Ni sapun, ni parfem

25 godina od Daytona: Mir i sigurnost nemaju alternativu, osim u zlim i nastranim glavama.

Točno prije 25 godina službeno je završio bratoubilački rat Srba, Hrvata i Bošnjaka u BiH potpisivanjem u Elizejskoj palači u Parizu (14. prosinca 1995.) Općeg okvirnog sporazuma za mir u toj zemlji, tzv. Daytonskog sporazuma koji je plod mirovne konferencije triju strana i međunarodne zajednice od 1. do 21. studenoga 1995. u bazi američkih zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu (država Ohio, SAD). Potpisali su ga tadašnji predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović te predsjednici RH Franjo Tuđman i Srbije Slobodan Milošević. U povodu te obljetnice – kojoj nije posvećena zaslužena pozornost ni u jednoj od tih triju država, a njihovi su mediji izostavili ozbiljnije analize o daytonskih četvrt stoljeća u BiH te minimalno, ali i to politički pristrano informirali niz dlaku svojim državnim tzv. mainstreamima – izabrani je američki predsjednik Joseph Robinette “Joe” Biden, Jr. znakovito poručio da je “Daytonom potvrđen suverenitet, teritorijalni integritet i neovisnost BiH. No, zadaće koje tek treba obaviti podsjećaju da je u prošlih 25 godina propušteno puno prilika, jer BiH još nije funkcionalna država, a probleme joj stvaraju nacionalizmi”.

Pa kaže: “Četvrt stoljeća kasnije jasno je da promocija pravde, pomirenja i funkcionalnog multietničkog BiH ostaje nedovršena. Prečesto vidimo da nacionalizam i bogaćenje nekolicine koji dolaze prije reformi u korist mnogih pobjeđuju nacionalni interes. Ova obljetnica prilika je svim stranama da razmisle o mogućnosti svjetlije budućnosti i da se ponovo odluče na teške, ali neophodne korake za izgradnju potpuno funkcionalne države BiH za sve njezine građane”. Građanske države, a ne države nacionalnih/ističkih rogova u vreći? Biden je – još kao uspješan bivši potpredsjednik SAD-a dobro upoznat sa stanjem i who is who u BiH – također najavio da će kao novi predsjednik SAD-a “rado surađivati s međunarodnom zajednicom i ljudima u BiH kako bi se konačno ostvarilo obećanje sadržano u Daytonskom sporazumu, a to je prosperitetna, pravedna i demokratska država BiH u srcu cjelovite Europe, slobodna i u miru”.

Mir, europski put i dobrobit svih u toj brdovitoj balkanskoj zemlji je zaželio i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov koji je, za dvodnevnog posjeta u utorak i srijedu u BiH i RH, uspio unijeti krši lom na srpsko-bošnjačko-krvatskom političkom poprištu. Najprije se sastao sa srpskim članom Predsjedništva BiH i izborno poljuljanim vođom Republike Srpske Miloradom Dodikom, pa šefom HDZ-ove b-h filijale (HDZ BiH) Draganom Čovićem, zbog čega je fasovao odbijenicu hrvatskog i bišnjačkog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića i Šefika Džaferovića (kažu: “Ruskoj Federaciji je stalo do jedinstvenog BiH kao do lanjskog snijega”), da bi se dan poslije u Zagrebu sastao s hrvatskim državnim vodstvom. “Svaki pokušaj rušenja Daytona ili njegove erozije može dovesti do ozbiljnih posljedica”, kazao je Lavrov nakon razgovora u istočnom Sarajevu sa dužnosnicima Republike Srpske i Dodikom, koji je nedavno s Čovićem iznenada posjetio u Zagrebu državne lidere, a potom Beograd gdje ih je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poveo i na intimnu večeru. Lavrov se založio za brže zatvaranje Ureda visokog predstavnika (ORH), ali i podržao blokade b-h Srba ulasku BiH u članstvo NATO-a.

