Hoće li, nakon Ukrajine, Balkan postati poprište novog sukoba između Istoka i Zapada? Ovim pitanjem Laurent Geslin i Jean-Arnault Dérens počinju svoju kolumnu u časopisu Le Monde Diplomatique.

Rusija širi svoju prisutnost u regiji, kako iz trgovačkih, tako i iz geopolitičkih razloga. Ipak, unatoč svom tradicionalnom utjecaju, Moskva ne gaji posebne nade u regiji koja je posve usmjerena na ulazak u Europsku uniju, pišu francuski analitičari.

"Srbija, Kosovo, Crna Gora i Makedonija su se našli na "vatrenoj liniji" između Rusije i Zapada", 24. veljače ove godine je na sjednici Odbora za vanjske poslove američkog Senata izjavio američki državni tajnik John Kerry.

Nakon njegove izjave je za Radio Slobodna Europa, ili "Glas Langleya", kako upućeniji znaju zvati ovaj medij, Tim Judah, britanski publicist i autor više knjiga o ovoj regiji, izjavio : "Najprije je Angela Merkel nedavno izjavila kako Rusija širi utjecaj na Balkanu. To znači da su i europski i američki dužnosnici veoma ozbiljno shvatili prijetnju uplitanja Rusije u ovoj regiji. Nakon izbijanja krize u Ukrajini je prirodno da se zapadne vlade treba pobrinu i za pojedine balkanske zemlje, imajući u vidu da su u susjedstvu NATO saveza i EU. To djelomično najavljuje aktivniju ulogu Washingtona u regiji. Naravno, narednih nekoliko mjeseci ćemo vidjeti hoće li izjavu američkog državnog tajnika pratiti i konkretni potezi u smislu dodatnog angažmana na prostoru bivše Jugoslavije".

Možda je malo poznato, ali je vrijeme izjave britanskog u Makedoniji već bio na dužnosti novi veleposlanik Jess Baily, koji je dugi niz godina radio u Turskoj i ima izvrsne veze na Balkanu, a s njegovim dolkaskom se počinju događati čudne stvari u Makeoniji, od Obojene revolucije do terorističkih napada. Potom smo, nekoliko mjeseci  poslije, svjedočili balkanskoj turneji zamjenice američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove, Victorie Nuland, a cijelo vrijeme je u zemljama u regiji i Grčkoj bio prisutan i podtajnik State Depratmenta za energetiku, Amos Hochstein.

U svom intervjuu za RSE, Tim Judah kaže "kako je Srbija zabila nož u leđa Ukrajini i nije stala na njenu stranu u sukobu s Rusijom a zaboravlja da Ukrajina nije priznala neovisnost Kosova".

Tim Judah doduše zaboravlja da službeni Beograd upravo zbog Kosova nije mogao priznati odcjepljenje Krima, a u ovim trenucima, na poziv Kijeva i ukrajinske vojske, vojska Srbije zajedno s NATO snagama, ukrajinskim, turskim, gruzijskim i azerskim vojnicima sudjeluje u multinacionalnim vojnim vježbama Rapid Trident u zapadnoj Ukrajini. Na službenoj stranici američkih trupa u Europi se ove vježbe opisuju kao "potpora vladi u Kijevu, dok vojnici vježbaju zadaće potrebne za mirovne misije ili uspostavljanje sigurnosti".

Iz navedenog se da zaključiti kako je, uz aktivnosti njemačke kancelarke Merkel u regiji, Washington ojačao aktivnosti usmjerene u zaštiti svojih interesa na ovim područjima.

Vraćajući se na "vatrenu liniju" koju su na Zapadnom Balkanu otvorili Zapad i istok, Le Monde Diplomatique podsjeća da se prvi put paralela između Ukrajine i Balkana povukla u Rusiji.

"Tijekom iznošenja svojih argumenata u prilog aneksije Krima su u Moskvi u ožujku 2014. spomenuli ironične izjave NATO saveza iz 1999. godine, kada je Washington pravdao zračne napade na ostatke tadašnje Jugoslavije. U oba su slučaja velike sile vojno intervenirale dajući naglasak da je potrebno spriječiti humanitarnu katastrofu", prenosi franciski časopis, iako preskače način provedbe odvajanja Kosova i Krima, kao i broj ljudskih žrtava i materijalnu štetu koji su bili posljedica jedne ili druge "humanitarne intervencije".

Tijekom Međunarodne konferencije o sigurnosti u Münchenu 7. veljače ove godine, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je također povukao ovu paralelu, ali je naglasak da na međunarodno pravo.

On je napomenuo da se na Krimu, za razliku od Kosova, ipak održao referendum o samoodređenju. Dakle, odcjepljenje Krima i njegovo ujedinjenje s Ruskom Federacijom je više u skladu s međunarodnim pravom, nego samoproglašena neovisnost Kosova.

Istina, na Kosovu se početkom '90-ih održao tajni referendum kojega je organizirao još Ibrahim Rugova, ali je neovisnost bez ikakvog referenduma proglasio izglasao parlament Kosova i to 2008. godine. Nema sumnje da bi na proglašenom referendumu svi kosovski Albanci glasali za neovisnu državu, ali su njegovo raspisivanje vjerojatno kočili status autonomne pokrajine koju je imao u bivšoj SFRJ i rezolucija 1244. Krim je u Ukrajini ipak bio autonomna republika, što je jedan od ključnih preduvjeta za pravo na samoodređenje i raspisivanje referenduma. Ovih se dana govori o tome da će se priznati rezultati referenduma na Krimu, ali ako se on ponovi i ako ga organiziraju lokalne vlasti, OESS i strani promatrači, prenose agencije. Međutim, taj je prijedlog odbijen, jer su vlasti Krima u ožujku prošle godine poslali poziv OESS-u i za njih je ujedinjenje s Rusijom svršen čin.

