Miljenko Jergović: Uzorna građanka koja je branila društvo od navikavanja na zlo

Nije Borka Pavićević u onoj običnoj svakodnevici, koja troši devedeset i devet dijelova naših stopostotnih života, bila hrabrija od drugih ljudi. Gledao sam je svakog prvog vikenda u listopadu kako u Rovinju, u društvu nekih njezinih ali baš pravih prijateljica, biva plaha, tako da bi je, činilo se, mogao uplašiti neki malo ljući i stroži insekt ili profesor matematike. Imala je frajersko držanje i onaj promukli glas koji bi rado i često dizala iznad prevlađujućeg šušnja i žamora, ali sve je to način kojim se čovjek, mimo svake priče o hrabrosti, brani od svijeta. Pa čak i po tom načinu obrane reklo bi se da u duši nije bila pretjerano junačna.

Tako je to, vjerujem, bilo u onih devedeset i devet dijelova stopostotnoga njezina života, s kojima nas se Borka Pavićević i ne tiče, i u kojima smo samo slučajno mogli sudjelovati, bilo kao prijatelji ili kao promatrači. A u onom jednom, stotom dijelu, po kojemu nam je Borka Pavićević važna, o pitanjima osobne hrabrosti, kukavičluka i svega onog što malo-pomalo vodi k navikavanju na svako zlo, na kraju čega nas, kao navika sviju navika, čeka fašizam, uopće nije moglo biti riječi. U javnome životu Borke Pavićević nije mogao postojati argument hrabrosti, zato što bi, po njezinom vlastitom moralnom osjećaju, to bio nedopustiv moralni komfor. Ona je, poput japanskog kamikaze i poput onih nekoliko stvarnih kršćanskih svetaca, ili da upotrijebimo usporedbu koja bi joj se, vjerojatno, više svidjela, ona je poput Stjepana Filipovića i Rade Končara djelovala u misiji u kojoj su pitanja osobne hrabrosti savršeno irelevantna. Sama je stvorila svoju misiju, sama je odredila njezina pravila. Ili su joj se baš takva pravila podrazumijevala.

Onim čime se u posljednjih skoro trideset godina bavila, bavi se mali broj ljudi. Čovjek katkad ima dojam da svakome od njih zna imena i prezimena. Među njima bi se, međutim, našlo i tvrđih, i isključivijih, i liniji aktivizma za ljudska prava, za manjine i svakovrsne drukčijosti vjernijih od nje. Našlo bi se i glasnijih nego što je bila ona. Ali većina tih malobrojnih žena i muškaraca od Borke Pavićević razlikuje se u onome što je od presudne važnosti: u vidljivosti. Malo što u čovjeku stvara takvu moralnu ugodu i intelektualno samozadovoljstvo kao anonimnost u aktivizmu, borbi za ljudska prava, angažiranom novinarstvu. Ono kad možeš zaći među neprijatelje i slobodno ih prezirati, a oni niti znaju tko si, ni gdje stanuješ, ni koja su ti vrata od stana, koji ti je poštanski sandučić. Borka Pavićević ne samo da je bila vidljiva, nego je bila i ostala predmet mračnih strasti svih srpskih, naročito beogradskih nacionalista, šovinista, rasista. Bila je ono što je u Zagrebu i Hrvatskoj bio Slavko Goldstein.

Centar za kulturnu dekontaminaciju osnovala je 1994, kao jedinstvenu kulturnu i aktivističku ustanovu, čiji je cilj otpočetka bio izrazito opozicijsko, protunacionalističko i protumiloševićevsko djelovanje, te okupljanje i prihvaćanje svih koji bi imali srodne poglede na svijet i ambicije, a ne bi imali gdje. Prostor su našli u Paviljonu Veljković, kući koju je pedesetak godina ranije sagradila bogata beogradska porodica Veljković, pretvorivši je odmah zatim u privatni izložbeni prostor. Veljkovići su bili stari liberali i demokrati, uglavnom vječni opozicionari, što im nije donijelo veliku sreću ni u Drugom svjetskom ratu, a ni poslije rata, kada im je kuća nacionalizirana, da bi je zatim kao umjetnički atelje koristili neki režimu bliski umjetnici. Porodica je, naravno, tražila povrat nacionalizirane imovine, što je 2012. i provedeno. Tada su Centru za kulturnu dekontaminaciju neskloni mediji očekivali da Borka Pavićević i njezina ustanova budu izbačeni na ulicu, ali to se nije dogodilo, jer je nasljednica naprosto produžila prethodni ugovor s korisnicima prostora. (Ovo je, možda, zgodno spominjati tek da se vidi što jest i što znači stvarna obiteljska i kulturna tradicija.)