U utorak, dan uoči posjeta Putinove vanjskopolitičke desne ruke, Sergeja Lavrova, hrvatskoj metropoli, Ured predsjednika RH Zorana Milanovića izdao je priopćenje: “Predsjednik Republike Zoran Milanović razgovarao je danas s predsjednikom Vlade RH Andrejem Plenkovićem (koji, eto, baš na dan Lavrovljevog dolaska u Zagreb izlazi iz epidemiološke karantene, op. a.) o položaju Hrvata u BiH i provođenju mirovnog sporazuma iz Daytona koji je potpisan prije 25 godina u Parizu. Zajednički je stav predsjednika Milanovića i predsjednika Vlade Plenkovića kako je nužno uvažavati činjenicu da su Hrvati jedan od triju konstitutivnih naroda u BiH te da je obveza RH ustrajati na zaštiti položaja i prava Hrvata u BiH. Predsjednik Milanović i predsjednik Vlade Plenković usuglasili su se kako će stavove RH na međunarodnoj konferenciji – koju povodom 25. Obljetnice Daytonskog sporazuma u utorak organiziraju HAZU i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH – iznijeti predsjednik Vlade Plenković”.

I daytonska se priča nastavlja: ista meta isto rastojanje. BiH nije u fokusu ključnih problema međunarodne zajednice, čak ni arhitekata, izvođača radova i nadzornog sustava postratne, razbucane na svaki loš način i beskrajno nesretne/beznadne a, je li, rajski lijepe zemlje na brdovitom Balkanu (Desanka Maksimović). No, što je baš o 25. obljetnici mira u BiH trebalo Milanoviću, u intervjuu HRT-u neki dan, izazivački/protubošnjački govoriti o tomu kako je “nemoguća građanska država BiH” i kako je “Dayton takav kakav je i ne vidim uopće načina da ga se promijeni bez nasilja”? (Lavrov: “Svaki pokušaj rušenja Daytona ili njegove erozije može dovesti do ozbiljnih posljedica.”) Čak i ti što nemaju odveć pojma o razlozima katastrofalno lošeg stanja zdravlja te šovinizmima, zločinom i polit-ideološkim sabotažama unesrećene, pa disfunkcionalne i razvojno upitne zemlje katastrofalnih nacionalističkih politika samozvanih vođa svih triju tzv. konstitutivnih naroda – Bošnjaka (cca 50 posto žitelja), Srba (cca 30 posto) i Hrvata (cca 14 posto) – naježe se od samog spomena, je li, na novo nasilje u BiH, “državotvorna” prekrajanja granica, protjerivanja najbližih susjeda i razvaljivanje miješanih brakova etničkim čišćenjem… I nije trebalo velike pameti, ali jest velike državničke neodgovornosti, pa ne očekivati žestoku bošnjačku reakciju u inače diplomatski nikad lošijim odnosima službenih Zagreba i Sarajeva. Predsjednik RH Milanović je pokušao nešto pametovati i zabio hadezeovski, tzv. trećeentitetski, je li, autogol i sebi kao državniku “s karakterom” i zemlji kojoj je na čelu.

Nije trebalo dugo čekati da bi se oglasio predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, visokopozicioniran stranački pouzdanik i svim HDZ-ovim šefovima od Ive Sanadera do Tomislava Karamarka i sada Andreja Plenkovića u oba mandata danonoćno i “bezodvlačno” (sic transit) pri ruci: “Hrvatska inzistira da se osigura jednakopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda u BiH i snažno će braniti njegove interese. Predsjednik Republike dao je nekoliko izjava koje su ukazale na pokušaj majorizacije većinskog bošnjačkog naroda nad Hrvatima u Federaciji BiH. On je to izrekao na svoj način, ali u sadržajnom se smislu u potpunosti slažem s njim”. Milanovićev prohadezeovski gard, koji mu uopće ne treba i koji nije prakticirao prema BiH dok je premijerovao Bijednom Našom, jest za dići obrve od blagog čuđenja, ali Jandrokovićev “potpuno se slažem s njim” nije čak ni za to budući da Maksim svejednako trećeentitetski lupa po diviziji. Kao da je netko ukinuo hrvatsku tzv. konstitutivnost u BiH i kao da su “interesi hrvatskog naroda u BiH” isključivo ti što ih javno i potajno, legitimno i nelegitimno posreduje isključivo HDZ BiH Dragana Čovića, filijala HDZ-a iz RH, na daljinski upravljač sa zagrebačkog Trga žrtava fašizma. Dok je tako, i Mostar Zagrebu važniji od Sarajeva, nema sreće za Hrvate u BiH.