Što se tiče situacije u Srbiji, Zapad je počeo sumnjati u službeni status "Rusko-srpskog humanitarnog centra" u Nišu i njegovo otvaranje dovelo do novih sumnji i sporova. Centar je 2012. otvorio zamjenik ruskog ministra za izvanredna stanja Vladimir Pučkov, a 2014. godine je smješten u bivšu tvornicu samo nekoliko stotina metara od lokalne zračne luke. U dvorištu centra je desetak vatrogasnih vozila i otprilike isto toliko terenskih automobila. Skladišta su puna električnih generatora, deka, šatora i kutija s lijekovima. Malo dalje je najmoderniji komunikacijski centar iz kojeg se mogu u realnom vremenu pratiti aktivnosti i održavati kontakte između Beograda i Moskve.

Sve to je otvoreno za novinare i centar stalno zapošljava oko 40 djelatnika, a govori se o punoj transparentnosti.

"Ovo je pilot projekt i prvi centar takve vrste izvan Ruske Federacije", kaže njegov ravnatelj Viktor Safjanov.

Prema njegovim riječima, Viktor Safjanov je u prošlosti bio "odgovoran za civilnu obranu u St. Petersburgu, vodio je međunarodnu misiju u Afganistanu 2002. godine i ima vojno iskustvo".

Centar jest potvrdio svoj karakter kada je su svibnju 2014. ruski spasioci intervenirali tijekom razornih poplava u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Bilo kako bilo, na Zapadu uvijek postoji dvojba i mnogi drže da je humanitarni rad samo pokriće za špijunažu. Neki ga čak nazivaju "Ruski Camp Bondsteel", dakle, nešto slično ili isto američkoj bazi na Kosovu u kojoj je i do 7000 ljudi. Nemoguće je sa sigurnošću reći li krije li se iza sasvim sigurno i humanitarne misije i nešto drugo. U svakom slučaju, centar (djeluje pod pokroviteljstvom ruskog ministarstva za izvanredna stanja i Ministarstva unutarnjih poslova Srbije, te govori o strateškoj važnosti Balkana za Rusiju.

"Ovaj kompleks je plod ruske političke volje i prijedlogom za otvaranje je došao iz Kremlja", rekao je bivši predsjednik Srbije, Boris Tadić, koji je potpisao potrebne ugovore 2008. godine i uvijek naglašavao "kako neće uključivati ​​vojne operacije".

Tijekom svoja dva mandata kao predsjednik Srbije, Boris Tadić je radio na putu europskih integracija i paralelno jačao odnose sa Rusijom.

"Želio sam normalizirati naše odnose s Rusijom, Sjedinjenim Državama i Kinom, pod uvjetom da ne ugrožavaju našu temeljnu politiku i ulazak u Europsku uniju", izjavio je Boris Tadić.

Igra balansiranja se nastavila i Srbija 1. ožujka 2012. dobiva status kandidata za članstvo u EU, dok u istom razdoblju Rusiji daje ključeve srpskog energetskog tržišta. 24. prosinca 2008. Tadašnji predsjednik Srbije, Boris Tadić, potpisuje u Moskvi sporazum o prodaji 51% nacionalne srpske naftne kompanije NIS ruskom Gazpromu. Većinski udio u NIS-u  je prodan Rusima za 400 milijuna eura, što je, prema analitičarima, tri do pet puta niža cijena od tržišne. Sporazumom je Rusija stekla dominantan položaj u opskrbi energentima u Srbiji i njihovoj distribuciji na domaćem tržištu.

Uključivanje u Europu

6. svibnja 2012. Tadić gubi izbore od Tomislava Nikolića iz radikalno desničarske Srpske napredne stranke, koja tradicionalno ističe pro-ruski sentiment. Kasnije SNS osvaja i apsolutnu većinu na parlamentarnim izborima u ožujku 2014. Bez obzira na retoriku, još od 2008. godine se u  srbijanskih vlasti primijetila nevjerojatna pristranost prema Europi.

Iako je Beograd je uvijek održavao bliske veze s Moskvom, premijer Aleksandar Vučić se drži izraženije pro-zapadne politike. Je li uzrok tome uvjerenje ili oportunizam, teško je reći, ali bi njegova politika potencijalno mogla dovesti u pitanje načelo vojne neutralnosti Srbije.

Unatoč žalbi europskih partnera, vlada Srbije nije nametnula sankcije protiv Rusije, uzimajući u obzir ekonomske interese i tradicionalno prijateljske odnose dviju zemalja. Prema proameričkoj direktorici beogradskog Centra za euroatlantske studije, Eleni Milić, "manevar za razvoj europskih integracija Srbije je uzak i zemlja će morati izgraditi svoju vanjsku politiku u skladu s pravilima EU". No, za sada se o tome ne može govoriti i Beograd još vjeruje da može zadržati ravnotežu u raskolu koji je u svijetu nastao zbog ukrajinske krize.