U skoro četvrt stoljeća postojanja Centra Borka Pavićević uspjela si je stvoriti zbilja respektabilan broj neprijatelja, koji je, da tako kažemo, u glavu znaju. Istovremeno, postala je zaštitnica jednoga vrlo razgranatog, multižanrovskog i već prilično mnogobrojnog umjetničkog i aktivističkog svijeta, koji ne samo da gravitira Centru, nego je zahvaljujući samom njegovom postojanju uspio stvoriti mogućnosti za vlastiti opstanak. Zahvaljujući njoj, cijeli jedan svijet počeo je rasti i razvijati se, i mimo nje. Naravno, ti ljudi predstavljaju statistički skoro zanemarivu manjinu, u političkom životu Beograda i Srbije ne znače ništa ili skoro ništa, ali, istovremeno, oni ne samo da su stvarna beogradska i srpska kulturna elita, nego je zahvaljujući njima Beograd danas jedini stvarno veliki grad između Beča i Istanbula. (Veličinu gradova, naravno, ne određuju ni broj stanovnika, ni društveno bogatstvo, nego je veličina gradova određena mjerom postojanja jedinstvene žive kulture.)

Centar se nalazi u Birčaninovoj ulici, na Savskom vencu, u elitnom kvartu i u susjedstvu zapadnih ambasada i konzulata. Prekoračujući mjerila ne samo onoga što je društveno poželjno, nego i onoga što je dopušteno, Borka Pavićević je nervirala vlasti i vlastodršce, i stvarala im konstantne probleme. Stalno je ometala građane u njihovom navikavanju na zlo, a od toga teže subverzije nema. Njezino ime redovito je bilo na svim listama i spiskovima srpskih veleizdajnika. Zasluženo. Šireći prostore slobode ugrožavala je prvi i osnovni državni interes, a taj je da se o pitanjima slobode i neslobode odlučuje isključivo na političkim izborima, te s pozicija vlasti.

U Centar se ulazi s ulice drvoreda, pa u dvorište koje je popločano onim oblim kamenovima, na način orijentalnih avlija Balkana. Taj ulazak veoma je važan za priču o Borki Pavićević: kada biste zakoračili u njezinu avliju, našli biste se u republici u kojoj kao da više ne vladaju zakoni vanjskoga svijeta i Republike Srbije. Činilo bi vam se da ste od svega zaštićeni, a da vas štiti Borka Pavićević, osobno. Tu gdje ona vlada, nikome se ništa loše neće dogoditi. Naravno, bila je to iluzija, kao što je i sve drugo iluzija, ali možda je ta iluzija od svega drugog važnija. Demokracija nije vladavina većine nad manjinom, demokracija je ostvareno pravo manjine da vazda zavazda bude zaštićena od većinske samovolje.

Borku Pavićević prvi put sam vidio, i to sam za cijeli život zapamtio, početkom osamdesetih, u sarajevskom Domu mladih, nakon predstave Slovenskog mladinskog gledališča “Misa u a-molu”, koju je režirao Ljubiša Ristić. U to se vrijeme, pa sve do kraja desetljeća, angažirano jugoslavensko kazalište bavilo proroštvima, koja su se, paradoksalno, jednako ticala prošlosti kao i budućnosti, a možda je proricanje prošlosti bilo za nas i važnije, i meni se, mladom, činilo kako nema važnije umjetnosti od teatra. U tom je svijetu i toj umjetnosti Borka Pavićević bila jedna od proročica. Radila je kao dramaturg, djelovala je oholo i iznad maloga i neprozirnog svijeta na koji smo bili osuđeni mi iz publike. Da mi je netko tog dana rekao što će se na kraju zbiti s nama, te gdje ćemo i nakon čega svi zajedno završiti, ne bih mu vjerovao. Društvo u kojem su moguće takve predstave kakva je bila “Misa u a-molu” naprosto se ne može rasuti. Kazalište zajednicu drži na okupu. Tako se meni, dječarcu, činilo.

Upoznao sam je skoro dvadeset godina kasnije. U međuvremenu, ona je zauvijek napustila teatar i počela se baviti poslom koji nema ime. A nema ga zato što se takvim poslom u našim jezicima nije bavio nitko osim nje. Matrijarhat koji je uspostavila u Birčaninovoj 21 funkcionirao je po principu savršeno organiziranog kaosa. Svijet je bio pod njenom zaštitom. Poslije smo se svakoga listopada u Rovinju, o jednoj još neželjenijoj kulturnoj instituciji, ponešto družili, da bi zatim isteklo vrijeme. Munjevito, kao da je u hipu zla kob raširila struk pješčanome satu, pa nije bilo vremena da se išta kaže.

A htio sam reći ovo: Borka Pavićević bila je uzorna građanka, oduševljena čitateljica i gledateljica, plivačica u predjesenjem moru i dobra osoba. Vođena čestitošću napustila je kazalište u trenutku kada ono više nije imalo moći proroštva. Nakon toga je samo pomagala ljudima, uglavnom onim mladim, da sačuvaju svoje iluzije. Brinula se da svijet ne podivlja, da nas ne obraste korov.

jergovic

2 comments

  1. Jergović oplakuje na način da nam je jasno zašto.

  2. Borku oplakuju svi koji su poznavali njezin rad a beskrajno su tužni svi koji su bili u njezinoj blizini i i imali čast upoznati je osobno. Postoji još nekoliko tako snažnih žena u Srbiji i u Hrvatskoj, ali ona je bila jedinstvena!

Odgovori