Milanović nije ništa naučio iz skandala kada je potajno 2015. godine u Kotromanovićevom stanu bez zavjesa s 555-dnevnim savskim vragom tikve sadio? Kasno mu je bilo poslije – kajati se. Pišanjem uz vjetar? HDZ-ova politika prema BiH je otpočetka bila i ostala katastrofalna, pa se tako – zacrvotočena u državni odnos prema susjedi s kojom RH ima više od 1100 kilometara granice – posljedično očituje u masovnom iseljavanju Hrvata. Počelo je u doba ratne klaonice 1992.-1995. kada razum i obziri nisu imali prođu nad nacional-vjerskim ludilom, etničkim čišćenjem iz tzv. državotvornih razloga i teritorijalnom grandomanijom, nastavilo se nakon što su Washingtonski i Daytonski sporazumi zaustavili oružje te traje i dan-danas. Znatno lakše, brže i bezbolnije, jer su mnogi b.h Hrvati bili, je li, dovoljno pametni, pa pobrzali uzeti hrvatsko državljanstvo. Dvostruko korisno: radi niza povlastica i materijalne koristi u Bijednoj Našoj, ali i radi lakšeg puta do više tzv. životne sreće u bogatijim, sigurnijim, uljuđenim demokracijama u Uniji i preomorskim zemljama. Kakva “nacija” i “vjera” po HDZ-ovom obrascu “hrvatstva” i “domoljublja” (sic transit), kakvi lonci i bakrači te demagogije onih što im je rat bio brat, pa sada žive na Beverly Hillsu u Mostaru ili su vlasnici najvrjednijeg “ničijeg”, bivšeg “društvenog vlasništva” u Zagrebu i širom tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.

Domovina je tamo gdje se dade pristojno živjeti, bez straha, gdje se, je li,  cijene poštenje i radišnost, gdje obitelji vide izgledniju svoju i budućnost svoje djece. Svojedobno je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić znao prolijevati – i još to prigodno čini – hektolitre suza: “Naočigled cijelog svijeta nestaje cijeli jedan narod sa svojih stoljetnih ognjišta”. Ali nikako da se dovine pravim razlozima zašto je iz godine u godinu sve manje katoličkih obitelji u BiH – i u etnički vrlo očišćenoj zapadnoj Hercegovini – koje oko Sveta tri kralja tradicionalno puštaju svećenike blagosloviti im domove. Iselili se ljudi. Vjerojatno i dalje poštuju svoju vjersku tradiciju, zašto ne bi, ali to čine u novim domovinama. U BiH, gdje im je naopaka politika tzv. ljudi nahvao (dum Marin) prodala stoljetna ognjišta u srednjoj Bosni, u Bosanskoj posavini, etc., na etničko-vjerskoj leopardovoj koži bivše tzv. Jugoslavije u malom radi utjerivanja BiH u etničko-vjerski čiste bantustane, nema života Hrvatima s makar dva zrna soli u glavi. Dakako, ni takvim Bošnjacima, Srbima i inoetnicima, iz istih razloga.

Naopake politike samozvanih polit-ideoloških vođa tzv. konstitutivnih u BiH Bošnjaka, Srba i Hrvata nisu prestale oružanom utihom, nastavljene su svejednako otrovno, nacionalističkim isključivostima i međusobnim sabotažama politikanata dvaju manje brojnih tzv. konstitutivnih naroda eda bi se pokazalo međunarodnim arhitektim jalovog mira kako više ne može opstati jedinstvena država BiH i kako građanski društveni ustroj jednostavno nema smisla. Ne poslije ratne klaonice i razaranja, toliko prolivene krvi i posijane mržnje? Svaka ptica svomu jatu leti, je li, zborno poju ilirsku preporodnu podoknicu i srpski politikanti što imaju svoju b-h republiku i hrvatski kojima je međunarodna zajednica proglasila HZ/HR Herceg-Bosnu tzv. udruženim zločinačkim pothvatom. I poništila ju, ali time nije uspjela ugasiti još veću žeđ njezinih tvoraca za trećeentitetskim uskrsnućem. Koje će se jamačno dogoditi kada na vrbi rodi grožđe. Ma koliko aktualni predsjednik RH Zoran Milanović spominjao možebitno “nasilje” u povodu daytonskih zadanosti, a drčni vožd Republike Srpske pak svako malo referendumski razlaz s državom BiH. U nekoj doglednoj budućnosti nema šanse ni za jedno niti za drugo.