Susjedna Hrvatska i Slovenija također nisu porušile sve mostove s Moskvom. Krajem 2014. godine su ruski i slovenski gospodarstvenici održali sastanak u Ljubljani. U veljači 2015. godine je u jeku kontroverzi zbog nametnutih sankcija Rusiji održan rusko-hrvatski gospodarski forum. Obje zemlje su kao članice EU nametnule sankcije Rusiji, ali bez puno entuzijazma. Mađarski MOL je htio prodati svoj udio hrvatske Ine ruskom Rosneftu, međutim, početkom 2014. Je sporazum blokiran po nalogu Bruxellesa. Nakon toga se samo pogoršala kriza u hrvatskoj naftnoj industriji. Većina ruskih ekonomskih interesa u regiji se odnose na energetski sektor, dok je drugim područjima trgovinska razmjena vrlo mala. Europska unija je u tom pogledu glavni ekonomski partner balkanskim državama, daleko ispred Rusije.

Posjeta Vladimira Putina Beogradu, 16. listopada 2014. je trebala biti prigoda obilježavanja prijateljstva Srbije i Rusije. Predsjednik Rusije bio počasni gost na najvećoj vojnoj paradi od smrti maršala Tita. Zbog toga su vlasti u Beogradu čak malo preselio službeni datum proslave 70. obljetnice oslobođenja Beograda, koji je oslobođen 20. listopada 1944. Nažalost, susret nije protekao kako je planirano. Srbija je odbila odobriti zahtjev za dodjelu statusa diplomatskog osoblju humanitarnog centra u Nišu. Kao odgovor, ruski predsjednik nije smatrao potrebnim osigurati Vučiću 200 milijuna eura za plin. Šest tjedana kasnije, 1. prosinca, Rusija najavila odustajanje od plinovoda "Južni tok", koji je, zaobilazeći Ukrajinu, trebao dostavljati ruski plin u EU.

Ovo rješenje je uslijedilo prvenstveno zbog odbijanja Bugarske, uvijek pod pritiskom Europske unije, da pristane na izgradnju dijela plinovoda na svom teritoriju. U Bugarskoj se sukob Rusije i Zapada uglavnom vodi po pitanju energenata. Nakon pobjede Bojka Borisova,  John Kerry je govorio o suradnji s Bugarskom i na sastancima davao izjave podrške transatlantskom tržištu i nastavku istraživanja plina iz škriljca, iako bugarski zakon i dalje brani korištenje tehnologije za njegovo lomljenje. Kerry je i obećao i da će pomoći Bugarskoj "da postigne energetsku neovisnost od Rusije", ali do danas na tom planu nije učinjeno ništa.

Za zemlje koje su trebale biti na putu "Južnom toku" - Bugarska, Srbija i Mađarske, kao i potencijalno Makedonija, Bosna i Hercegovina i Slovenija - odbacivanje projekta je bila loša vijest, ali je zato najavljen plinovod koji će preko Turske doći na granici s Grčkom Turska, "Turski tok". Predsjednik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, štetu je procijenio na milijardu eura. Glavna ruski ulaganja u BiH su također usmjerena na energetski sektor. U 2007. godini je vlada u Banja Luci 65% domaće naftne kompanije NIRS ustupila ruskom poduzeću "NeftegazInKor", što je Rusima omogućilo da steknu kontrolu nad rafinerijama nafte i mrežom benzinskih postaja. Kao rezultat toga, "najuspješnija privatizacija u zemlji", kako je nazivaju glavne pristaše Milorade Dodika, je prema zapadnim medijima bila katastrofalna. Rusi navodno nisu uložili obećani novac u modernizaciju.

"Ruski argument još uvijek igra ključnu ulogu za Dodika. Prije svakih izbora on govori o ruskim projektima i kredita, jer time hoće pokazati srpskoj zajednici u Bosni da je on još uvijek saveznik Moskve. S druge strane on još uvijek igra važnu ulogu u izgradnji odnosa s Bruxellesom i Beogradom", rekla je Tanja Topić iz navodno "neprofitne organizacija čiji je rad usredotočen na temeljne ideje i vrijednosti socijalne demokracije", njemačke Zaklade Friedrich Ebert iz Banja Luke.

U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji jedinstvo i Banja Luka godinama govori referendumu o samoodređenju. Time podiže političke uloge i sprečava bilo kakav pokušaj ponovne centralizacije zemlje i izmijenjenu Daytonskoim sporazumom iz 1995. godine. Referendum na Krimu je Dodiku politički dar s neba i on zna da Zapad strahuje o provođenju tog glasovanja, koje će se odmah biti priznato od Moskve, a značilo bi smrtnu kaznu za Bosnu i Hercegovinu.

Unatoč svim tim povlaštenim odnosima, je li Putin spreman nastaviti logiku sukoba sa Zapadom na jugoistoku Europe? Visoki američki dužnosnici misle da hoće.

Podtajnica State Departmenta, Christine Wormuth, u veljači 2015. godine u raspravi u Povjerenstva za obranu američkog Kongresa je rekla da se Rusija "može usredotočiti na manje zemlje koje još nisu dio NATO saveza, kao što je Crna Gora, te pokušati stvoriti nestabilnost u regiji".

