Mnogo više od jedne crkve

Ne, Hrvatska u kojoj se čak i u prigodi smrti uvažene scenaristice smatra potrebnim naglasiti kako joj je ”otac bio židovskog podrijetla, a majka austrijska katolkinja koja se 1922. godine preobratila na judaizam” ta Hrvatska niti shvaća, niti može shvatiti da je Notre Dame mnogo više od jedne crkve. Francuzi to shvaćaju, pa je nakon požara rapidno porasla prodaja romana “Zvonar crkve Notre Dame”, a ne Biblije. Pametnome dosta. Samo – gdje su pametni?

U trenucima kada je plamen gutao krov katedrale Notre Dame u Parizu i kada su televizije širom svijeta prenosile te scene “u živo”, činilo se kao da ih promatra jedan, jedinstveni svijet. Zgrožen onime što vidi. Spreman pomoći, čak i nezgrapnim savjetima poput onoga američkog Predsjednika (zašto ne upotrijebite zračne traktore), a ubrzo potom i pozamašnim svotama novca za obnovu i rekonstrukciju. No, kao i sve u današnjem svijetu koji živi nevjerojatno brzo i koji još brže zaboravlja, ali i mijenja mišljenje, i požar Notre Dame postao je najprije jučerašnja vijest, a kroz nekoliko dana pretvorio se u nešto, što zaslužuje (ako zaslužuje) tek kraću informaciju negdje pri kraju pregleda aktualnih zbivanja u svijetu.

Jedna ovdašnja ”otkačena” kolumnistica požurila se izjaviti da se njoj “je . .  za Notre dame”, a da su svi koji doniraju za obnovu – kriminalci. Neki mediji onkraj granice prepoznali su u vatri gnjev Božji zbog toga što je ne tako davno u Notre Dame bila izvješena zastava Kosova. No, kada je njihov “glavni” uputio poruku sućuti francuskom Predsjedniku, pobojali su se da bi se na njih mogao sručiti gnjev Predsjednički, pa su svoje “otkriće” ekspresno zaboravili i izbrisali. Na kraju i u samoj Francuskoj “žuti prsluci” koji već mjesecima svojim vikend prosvjedima, što postaju sve nasilniji (čime gube i originalni naboj) nastoje uzdrmati aktualnoga Predsjednika, dosjetili su se prigovoriti onima koji doniraju za obnovu crkve, da “ne vide” tisuće i tisuće siromašnih Francuza koji se bore za golu egzistenciju.

U Hrvatskoj, onoj službenoj i paraslužbenoj, bilo je odmah jasno kako stvari stoje i tu kolebanja nije bilo. Ni na dan požara, ni dan nakon toga, ni tjedan dana kasnije. Za nju propast je prijetila “simbolu kršćanstva i evropske kulture (Predsjednica), odnosno bili smo tužni što požar hara “jednim od spomenika svjetske baštine, jednim od simbola Francuske, evropske kulture i našeg kršćanskog nasljeđa” (premijer). U glavnom Dnevniku javne televizije prikazan je kadar ljudi koji u vrijeme požara na ulici mole i pjevaju nabožne pjesme uz komentar koji je sugerirao kako se vjernici spontano okupljaju na ulicama Pariza i mole. Iste večeri u programu iste televizije čuli smo od čovjeka koji slovi za vrsnog poznavatelja Francuske, kako je francuski predsjednik Macron (koji je državnički mudro odustao od obraćanja naciji o aktualnim unutarnje političkim problemima i govorio isključivo o požaru Notre Dame i o tome kako su u trenucima požara svi Francuzi bili jedinstveni, “svatko na svojemu mjestu”), kako je – dakle – taj Macron već i do sada u dva navrata pozvao na “novu religioznost”.