“Trorogi” BiH – nekakav sustav držâva, republika, pokrajina, entiteta ili kako već triju tzv. konstitutivnih naroda – jamačno nikad neće postojati jer o njemu niti ne razmišljaju, kamoli da se pokušavaju dogovoriti ključni i navodno najzainteresiraniji međunarodni čimbenici s liste arhitekata Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. U suštini pak, kada medijima otvore duše i puste na volju nostalgiji, sentimentima, sjećanju na život bez nacionalnih i vjerskih žilet-žica, tzv. malim/običnim ljudima bošnjačke, srpske i hrvatske konstitutivnosti bliža je bivša tzv. Jugoslavija u malom, nasilno 1992.-1995. utopljena u moru krvi (101.040 ubijenih i nestalih, od kojih 38.239 civila) od “trorogog” etata BiH. Još disfunkcionalnijeg no što je sada. Prešutno – dok se ne steknu povoljne međunarodne okolnosti – prijelaznog oblika prema velikoteritorijalnom proširenju etničkih matica dvaju tzv. konstitutivnih naroda koji zajedno ne dostižu broj Bošnjaka u BiH? A kojima je na srcu te u središtu politike njihovog “HDZ-a”, pardon Stranke demokratske akcije (SDA), građansko uređenje jedinstvene, je li, države BiH. U tom grmu leži zec o kojega se prohadezeovski spotaknuo sada predsjednik RH Zoran Milanović: jedinstvena građanska država BiH vis-à-vis “trorogog” etata nacionalno-vjerskih bantusta. Samonedostatnih bez svakovrsnog (ne)izravnog tutorstva tzv. nacionalnih matica.

HDZ se svojedobno radikalno obračunao sa svojim istaknutim članom u BiH Stjepanom Kljujićem, bivšim dopisnikom iz Sarajeva zagrebačko dnevnopolitičkog lista Vjesnika, jer su njegova građansko-državotvorna uvjerenja došla u koliziju s eskalirajućem u Tuđmanovo olovno doba nacional-separatizmom tvoraca tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, političkih i vojnih vođa Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su odreda kasnije strogo kažnjeni u Haagu dugotrajnim boravkom iza zatvorskih rešetaka. Kao i buljuk srpskih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti te šaka jednako krivih Bošnjaka. Netko je neumrlom Williamu Shakespeareu pripisao spoznaju o tomu da mnoga ljudska zla često nadžive počinitelje. U BiH, ali i u ratu i poraću u Bijednoj Našoj počinjeno je više zla no što ljudski um uopće može pojmiti – nikad nije samo jedna strana kriva, a druga nedužna – i više je no što ljudski um uopće može pojmiti slučajeva zla za koje nitko nije i nikad neće odgovarati. Milanovićeva tvrdnja o međusobnoj vezi, uvjetovanosti i povezanosti (ne)mogućih promjena Daytona i ponovnog međuetničkog nadilja u BiH nije pametna, kamoli državnički promišljena.

“Dayton je takav kakav je i ne vidim uopće načina da ga se promijeni bez nasilja”, kazao je predsjednik RH. “Ne mislim na rat. Mislim naprosto na mentalno i svako drugo nasilje…” Bošnjački mu parnjak, je li, u tročlanom Predsjedništvu BiH Šefik Džaferović je reagirao je na svomu FB-profilu: “Milanovićeve izjave zaudaraju na šovinizam i ksenofobiju, a tu ni sapun niti parfem ne pomažu”. Vladajući bošnjački SDA brzinski je ocijenio da su “metafore o sapunu i parfemu zapravo rasistički komentari”, pa dodaje kako Milanovićevo stajalište “predstavlja izraz kultur-rasizma i uvredu usmjerenu prema svim ljudima u BiH. Poruka da građani BiH nemaju pravo na ono na što svi drugi u Europi imaju, a to je građansko uređenje države ukazuje na to da predsjednik Hrvatske smatra ljude u BiH nižom vrstom. Takvu poruku ne bi smio sebi dopustiti niti jedan ozbiljan državnik. A ovakve rasističke poruke Milanović uporno ponavlja”.