Od stjecanja nezavisnosti 2006. godine Crna Gora je u vrlo neobičnim okolnostima. Vlasti tvrde da su vjerne svojim europskim i atlantskim uvjerenjima, ali je u stvari zemlja privukla veliki broj zanimljivih ruskih ulaganja. 2005. godine je oligarh Oleg Deripaska kupio tvornicu aluminija Podgorica. "Kralj aluminija" je uzeo najvažniju kompaniju u zemlji, obećao velika ulaganja, ali do njih nije došlo. Sada tvornica  ide u stečaj, a Deripaska tuži crnogorsku vlast da ga ne sprečava sudjelovanju u drugim investicijskim projektima, kao što je marina Porto Montenegro, jedna od najboljih na Jadranu koja je izgrađena na mjestu nekadašnjeg arsenala u Tivtu. Kao što je čest slučaj u Crnoj Gori, stvarnu strukturu kapitala je teško razumjeti, jer osim službenih investitora "postoji cijeli sustav kojeg vode marionete premijera Miloa Đukanovića", kaže ekonomist Dejan Mijović. Ni danas se ne zna tko uopće sudjeluje u izgradnju marine Porto Montenegro.

No, ako je i u svim projektima s nekretnina koji su u proteklih deset godina izgrađeni na crnogorskoj obali. Hotel Splendid u Budvi je službeno u vlasništvu LeWitt financija Crne Gore, ali je njegov stvarni vlasnik Viktor Ivanenko, šef KGB-a u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza. Ivanenko je postao milijarder nakon stvaranja poznatih kompanija Menatep i Yukos. Kad je Vladimir Putin odlučio "podmiriti račune" s vlasnicima Yukosa, a rusko pravosuđe osudilo Mihaila Hodorkovskog, jedino se izvukao Viktor Ivanenko.

"Njega je još uvijek nazivaju "General Viktor", napisao 2005. godine crnogorski Monitor.

"On je postao glavna veza između političara u Podgorici, crnogorskih kriminalaca, ruske mafije i tajnih službi. Očigledno je obitelj Đukanović također među vlasnicima Splendida, a njegova sestra Ana Kolarević je kao utjecajna poslovna odvjetnica bila angažirana u najvećem programu privatizacije u zemlji.

Takav blizak odnos između crnogorskog vodstva, oligarha i ruskih specijalnih službi imaju korijene daleko prije 1990., kada je zbog međunarodnih sankcija Crna Gora preživjela samo zahvaljujući velikom krijumčarenju cigareta. Sa svim tim strukturnim odnosima s Rusijom, na prvi pogled nikada nije prekinuta prozapadna orijentacija Crne Gore koja se pretvorila u službenu politiku nakon što je 1997. Đukanović prekinuo veze sa Slobodanom Miloševićem. Barem je tako bilo sve do prošle godine.

Činjenica je da je 22. svibnja 2014. Crna Gora podržala sankcije Europske unije protiv Rusije.

"Ruski investitori napuštaju zemlju", kaže direktor ruske Agencije za promet nekretninama u regiji  Ivan Dašičev.

U zadnjem tromjesečju 2014. je cijena po četvornom metru u Crnoj Gori pala za 15%, a 2015. godine se recesija nastavlja. Ruska ulaganja su smanjena za 30% već 2013. godine, a kolaps rublje je dodatno ojačao odljev ruskih klijenata koji su izgubili svoju prijašnju kupovnu moć.

No, je li se to Rusija stvarno posvađala s Crnom Gorom ili je to možda samo trik? Može li Rusija Crnu Goru pokušati iskoristiti kao trojanskog konja u strukturama Europske unije i NATO saveza?

Crna Gora - Špijunsko gnijezdo

U prosincu 2010. godine je Crna Gora dobila službeni status zemlje kandidata za članstvo u EU i želi postati članica NATO saveza, ali je zahtjev odbijen u proljeće 2014. Službeni razlog je visoka razina korupcije i organiziranog kriminala, ali najvjerojatnije se to dogodilo zbog velikog prodora ruskog kapitala. Navodno veze s Rusijom imaju brojni crnogorske agenti i govori se uglavnom o bivšim časnicima Jugoslavenske vojske koji su 2006. godine stupili u redove novih oružanih snaga Crne Gore.

Pitanje pristupanja Crne Gore u NATO će se ponovno razmotriti u narednim mjesecima, a onda će Podgorica morati potvrditi odluku na glasovanju u parlamentu ili na referendumu. U javnom mnijenju se rasplamsavaju strasti, ali oporbeni list Vijesti piše kako će Đukanović zaustaviti na mogućnost referenduma.

"To je pitanje posve podijelilo javnost i oporbu. Postoje oni kojih podržavaju Zapad, dok se drugi drže tradicionalnih pro-ruskih stavova. Osim toga, vlast ne može dramatizirati ovo pitanje, te još jednom igrati na europske strahove i sebe prikazivati kao branitelja zapadne politike zemlje kojoj prijeti "ruski medvjed. No, tako će dobiti carte blanche za korupciju i organizirani kriminal", pišu Vijesti.

Trenutno okruženje podsjeća na Hladni rat i neće se tolerirati bilo kakvi potezi koji bi ojačali protivnika. Balkanski moćnici poput Đukanovića i Dodika u međunarodnim sukobima i napetostima savršeno mogu igrati u svoju korist. Novi političari kao Vučić vjeruju da mogu postići i održati ravnotežu između dva tabora. U svakom slučaju, povijest je pokazala da su balkanski narodi prečesto bili pijuni u igrama velikih sila, završava Le Monde Diplomatique.

