovo ispravno, da će Rusija pasti u ljeto, ili Japanci da je depresivno opterećena, nenaoružana Amerika nespremna za borbu. Sada ne. Prijetiti nuklearnoj sili i rizikovat prženje niko ne želi.
Američki marinac/Foto: Agencije
Šta je onda, u današnjem svijetu, svrha ogromnih konvencionalnih snaga?
Američka vojska je unaprijeđena vojska Drugog svjetskog rata, dizajnirana da se bori protiv ostalih vojski koje su postojale za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sovjetski Savez je bio takva vojska. Danas ne postoje takve vojske za Ameriku da bi se borila. Mi ne živimo u istom svijetu. Washington izgleda to nije primijetio.
Vojske Drugog svjetskog rata su imale za cilj uništiti mete visoke vrijednosti - avione, brodove, tvornice, tenkove i tako zauzeti ključno područje, kao što je neprijateljska zemlja. Kada ste uništili Wehrmacht-a teško naoružanje i okupirali Njemačku, onda ste pobjedili. To je vrsta rata koji su vojske oduvijek preferirale, sa mnogo zvukova, bijesa i jasnih ciljeva.
To ne funkcioniše tako danas. U Koreji su poluorganizovane seljačke milicije zbunile Pentagon tako da nisu mogli odrediti mete visoke vrijednosti ili ključnu teritoriju. U Afganistanu na primjer goniči stoke sa puškama se mogu jednostavno iseliti, ne predstavljajući uopšte tačke napada, a pogotovo ne one visoke vrijednosti. Teritorija nije presudna za njih.
Ako SAD izvede ogromnu operaciju na Tačku A, otpor se može stopiti u narod ili jednostavno preći na Tačku B. SAD će uvijek biti uspješna, ali nikada neće pobjediti. Prije ili kasnije će Amerika otići. Svijet razume.
Nadalje, osnovni karakter sukoba se promijenio. Za veći dio historije do pada Sovjetskog Saveza, carstva su se širila vojnim osvajanjem. U današnjem svijetu, zemlje nisu izgubile svoje imperijalne ambicije, ali pristup više nije vojni. Kina čini se ima namjeru da Euraziju dovede pod svoju diminaciju, i napreduje prema tome, ali njen pristup je ekonomski, a ne vojni. Kinezi nisu srdačni i maljavi. Oni su, dakle, pametni. Mnogo je jeftinije i sigurnije da se proširi komercijalno nego vojno, i pametnije je zaobići vojnu konfrontaciju sa Amerikom. Zaobići Pentagon.
Vojna i diplomatska moć proizilaze iz ekonomske moći, a Kina se dokazala kao ekonomski uspješna. Koristeći komercijalnu moć, ona širi svoj uticaj, ali na način koji nije lahko bombardovati. Ona gura BRICS savez, iz kojeg su isključene SAD. Ona se širi u SCO, iz kojeg je isključena Amerika. Možda i najvažnije, ona je uspostavila AIIB, Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku, koja ne isključuje SAD, ali uključuje evropske saveznike Washingtona. Ove organizacije će vjerojatno trgovati u ne dolarima, te predstavljaju ozbiljnu ekonomsku prijetnju hegemoniji Washingtona.
Kolika je važnost Pentagona ili kako bombardovati trgovinski sporazum?
Kina uživa u sposobnosti plaćanja, i dominira oduševljeno s tim. Tako je u Pakistanu izgradila 'Karakorum' Autoput od Xian Jianga do Karachija, što će uvećati trgovinu između dviju zemalja. Postavila je dva reaktora za energiju u Karachiju. Ulaže u afganistanske resurse te povećava trgovinu s Iranom... Kada SAD konačno odu, Kina će bez ispaljenog metka postati dominantna u regiji.
Kolika je važnost nosača aviona?
Peking govori ozbiljno o izgradnji više pruga, uključujući i brze pruge, i to do Evrope, u pratnji optičkih linija i tako dalje. Ovo nije samo priča. Kina ima novac i vrlo veliku mrežu brzih pruga u zemlji.
Šta će Pentagon preduzeti - bombardovati pruge?
Kao što se trgovina i jednostavnost putovanja od Berlina do Pekinga povećava, tako Kina prosperira i želi više evropske robe, evropski privrednici žele da prigrle tako fabulozno veliko tržište kojim će olabaviti stisak SAD-a na Evropu..
Šta će trilion dolara vrijedna vojska Pentagona da bombarduje? Evropu? Željeznice preko Kazahstana? BMW fabrike?
Sve što se želi reći jeste da koliko god američka vojska izgleda impresivno, to nije od posebne koristi, a pomaže Kini tako sto će oslabiti SAD. U više navrata se pokazalo da se neki ratovi ne mogu dobiti ni sa najopasnijim oružjem tipa AK, RPG, IED. SAD nemaju kopnene snage za borbu protiv velikog ili polu-velikog neprijatelja. Može napr bombardovati Iran, s nepredvidivim posljedicama, ali ga ne može osvojiti.