Ni jedan francuski medii nije potrošio ni riječ na nekakvu novu religioznost, a ljudi koji mole na ulici objašnjeni su jasno i razumljivo, svakome tko iole pozna Francusku i Francuze, apsolutno shvatljivo. Sugovornik u programu televizije “France 24” rekao je – citirano po sjećanju: “Mi u Francuskoj navikli smo da religioznost, pripadanje vjeri i ispovijedanje vjere smatramo privatnom stvari svakoga pojedinca. No, u trenucima kada je crkva gorila, vjernici su molili na ulici.” Francuska je doista ogledni primjer sekularne države, a sekularnost – stroga odvojenost crkve od države – jedna je od velikih tekovina Francuske revolucije i građanskog društva uspostavljenoga na njezinim temeljima. U osnovi je ideje sekularnosti raskidanje kobne simbioze svjetovnih i crkvenih vladara koji su, uzajamno se pomažući i podržavajući, a prijeteći surovom silom svjetovne vlasti i vječnim prokletstvom što će nevjerne/neposlušne pratiti i na “onome svijetu”, stoljećima terorizirali neuke i u pokornosti držane mase. Notre Dame jedna je od monumentalnih evropskih crkava izgrađenih u Srednjem vijeku (Pariz, Reims, Koeln itd.), crkava koje su bile u funkciji održavanja vlasti, i duhovne i svjetovne. No, Notre Dame je daleko više od toga, od te svoje prvobitne namjene; daleko više od jedne crkve i to je ono što mala Hrvatska i duhom mali hrvatski političari niti shvaćaju, niti mogu (a vjerojatno niti ne žele) shvatiti.

Notre Dame je simbol ne samo vjere, nego i simbol Pariza, Francuske, Evrope, simbol cijele jedne civilizacije, jedinstveni spomenik umjetnosti i arhitekture, građevina koja je doživjela, proživjela i preživjela (sve do požara koji je prijetio da je potpuno uništi) i tužne, i veličanstvene trenutke francuske i evropske povijesti. U toj je crkvi okrunjen Napoleon Bonaparte. Mali korzikanski general koji je osvajanjem i vojnim pohodima, uz golem danak u krvi, širio Evropom duh Francuske revolucije i njezina dostignuća (u Ilirskim provincijama, evo samo jednoga primjera, prve novine na hrvatskome jeziku) pozvao je na krunidbu doduše Papu, ali je u trenutku kada mu je poglavar Rimo-katoličke crkve htio staviti krunu na glavu, uzeo krunu iz Papinih ruku i sam se okrunio. Da, istina je, Napoleon je bio osvajač, tiranin i okupator, ali istina je isto tako da su njegova osvajanja bila praćena reformama što su značile konačni raskid s do tada vladajućim poretkom na Starome kontinentu. Napoleon je silom nametao napredak. Za razliku od njega, osvajači i okupatori dvadesetoga stoljeća – Hitler u prvome redu – silom su nametali povratak u prošlost, regresiju (mada uz početne poteze izrazito socijalne naravi kojima su pridobili podršku velikoga dijela javnosti). Kada je Francuska, oličena u Slobodnoj Francuskoj generala Charlesa de Gaullea, a ne u kolaboracionističkom režimu maršala Philipea Petaina, otresla lance nacističke okupacije, upravo je u Notre Dame u kolovozu 1944. održana misa zahvalnica za oslobođenje domovine. Bio je nazočan i general de Gaulle koji je pješice došao do katedrale, mada su okolicom još zujali snajperski meci. A kada je umro, nakon što je uspostavio Petu Republiku i izveo Francusku iz kaosa višestranačja što se pretvaralo u negaciju same ideje demokracije, rekvijem za generala održan je – naravno – u Notre Dame.