Vrlo angažirani borac za ljudska prava i desetljećima već aktivist svih važnijih inicijativa za izgradnju civilnog društva u RH i regiji Zoran Pusić dao je u “Našoj temi” portala Radiosarajevo.ba svoje viđenje prijepora o (ne)mogućoj građanskoj državi BiH. “Svima koji se pozivaju na Dayton”, tvrdi, “to zapravo služi kao opravdanje. To je falsificiranje Daytona koji je bio, što bi se reklo, umijeće mogućeg u tom trenutku, jer znamo kakva je bila situacija 1995. godine. Kompromis s prihvaćanjem postojanja Republike Srpske je bio odraz te situacije, a ne projekcija kakva bi BiH trebao biti u budućnosti. Cilj Daytona je bio zaustaviti rat u BiH, a kakva bi ta zemlja trebala biti u budućnosti je nešto sasvim drugo. Upravo zbog toga su najveći protivnici Daytona bili predstavnici Srba u BiH. Paradoks je da će oni kasnije postati njegovi najveći pobornici. Umjesto da su političari u 20 i više godina iskoristili Dayton kao polaznu stepenicu prema izgradnji jedne moderne, demokratske države koja će biti članica EU-a, oni se svađaju oko točke i zareza u Daytonskom sporazumu, kao oko Svetog pisma. Ono što je 1995. godine bilo nužno, danas može biti prepreka razvoju jedne moderne, demokratske zemlje. Ti koji se pozivaju na Dayton su ustvari licemjeri. Iskorištavaju to suprotno duhu Daytona.”

Vjetar u leđa građanskoj državi BiH daje i američka administracija i, kako je još lani prenijelo ljubljansko Delo, novi Trumpov specijalni izaslanik za zapadni Balkan Matthew Palmer je sasvim izravan: “Američka je vizija  zapadnog Balkana da sve zemlje budu građanske, a ne samo vlasništvo  određene etničke skupine. U BiH bi to poboljšalo osjećaj za nacionalni, državni identitet za razliku od njegove tradicionalne etničke pripadnosti”. Aktualan Ustav BiH – tzv. Daytonski ustav – sadrži etničko-teritorijalnu koncepciju konstitutivnosti naroda, a ne ravnopravnosti građana u svim dijelovima zemlje. No, ustavne promjene uvjetovane su prolaznošću u Parlamentarnoj skupštini BiH kvalificiranom većinom,  dvotrećinskom većinom u Predstavničkom domu i većinom u Domu naroda, a budući da su međunacionalni odnosi prije ratnički no suradnički, šanse su nikakve. To što je cementirano Dajtonskim sporazumom i traje više od 20 godina gotovo je nemoguće mijenjati. Bez Milanovićevog “nasilja” ili čak ratnog nasilja – koje međunarodna zajednica ne bi dopustila lokalnim budalama,  ni u ludilu – odnosno bez sasvim determinirane volje izvana.

Profesor ustavnog prava iz Mostara Nurko Pobrić drži kako je “bitno da svaki čovjek, državljanin BiH bude ravnopravan pred zakonom i da mu budu dostupne sve političke i druge funkcije u BiH. No, institucionalno to nije tako. A upravo je institucionalno država BiH uređena tako da ne bi postala – građanska država”. Zato, jer je Srbima i Hrvatima osobito stalo da se disfunkcionalnost BiH nastavi eda bi međunarodnoj zajednici, je li, “napokon došlo iz debelog mesa u glavu” svaku pticu pustiti svomu jatu odletjeti? I međunarodno priznati zločinačke tekovine zločinačkog rata u bivšoj jugoslavenskoj republici “ravnopravnih naroda i narodnosti”? Ne bi išlo. A bi li se danas pričala neka sasvim druga, ljepša i perspektivnija priča na zapadnom Balkanu da je potkraj 1980-ih godina išlo, pa “obitelj” pravodobno, politički učinkovito eutanazirala ratobornog vožda i odani mu armijski vrh – ma što imperijalni akademici sanjali i patrijarsi suflirali – pa preventivno, ne tražeći baš dlaku u jajetu primila pod europski krov Antu Markovića s bankrotiranim ostatcima ostataka bivšeg nesvrstanoga lidera Trećeg svijeta?

Rata ne bi bilo, Partija se ionako raspala, pa bi ključnim vrijednostima demokracije, civilizacijske uljudbe i tržišne norme bio otvoren put? Po istom obrascu primijenjenom na zapadnom Balkanu koju godinu kasnije. Komu je trebala ili koristila ta krvava eksplozija balkanske bačve baruta? Zapravo nikom. Najmanje tzv. malim/običnim ljudima što ih je unesrećio. Megakorporativni bi se kapitalizam ionako bio namirio kao što se počeo namirivati – ne mareći za ratne “smetnje” – netom što je 24-milijunska “država ravnopravih naroda i narodnosti” u krvi ispustila dušu. SFRJ u EU? Idejna ludost nekih neutjecajnih političkih ekonomista kao i, sada, građanska država BiH bošnjačkih političara i impotentne međunarodne zajednice? Izgledno, jest. A što, ako ipak – nije? Ili ne bi trebalo biti? Mir i sigurnost nemaju alternativu. Osim u zlim i urođeno nastranim glavama.

h-alter

3 comments

  1. Na fotografiji tri heroja ili tri notorna zločinca?

  2. Priznajem da nisam pročitao gornji tekst jer debilna orjunaška naklapanja Vogrinca, Heni Erceg i sličnih spadaju u red potpuno nepotrebnih i irelevantnih stvari u realnom životu normalnih ljudi (isto kao npr. Radnička fronta, Anto Đapić ili čir na guzici).