Ratovi na Bliskom Istoku dobro ilustriraju taj princip. U Iraku nisu uspjeli. U Libiji takođe. Iran se nije povukao. DAIŠ i slični njima? Pentagon ponovo bombarduje neprijatelja koji ne može uzvratiti – (američki specijalitet) i koji se ne može poraziti.
Pogrešna vojska, pogrešan neprijatelj, pogrešan rat, pogrešan svijet.
gobalcir
Vojna sila ne postoji samostalno nego samo u odnosu na specifične okolnosti. Upoređivanje tehničkih specifikacija T-14 sa onima M1A2, ili Su-34 sa F-15, ili brojeve ovoga sa brojevima onoga jeste zanimljiva intelektualna vježba. To ne predstavlja puno s obzirom na specifične okolnosti, piše unz.com
Vojna superiornost više ne garantuje ništa
Na primjer, Amerika je vojno daleko superiornija od Sjeverne Koreje u svakoj kategoriji oružja, ali Sjeverna Koreja ima nuklearne bombe. Ne može ih ‘dostaviti’ u SAD, ali vjerojatno može u Seul. Čak i bez nuklearnog oružja, ona ima veliku vojsku i veći broj artiljerijskih cijevi u odnosu na Seul. Ima također nepredvidivu vladu. Kao što je rekao Gordon Liddy, ako je vaš odgovor na provokacije širih proporcija od provokacija, a uz to i nepredvidiv, onda vas niko neće provocirati.
Američki vazdušni napad na Sjevernu Koreju nudi visoku vjerojatnost za izbijanje rata na ostrvu, razaranje Seula, paralize važnog trgovinskog partnera Samsunga i neizvjesni konačni ishod. Sjedinjene Države nemaju sredstava za držanje trupa u Koreji u bilo kom broju, a domaći politički rezultati sa puno ubijenih vojnika od strane ozbiljnog neprijatelja bili bi politički grob. Vjerovatno bi troškovi daleko premašili eventualne koristi.
U praktičnom smislu, vojna superiornost Washingtona ništa ne znači u odnosu na Sjevernu Koreju. Pjongjang to zna.
Ili posmatrajmo Ukrajinu. Na papiru, američke snage su superiornije od Rusije. Lokalno, one nisu. Rusija graniči sa Ukrajinom i može brzo da je pregazi. SAD ne mogu brzo prenijeti strateško oružje, jedino mogu pružiti vojnu podršku, a Rusija nije zemlja bez vazdušne odbrane. Evropa, uglavnom poslušna Americi, malo je vjerovatno da će se uključiti u pravi rat sa Moskvom u korist Washingtona. Za Washington, borba sa Rusijom u Ukrajini će zahtijevati ogroman napor sa pomorskom logistikom i nacionalnom mobilizacijom. Ozbiljan rat sa nuklearnim silama je visoko rizičan.
Opet, vojna superiornost Washingtona ne znači ništa.
Ili posmatrajmo spor Washingtona sa Kinom u Pacifiku. Kina ne može započeti borbu sa američkim pomorskim snagama. To ni ne mora. Peking se fokusirao na oružje protiv brodova "Carrier-killer" – kao što je JD21 balistička raketa. Kako dobro fukncioniše, ne znamo, ali znamo da Kinezi nisu glupi. Da li je vrijedno rizikovati i to otkriti? Brze, nevidljive, morske žabice i krstareće rakete su veoma jeftine u odnosu na nosače, i američki admirali znaju da ne bi imali sretan kraj jer puno raketa dolazi istovremeno.
Imati flotu onesposobljenu od strane Kine Washingtonu bi bilo nepodnošljivo. Da li onda pokrenuti konvencionalni rat sa Kinom sa strašnim globalnim ekonomskim posljedicama? Presjeći Kini naftnu traku ka Srednjem Istoku i gurnuti Peking u nuklearni rat? Uništi Branu Tri Kanjona i udaviti bog zna koliko ljudi? Ako Kina koristi rat kao izgovor za pripajanje zemalja sa kojima se graniči, šta će Rusija učiniti? Posljedice sigurno čine avanturu neprivlačnom. Opet, vojna superiornost ne znači mnogo.
Živimo u vojnom svijetu fundamentalno drugačijem od onog iz prošlog stoljeća. Sve je moguće - izuzev ratova između velikih sila, kao što su nuklearne sile, koji su malo vjerovatni jer bi trajali oko sat vremena nakon što bi izbili, i to svi znaju.
U Drugom svjetskom ratu Njemačka je mogla uvjeriti sebe, razumno i gotovo ispravno, da će Rusija pasti u ljeto, ili Japanci da je depresivno opterećena, nenaoružana Amerika nespremna za borbu. Sada ne. Prijetiti nuklearnoj sili i rizikovat prženje niko ne želi.
Američki marinac/Foto: Agencije
Šta je onda, u današnjem svijetu, svrha ogromnih konvencionalnih snaga?