NATO i Balkan

Međutim, francuski analitičari zaboravljaju da je NATO savez na prošlom summitu u Bruxellesu iznevjerio sva očekivanja zemalja koje su se nadale proširenju - Crna Gora navodno ima "obavještajne službe pune ruskih agenata, ali se radi na njihovom neutraliziranju"

Ministri vanjskih poslova NATO saveza su se na konferenciji održanoj 25. lipnja 2014. u Bruxellesu "složili da će vrata za nove zemlje članice i dalje otvorena“, ali nijedna od zemalja nije dobila ono što je očekivala. Gruzija nije dobila Akcijski plan za članstvo (MAP), ali je za utjehu Saakashvilia i njegovih nasljednika u Tbilisiju "postignut načelni sporazum". Tadašnji glavni tajnik saveza, Anders Fogh Rasmussen, izjavio je "kako će se za Gruziju pripremiti samostalan paket koji će joj pomoći da se približi NATO savezu, a detalji paketa će biti razrađeni u narednim tjednima“. Bilo kakva mogućnost pridruživanja Ukrajine i Moldavije uopće nije bila na dnevnom redu konferencije.

Anders Fogh Rasmussen je na početku drugog dana konferencije rekao da će summit koji će se održati u rujnu Walesu "obilježiti uspjeh politike otvorenih vrata NATO saveza i dokazati njegov zamah“.

"Dopustite mi da budem jasan. Vrata NATO saveza ostaju otvorena i vjerujem da nema nijedne zemlje koja će se protiviti proširenju“, rekao je Rasmussen.

Ministri su s posebnom pozornošću razmotrili napredak četiri zemlje koje su izrazile želju za članstvom; Gruzije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije.  "Svaka zemlja će i dalje biti prosuđivana prema njenim vlastitim vrijednostima. Svaka od njih ima posla u različitim područjima, a mi ćemo im dati punu podršku koja treba kako bi prošle kroz ta vrata“, rekao je glavni tajnik NATO-a.

"S Crnom Gorom će NATO pokrenuti pojačane i fokusirane razgovore i procijeniti napredak najkasnije do kraja 2015., a tada ćemo vidjeti hoćemo li pozvati Crnu Goru da se pridruži savezu. Ministri su se usredotočili na pripreme za summit u Walesu, gdje će se procijeniti mjere koje je savez poduzeo u jačanju kolektivne obrane obzirom na promjenu sigurnosne situacije u Europi, te s obzirom na rusku agresiju u Ukrajini. Tada će se razmotriti odnosi s Rusijom i očekuje da se dogovor o paketu dugoročnih mjera potpore Kijevu“, stoji u službenom priopćenju konferencije ministara vanjskih poslova zemlja članica NATO saveza koja je prije konferencije održana u Bruxellesu.

Podsjetimo da je Crna Gora učinila gotovo sve što se od nje tražilo, čak je uvela sankcije koje je Europska unija uvela Rusiji, iako kao zemlja koja nije članica to nije morala, ali su u Podgorici procijenili kako će to biti dobro upravo zbog konferencije NATO-a u Bruxellesu, te naknadnog summita Cardiffu u rujnu 2014. godine.

Iako su iz Centra za europske političke analize (Center for European Policy Analysis) pred konferenciju poručili "kako bi zbog ruske prijetnje Moldaviji i Bakanu što prije trebalo primiti sve zemlje Balkana i pomoći Moldaviji", odluka NATO saveza da još jednom odgodi primanje Crne Gore, koja je najviše u smislu približavanja savezu napredovala od svih zemalja, Podgoricu je neugodno iznenadila, prenosi East Journal.

Oporba je govorila o neuspjehu, a svemoćni premijer Milo Đukanović je razloge za odgodu tražio u geopolitičkom kontekstu s obzirom na krizu u Ukrajini.

Međutim, razlog zbog kojeg je Crna Gora u Bruxellesu dobila"produženje roka za vrednovanje njenog napretka“, drugim riječima - odbijenicu, nisu ni Milo Đukanović, niti njegov "osebujni" životopis, kako su neki nagađali.

Naime, za Zapad je također problem je što u crnogorskim tajnim službama, prema onome što piše ekspertni tim novinara koji je za Associeted Press pratio konferenciju u Bruxellesu, postoji "velika infiltracija ruske obavještajne službe", do te razine da NATO ne može na sebe preuzeti takav rizik.

Dopisnici Associeted Pressa, Misha Dzhindzhikhashvili iz Gruzije, Konstantin

Testorides iz Skopja i Predrag Milić iz Podgorice pišu "kako, suočen s novom i agresivnom Rusijom, NATO razmišlja kako reagirati, ali odbacuje opciju brzog širenja“.

Četiri zemlje koje žele biti članice, uključujući i bivšu sovjetsku republiku Gruziju, obaviještene su da njihov ulazak u NATO nije planiran u skorije vrijeme, što za neke znači prekid svake nade, piše AP. Makedonski ministar vanjskih poslova je u pisanom priopćenju rekao „kako je njegova zemlja učinila korak unatrag".

"Zbog sukoba u Ukrajini je jasno da NATO mora biti oprezan, kako zbog sigurnosnih obveza, tako i zbog vjerodostojnosti", rekla je Liana Fix iz njemačkog Vijeća za inozemne odnose.

"Da smo Gruziji dali svoj Akcijski plan za članstvo, a potom, ako se nešto dogodi, mi tu zemlju ne obranimo, kakva je to poruka o našoj vjerodostojnost?", rekla je Liana Fix.

Međutim, čak i prije pripajanja Krima Ruskoj Federaciji, neke su se zemlje NATO saveza suočile s osjećajem "iscrpljenosti od proširenja“, ali su se nakon Krima otvorila druga, puno veća pitanja. Pitanje je koliko bi sigurnosti te zemlje dale NATO savezu, a koliko nesigurnosti?", pita se Jorge Benitez, viši suradnik za transatlantsku sigurnost u utjecajnom Atlantskom vijeću sa sjedištem u Washingtonu).