To mali hrvatski političari možda čak i znaju, ali to nije ono što bi se njima činilo bitnim. Oni radije govore o “našem kršćanskom nasljeđu” i o “simbolu kršćanstva”, dok njihovi podložnici pričaju (ovdje je taj izraz doista prikladan, jer to i jesu priče) o novoj religioznosti koju – kao – propovijeda predsjednik Francuske Republike i jednostrano, a time i pogrešno interpretiraju scene vjernika koji mole na ulici. Tko bi se sjetio veze Notre Dame i Napoleona, ili de Gaullea? I tko bi se sjetio da godine 1945. u zagrebačkoj prvostolnici nije održana misa zahvalnica za oslobođenje domovine. Poznato je kako je maršal Tito obišao zagrebačku katedralu, kako se sastao s hrvatskim biskupima, kako na tome sastanku na kojemu se deklarirao “kao Hrvat i katolik” nije, kao što se lažno tvrdi, tražio odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana, već je pledirao za veću okrenutost Crkve prema narodu, a za manju dozu podložnosti Vatikanu. Doista: zašto u zagrebačkoj katedrali nije služena misa zahvalnica za oslobođenje domovine? Vjerojatno iz istoga razloga zbog kojega tzv. “Crkva u Hrvata” nikada poraz naci-fašizma, odnosno ustaštva u Hrvatskoj nije prihvatila kao “oslobođenje”, iz istoga razloga zbog kojega je kardinal Bozanić prije nekoliko godina stigao tek do pola puta prema Kamenome cvijetu, spomeniku na mjestu ustaškoga koncentracionoga logora u Jasenovcu. A vjerojatno iz tih i sličnih razloga i notorni sisački biskup Vlado Košić u požaru crkve Notre Dame vidi ono što nitko u svijetu ne vidi. Za Košića to je možda “znak nestanka kršćanstva u Evropi”, uz obaveznu frazu kako “bez katoličanstva nema Evrope, a nema ni naše Hrvatske” i uz pitanje “jesmo li svjesni u kakvome se ratu nalazimo?”

Hrvatski političari, dakle, ustraju na vjerskoj dimenziji požara pariške katedrale, mada spominju i svjetsku baštinu i evropsku kulturu, dok predstavnik Crkve (jer biskup na misi to nedvojbeno jest, tako da otpada uobičajeni i već izlizani izgovor kako je riječ o iznošenju vlastitoga mišljenja) vidi potencijani znak nestanka kršćanstva, uz kategoričko upozorenja da bez katoličanstva nema ni Evrope, ni Hrvatske. Treba li jasnije potvrde državno-crkvenog savezništva u Hrvatskoj i antiimigrantske orijentacije visokih prelata koji njome podržavaju političare u njihovoj nacionalističkoj, a sve češće i posve jasnoj klero-nacionalističkoj, pa i klero-fašističkoj orijentaciji? Dakle, na djelu je javno uspostavljanje upravo one simbioze što ju je razbila Francuska revolucija i koju je Napoleon, okrunjen u Notre Dame, pronosio Evropom. Tugujući zbog požara koji je gotovo uništio jedinstveni spomenik gotičke arhitekture i dragocjenu riznicu umjetničkih djela (što su, srećom, sačuvana i prebačena u Louvre), službena i paraslužbena Hrvatska sa svojim podložnicima plače zbog crkve i zbog vjere što se u njoj ispovijeda. Ne mare pri tome čak ni za riječi Pape Franje koji je, razumije se samo po sebi, Notre Dame označio kao “znak vjere onih koji su je podigli i matičnu crkvu biskupije”, ali i kao “arhitektonsko i duhovno nasljeđe Pariza, Francuske i čovječanstva”.

Ne, Hrvatska u kojoj se čak i u prigodi smrti uvažene scenaristice smatra potrebnim naglasiti kako joj je ”otac bio židovskog podrijetla, a majka austrijska katolkinja koja se 1922. godine preobratila na judaizam” ta Hrvatska niti shvaća, niti može shvatiti da je Notre Dame mnogo više od jedne crkve. Francuzi to shvaćaju, pa je nakon požara rapidno porasla prodaja romana “Zvonar crkve Notre Dame”, a ne Biblije. Pametnome dosta. Samo – gdje su pametni?

tacno

Odgovori