Američka vojska je unaprijeđena vojska Drugog svjetskog rata, dizajnirana da se bori protiv ostalih vojski koje su postojale za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sovjetski Savez je bio takva vojska. Danas ne postoje takve vojske za Ameriku da bi se borila. Mi ne živimo u istom svijetu. Washington izgleda to nije primijetio.
Vojske Drugog svjetskog rata su imale za cilj uništiti mete visoke vrijednosti - avione, brodove, tvornice, tenkove i tako zauzeti ključno područje, kao što je neprijateljska zemlja. Kada ste uništili Wehrmacht-a teško naoružanje i okupirali Njemačku, onda ste pobjedili. To je vrsta rata koji su vojske oduvijek preferirale, sa mnogo zvukova, bijesa i jasnih ciljeva.
To ne funkcioniše tako danas. U Koreji su poluorganizovane seljačke milicije zbunile Pentagon tako da nisu mogli odrediti mete visoke vrijednosti ili ključnu teritoriju. U Afganistanu na primjer goniči stoke sa puškama se mogu jednostavno iseliti, ne predstavljajući uopšte tačke napada, a pogotovo ne one visoke vrijednosti. Teritorija nije presudna za njih.
Ako SAD izvede ogromnu operaciju na Tačku A, otpor se može stopiti u narod ili jednostavno preći na Tačku B. SAD će uvijek biti uspješna, ali nikada neće pobjediti. Prije ili kasnije će Amerika otići. Svijet razume.
Nadalje, osnovni karakter sukoba se promijenio. Za veći dio historije do pada Sovjetskog Saveza, carstva su se širila vojnim osvajanjem. U današnjem svijetu, zemlje nisu izgubile svoje imperijalne ambicije, ali pristup više nije vojni. Kina čini se ima namjeru da Euraziju dovede pod svoju diminaciju, i napreduje prema tome, ali njen pristup je ekonomski, a ne vojni. Kinezi nisu srdačni i maljavi. Oni su, dakle, pametni. Mnogo je jeftinije i sigurnije da se proširi komercijalno nego vojno, i pametnije je zaobići vojnu konfrontaciju sa Amerikom. Zaobići Pentagon.
Vojna i diplomatska moć proizilaze iz ekonomske moći, a Kina se dokazala kao ekonomski uspješna. Koristeći komercijalnu moć, ona širi svoj uticaj, ali na način koji nije lahko bombardovati. Ona gura BRICS savez, iz kojeg su isključene SAD. Ona se širi u SCO, iz kojeg je isključena Amerika. Možda i najvažnije, ona je uspostavila AIIB, Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku, koja ne isključuje SAD, ali uključuje evropske saveznike Washingtona. Ove organizacije će vjerojatno trgovati u ne dolarima, te predstavljaju ozbiljnu ekonomsku prijetnju hegemoniji Washingtona.
Kolika je važnost Pentagona ili kako bombardovati trgovinski sporazum?
Kina uživa u sposobnosti plaćanja, i dominira oduševljeno s tim. Tako je u Pakistanu izgradila 'Karakorum' Autoput od Xian Jianga do Karachija, što će uvećati trgovinu između dviju zemalja. Postavila je dva reaktora za energiju u Karachiju. Ulaže u afganistanske resurse te povećava trgovinu s Iranom... Kada SAD konačno odu, Kina će bez ispaljenog metka postati dominantna u regiji.
Kolika je važnost nosača aviona?
Peking govori ozbiljno o izgradnji više pruga, uključujući i brze pruge, i to do Evrope, u pratnji optičkih linija i tako dalje. Ovo nije samo priča. Kina ima novac i vrlo veliku mrežu brzih pruga u zemlji.
Šta će Pentagon preduzeti - bombardovati pruge?
Kao što se trgovina i jednostavnost putovanja od Berlina do Pekinga povećava, tako Kina prosperira i želi više evropske robe, evropski privrednici žele da prigrle tako fabulozno veliko tržište kojim će olabaviti stisak SAD-a na Evropu..
Šta će trilion dolara vrijedna vojska Pentagona da bombarduje? Evropu? Željeznice preko Kazahstana? BMW fabrike?
Sve što se želi reći jeste da koliko god američka vojska izgleda impresivno, to nije od posebne koristi, a pomaže Kini tako sto će oslabiti SAD. U više navrata se pokazalo da se neki ratovi ne mogu dobiti ni sa najopasnijim oružjem tipa AK, RPG, IED. SAD nemaju kopnene snage za borbu protiv velikog ili polu-velikog neprijatelja. Može napr bombardovati Iran, s nepredvidivim posljedicama, ali ga ne može osvojiti.
Ratovi na Bliskom Istoku dobro ilustriraju taj princip. U Iraku nisu uspjeli. U Libiji takođe. Iran se nije povukao. DAIŠ i slični njima? Pentagon ponovo bombarduje neprijatelja koji ne može uzvratiti – (američki specijalitet) i koji se ne može poraziti.
Pogrešna vojska, pogrešan neprijatelj, pogrešan rat, pogrešan svijet.
gobalcir