Makedoniji je još prije šest godina zajamčeno da će dobiti poziv za članstvo, ali će izgleda morati čekati još duže vrijeme zbog odnosa s Grčkom i neriješenog pitanja imena te bivše jugoslavenske republike, koju je Turska priznala upravo pod tim imenom. Budući da je Grčka članica NATO saveza, mora dati svoj pristanak, a Atena ima pravo veta.

Makedonski ministar vanjskih poslova je tada u pisanoj izjavi rekao "kako Grčka koristi svoj trenutni status i da je Makedoniju gurnula korak unatrag, ali da će da će Skopje pokušavati pokrenuti smisleni grčko-makedonski dijalog“.

Crna Gora se smatrala zemljom kandidatom koje će najprije od svih postati punopravna članica NATO saveza, a na prošloj konferenciji i proširenju Rasmussen izjavljuje da će tek krajem 2015. ministri vanjskih poslova NATO-a ocijeniti je li "došlo vrijeme" da se pozove i Crna Gora.

Nitko javno nije govorio što se tijekom konferencije u Bruxellesu raspravljalo o Crnoj Gori, ali Associeted Press piše kako je glavni razlog odgode prodor ruskih obavještajaca u ključne obavještajne agencije Crne Gore.

"To je za nas bilo ključno pitanje. Mi procjenjujemo da se broj crnogorskih obavještajaca koji su povezani s Rusijom kreće od 25 do 50. Već su poduzeti koraci kako bi se neutralizirale njihove aktivnosti, ali to će potrajati neko vrijeme", rekao je dužnosnik NATO saveza za AP, ali budući da nije bio ovlašten da daje zvanične izjave, agencija navodi kako zbog toga nisu mogli objaviti ime visokog dužnosnika.

Analitičar Draško Đuranović zbog odbijanja predviđa porast protuzapadnih osjećaja u Crnoj Gori, koja je s druge strane, nažalost, duboko podijeljena po tom pitanju i dio Crnogoraca oduvijek gleda ka Istoku, dok onaj drugi dio prema Zapadu. Raspirivati frustracije u tako kompleksnom društvu može dovesti do nesagledivih posljedica.

"Većina ljudi koji podržavaju članstvo Crne Gore u NATO savez sada će se osjećati prevarenima", rekao je Draško Đuranović, dok je prepreka za BiH bila što ta nama susjedna zemlja navodno "nije bila u stanju ispuniti ključni uvjet postavljen od strane saveza, a to je prijenos 63 obrambenih objekata s lokalnih vlasti na središnju vlast", što su potvrdili i samo dužnosnici NATO-a.

Zamjenik američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Ben Rhodes, ohrabrio je sve zemlje i poručio im "da ostanu na tom putu, čak i ako to zahtijeva više vremena“.

"Postoji razlog za to jer je NATO najbolji i najjači savez kojeg smo imali u povijesti, a razlog da postoji su vrlo visok i standardi za članstvo, ali to članstvo nosi sa sobom i vrlo jake obveze. Tako da je prirodno da bude produžen rok zemljama, sve dok ne daju odgovor na sva ta pitanja", rekao je Rhodes.

Rusko veleposlanstvo u Crnoj Gori je priopćilo da je informacija o prisutnosti ljudi koji u crnogorskom obavještajnom miljeu rade za Rusiju "neutemeljena“.

"Smatramo da je apsurdno i komentirati takve optužbe", bio je odgovor ruskog veleposlanika na pitanje "ima li Rusija svoje špijune u Crnoj Gori."

Jedan od ruskih analitičara je ovako opisao "misterij"  tajnih operacija: "Operacija može biti tajna samo dok nitko ne zna za nju, a onog trenutka kada krenu napisi i počnu se iznositi dokazi u medijima, onda je ta operacija propala, jer više nije nikakva tajna“. Stoga očekivati da će rusko veleposlanstvo u Podgorici potvrditi infiltraciju u obavještajne krugove u Crnoj Gori je više nego besmisleno. Valjda je svima jasno da bez obzira tko obnašao vlast, suradnja između Moskve i Podgorice traje oduvijek, a posebno od crnogorske neovisnosti i Berlinskog kongresa iz 1878. godine kada je Crna Gora priznata za 27. neovisnu državu svijeta. Hoće li prozapadni atlantistički dio uz pomoć američkih stručnjaka uspjeti "neutralizirati aktivnosti Rusiji odanih ljudi“, vidjet će se krajem ove godine.

Pitanje proširenja, koje je i postalo kamen spoticanja između Washingtona i Moskve i dovelo do rata u Ukrajini je sada postalo upitno. Prema određenom broju analitičara, glavne zemlje članice NATO saveza, poput Njemačke, mišljenja su da će daljnje proširenje samo dodatno iritirati Rusiju, što su u vrlo zanimljivom osvrtu o Balkanu za časopis Foreign Affairs potvrdili Edward P. Joseph i Janusz Bugajski.

East Journal s druge strane piše kako postoji određeni blok unutar saveza čiji lideri smatraju "kako Moskvu treba držati podalje od Jadranske obale i stoga snažno podržavaju pristupanje Crne Gore u NATO savezu“.