    Međutim, želio bih nešto reći o Daytonskom sporazumu. Naime, nepodnošljivo je više opetovano slušati spin kako „Daytonski sporazum doduše ima svojih nedostataka, ali on je ipak okončao rat u Bosni i Hercegovini!?

    To je povijesna laž koja ne smije postati istina. Istina je da su rat u BiH zaustavili Hrvatska Oluja i američko bombardiranje položaja srpskih terorista na brdima oko Sarajeva. Međutim, tu se stalo i iz meni neshvatljivih razloga zaustavljena je hrvatska vojska pred Banja Lukom, te se pristupilo spašavanju srpskih okupiranih područja. Umjesto kazne agresor je nagrađen.

    Daytonskim sporazumom Srbima je pripalo čak 49% državnog teritorija koje su prozvali „Republika Srpska“, čime je tzv. „Velika Srbija“ po prvi put u povijesti prešla Drinu i izbila na desnu obalu Save. I to nakon izgubljenog rata! Tuđman je time potpisao ne samo legitimitet „male Velike Srbije“ nego je dugoročno gurnuo bosansko-hercegovačke Hrvate u propast ukidanjem vlastitog entiteta Herceg-Bosne i pristankom na bošnjačku majorizaciju u Federaciji BiH. I to nakon dobivenog rata! Tragične rezultate vidimo na terenu.

    Po meni je svaki od tri konstitutivna naroda trebao dobiti svoj entitet, s tim da bi Srbima pripalo najviše 1/3 teritorija (takav im je i udio u stanovništvu), što znači da su im se trebala oduzeti područja osvojena etničkim čišćenjem (npr. Posavina ili dio Podrinja). Banja Luka je trebala postati slobodni distrikt (kao npr. Brčko), a cijelu zemlju je trebalo potpuno demilitarizirati i ostaviti samo UN vojnike do daljnjeg.

    Nisam baš neki štovatelj Franje Tuđmana, iako mu odajem veliko priznanje zbog pobjede u Domovinskom ratu pod gotovo nemogućim uvjetima, s nenaoružanim narodom i udbaškim huljama u njedrima koje su ga s figom u džepu okruživale (a koje i danas vladaju cijelom Hrvatskom). Međutim, njegov potpis na Daytonski sporazum može se smatrati činom veleizdaje, kao što je to nedvojbeno i tragičan čin nekolicine neovlaštenih nesretnika koji su se krajem 1918. poklonili srprskom kralju u Beogradu i potpisali sudbonosno „prisajedinjenje“.

  3. Smith, tvoj nick bi trebao biti Tailor (krojač). Krojio bi ti, prekrajao, šio sudbinu narodu i narodima. Srbima bi sašio kaputić kao što ga je nosio Charilie Chaplin. Po tvojim rezonima Hrvati bi mogli navći samo čarape i kapu u Bosni. Dayton je donio rješenja i nitko ih više neće moći izmijeniti, Ili može? kako? Oružjem? Uz pomoć aviona iz Aviana ili projektila s podmornica u Jadranu?

    Što e tiče 1918. godine to je početak nesreće Srba. U državu SHS natjerali su ih Hrvati. Srbi, budale i gramzivci, nevoljko su pristali, a nisu shvatili da je to Hrvatima prijelazno i prolazno riješenje. Iz te godine rodila se 1941 i 1991. Srbi koji su imali svoju državu i bili zemlja pobjednica u Veliko ratu, tokom narednih desetljeća čuvali su Jugoslaviju. Nepametan narod. Da bi im najviše klipova pod noge ubacili Hrvati koji su ih ubijali po logorima. Pod imenima Hrvati i Srbi ne mislim na narod nego na elite nacionalne.

    Čitaj lijeve autore, imaju veću širinu od desnih buzdovana.

Odgovori