Zabrinutost zbog interesa Kremlja za Jadransko more se pravda zauzimanjem Rusije za stvaranje novog strateškog odnosa sa Crnom Gorom, što je postalo jasno krajem 2013. kada je Moskva zahtijevala otvaranje ruske pomorske baze u luci Bar, ali je ponuda odbijena od strane crnogorske vlade. Danas je Podgorica u nezavidnoj situaciji da se mora suočiti s pritiscima Kremlja, a ne može očekivati zaštitu NATO-a.

Kada se Podgorica pridružila sankcijama nametnutim Rusiji nakon aneksije Krima, ruski veleposlanik g. Nesterenko u Podgorici je izjavio:

"Odluka vlasti Crne Gore da se pridruže sankcijama se ne može nadoknaditi "dobrim riječima. To je bio svojevrsni test za premijera Crne Gore, Mila Đukanovića. Testiran je njegov iskren stav prema Rusiji. Premijer ga nije prošao i Đukanović pokazuje da nas u bilo kojem trenutku može izdati. Stječe se dojam da Crnogorci žive u jednoj zemlji, a da njihov premijer upravlja nekom dugom.“

Postoji i drugi čimbenik koji nije nikakva tajna, a to je snažna prisutnost ruskog kapitala, oko dvije milijarde eura izravnih ulaganja i 90% crnogorskog izvoza koje završava na ruskom tržištu, što gospodarstvo nama susjedne zemlje čini posebno ranjivim.

Američki "Zakon S. 2277"

Iako je politika NATO saveza na Balkanu vođena američkim interesima, ona je ipak složena zbog odnosa drugih zemalja članica prema zemljama u regiji. Zato je usvopjen poseban američki Zakon S. 2277 o "sprečavanju ruske agresije",  koji ozbiljno narušava prirodu odnosa prema Rusiji među državama Balkana, Skandinavije i Istočne Europe i stvara preduvjete za nove napetosti i buduće sukobe

Jastrebovi u američkom Kongresu su još u svibnju prošle godine u proceduru uputili kasnije usvojeni nacrt "Zakona o sprečavanju ruske agresije“ (Russian Aggression Prevention Act) i on je bio kritiziran s više strana. Poticaj je dobio medijskom anti-ruskom histerijom nadahnutom obaranjem malezijskog zrakoplova. Ako zakon prođe, po svom sadržaju bi to značilo otvoreni napad NATO saveza u svim bivšim republikama Sovjetskog Saveza na zapadnoj periferiji, za američke dužnosnike, „urušenog komunističkog carstva“, i mogao bi e nazvati prvim službenim aktom "Novog hladnog rata". Mnogo je toga napisano o ukupnim tematskih posljedicama američko-ruskih odnosa, a Paul Craig Roberts i Patrick Buchanan su rekli kako SAD planiraju koristiti sva zakonska sredstva kako bi srušili rusku vladu iznutra, prije svega kroz podršku "nevladinim udrugama", davanjem "prioritetnog statusa azilanata za novinare“, "disidente" i razne aktiviste koji su uključeni u tom dokumentu.

Međutim ono što još nije istraženo, suptilniji su, ali ne manje važni, aspekti provedbe "Zakona o sprečavanju ruske agresije“. Budući da se spominje proširenje NATO saveza na Balkan ili destabilizacija Kavkaza, Zakon S. 2277 bi se točnije mogao opisati kao "Zakon za osposobljavanje za provođenje američke agresije“ ( American Aggression Enablement Act), kako su ga u Sjedinjenim Državama nazvali njegovi kritičari, i to iz razloga što se u njemu predstavlja niz američkih ofenzivnih vojnih akcija na zapadnim ruskim granicama. Zakon S. 2277 predstavlja kancerogeno širenje NATO saveza u svim ciljanim područjima. Neki od njegovih najvažnijih detalja upućuju da EU i NATO s Washingtonom na čelu rade ruku pod ruku, a NATO za cilj ima progutati Balkan i punom brzinom proslijediti s dovršetkom postavljanja proturaketnog štita, naravno, sa svim posljedicama koje te vojne aktivnosti sa sobom nose.

Iako nije izričito navedeno u samom Zakonu S. 2277, ako se razmotri cjelokupni kontekst dokumenta, očito je da EU i NATO zajedno poduzimaju korake kako bi što prije postigli zacrtane ciljeve. Naime, ukupni utvrđeni uzorak bi bio slijedeći:

1. Europska unija povlači određene korake otvaranja prema ciljanoj državi ili državama, na primjer kroz „Istočno partnerstvo.

2. Gospodarske veze između EU i cilja se nominalno institucionaliziraju, npr. kroz "Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji“.

3. Velika sjenka NATO saveza kroz davanje statusa saveznika ne-NATO članicama kreće u obranu procesa ekonomske integracije.

EU predstavlja prijateljsko, „humanitarno“ lice razoružavanja stanovnika ciljane države, dok u sjeni NATO neupadljivo pokušava apsorbirati cjelokupni teritorij zemlje. To je oprobana i testirana tehnika "dobar policajac - loš policajac“.

Američko agresivno ponašanje se vidi u promoviranju i širenju NATO saveza na Balkan. Zakon predviđa da Obama poveća vojnu suradnju s BiH, Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom i Srbijom, ali i s Azerbajdžanom. Navedeni glavni ciljevi ne-NATO saveznika su Ukrajina, Gruzija i Moldavija. Iako je malo vjerojatno da će Srbija biti integrirana u tu skupinu, budući da Moskva ima jak utjecaj u Beogradu, a još su i svježe uspomene na bombardiranje 1999., to neće spriječiti Obaminu administraciju da pokuša i ostvari veliku ekspanziju američkog vojnog utjecaja u Europi. Treba imati na umu da je naizgled zaboravljeni Balkan sada u središtu tog „Novog hladnog rata" Rusije i Sjedinjenih Država i nekih europskih zemalja.

Bosna, Crna Gora, Kosovo i Makedonija su zemlje koje graniče sa Srbijom, za koju je planirano da bude jedno od čvorišta propalog "Južnog toka“, tako da se njihovo uključivanje u čvršći sigurnosni okvir NATO saveza, iako bez punopravnog članstva, predloženo od strane Zakona S. 2277, može se smatrati utjecajem na Srbiju, što stvara preduvjete za još jednu destabilizaciju Balkana. To se može izbjeći jedino ako Beograd odustane od partnerstva s Moskvom i u potpunosti se okrene Washingtonu, čak i u vojnom smislu. U kontekstu gorke energetske geopolitike, Amerika neočekivano gura zemlje Balkana u apsolutno besmislena proturječja.

U "Zakonu o sprečavanju ruske agresije" je uključena direktiva da se ubrza široka primjena proturaketnog štita (MDS). Već je ranije zamišljeno da bude raspoređen na kopnu i moru, te da se komponente u fazama prilagođavanju pristupnom okviru. Ono što ovaj zakon mijenja je da želi "potisnuti Rusiju i u tome ići do kraja, za što je Moskva već davno navela da će to za Rusiju sigurno biti "crvena crta“. Rusija ima takav stav, jer vjeruje da bi MDS mogao neutralizirati njenu nuklearni sposobnost, čime bi SAD imale monopol u izvršenju prvog napada. Ovaj potez Washingtona je bez sumnje razbio koncept međusobno ujednačenog potencijala koji je čuvao mir između dviju nuklearnih sila svih proteklih desetljeća.

Kompletan tekst američkog "Zakona o sprečavanju ruske agresije" :US Congress Committee on Foreign Relations - S.2277 - Russian Aggression Prevention Act of 2014

Zakon predviđa gutanje Balkana, poticanje sukoba oko tada još uvijek aktualnog ruskog strateškog projekta "Južni tok“, aktivnosti apsorbiranja Švedske i Finske u NATO savez, što je način nametanja potpune dominacije Washingtona na Starom kontinentu nad nekoliko posljednjim nominalno neutralnih terena. Svaki potez Washingtona će sigurno dovesti do ruskog odgovora, pogotovo što se tiče ruskih saveznika na Balkanu i NATO ekspanzije u Finskoj.

Nadalje, Zakon S. 2277 prijeti ruskim interesima u Bjelorusiji, Moldaviji i Armeniji, tri zemlje u kojoj je Moskva rasporedila svoje snage i dvije od njih su ruski sigurnosni partneri. To je vrhunski izračunat pokušaj slabljenja utjecaja Rusije u bližem susjedstvu i ruske strateške obrane. Sve u svemu, američki zakon jasno pokazuje da su SAD čvrsto odlučne i željne sukoba s Rusijom. "Resetiranje“ odnosa nije bilo ništa više od nepoštenog načina da se kupi vrijeme neophodno za organiziranje ove kampanje protiv svih ruskih interesa na zapadnim granicama Ruske Federacije, a čini se da je ta kampanja sada u punom jeku. Iako se brojne odredbe ovog zakona već provode, ako on prođe, tada će američki predsjednik Barack Obama vlastoručno staviti potpis na dokument kojim će započeti  "Novi hladni rat“. Tada bi se Europa vratila 100 godina unatrag i ponovo postala bure baruta.

Dakle, nema sumnje da je, nakon Ukrajine, Balkan već postati poprište novog sukoba između Istoka i Zapada i Laurent Geslin i Jean-Arnault Dérens se u časopisu Le Monde Diplomatique nepotrebno pitaju hoće li se to dogoditi.

Istina je da su narodi ovih prostora i kako je povijest pokazala, kako kažu Geslin i Dérens, "prečesto bili pijuni u igrama velikih sila". Međutim tu smo gdje jesmo i ispada da svi, od velikih sila do lidera u regiji, trenutno pokušavaju ojačati pozicije i izvući najveću moguću korist.

SAD i NATO savez žele osigurati svoj utjecaj na Balkanu jednako koliko i Rusija. Za sada je Washington uspio blokirati projek "Južni tok", sve se čini kako bi se omeo zamjenski projekt "Turski tok", dok se najviše pažnje posvećuje sprečavanju izlaska Rusije na Jadransko more. Bilo kakvo zbližavanje Rusije i Crne Gore preko Srbije SAD i NATO savez sebi ne mogu dozvoliti. Najbolji i već oprobani scenarij za uspjeh u ovom poslu je  posijati razdor i raspirivati međuetniče napetosti među narodima regij. U ovoj igri velikih sila lokalni političari mogu izvući neku kratkoročnu korist, ali će na kraju, ako ne dođe do kompromisa na relaciji Moskva-Washington, ipak morati odabrati stranu. Kako će postupiti, ostaje nam da vidimo, ali je važno znati tko što poduzima i na temelju toga pokušati predvidjeti u kojem će se smjeru stvari dalje razvijati. Konačno, jedino je poznavanje činjenica ono čime narodi Balkana mogu natjerati svoje vođe da donose odluke u njihovu korist, iako je i tu, na žalost, sve manje prostora za manevar.  ​

 

altermainstreaminfo