Miljenko Jergović: Nisu svi kolaboracionisti isti, najgori su Ion Antonescu i Ante Pavelić

Bio je četvrtak, 19. travnja 1945, kada se na aerodrom već skoro sasvim razrušenog Berlina spustio avion iz Stockholma, u kojemu su bili Felix Kersten, osobni fizioterapeut SS reichsführera Heinricha Himmlera, i Norbert Masur, njemački emigrant i dužnosnik Svjetskog židovskog kongresa. Zrakoplov je bio pun paketa Crvenog križa, a putnici su odmah prihvaćeni u automobil Gestapoa, koji ih je vozio na Kerstenovo imanje, šezdeset i pet kilometara udaljeno od Berlina, u neposrednoj blizini ženskog koncentracijskog logora Ravensbrück. Tu se Masur trebao naći na tajnim pregovorima s Himmlerom. Međutim, on dugo nije dolazio – bio je zaposlen oko priprema za sutrašnju proslavu Führerovog rođendana – pa je gost kratio vrijeme s mladim šefom Himmlerove obavještajne službe Walterom Schellenbergom. On ga je upozorio da je Hitler, premda podržava njegovu misiju, apsolutno protiv svakog pokušaja spašavanja Židova. (A Masur je došao upravo i samo zbog toga.)

U pola tri ujutro pojavio se Himmler. Masur ga ovako opisuje: “Himler je bio besprekorno odeven u uniformu s epoletama i blistavim ordenjem. Izgledao je vrlo negovano, delovao je sveže i živahno uprkos kasnim satima, miran i savršeno pribran. Izgledao je bolje uživo nego na fotografijama. Možda je njegov nemiran i prodoran pogled bio izraz sadizma i grubosti; međutim da nisam znao njegovu prošlost, nikad ne bih poverovao da je taj čovek lično bio odgovoran za najveća masovna ubijanja u istoriji.” Pili su kavu ili čaj, uz šećer i biskvite što ih je Masur donio iz Švedske, a Himmler je vodio dugi monolog o židovskoj politici u Trećem Reichu, tokom kojeg je, između ostalog, rekao da su krematoriji isključivo zdravstvena mjera, i da žali što koncentracijske logore nisu nazvali “edukativnim kampovima”, jer da takav naziv ne bi izazvao jednako nepovoljne reakcije. “Himler je izražavao ogorčenost zbog lošeg publiciteta i ‘propagande mržnje’” s kojima je prije nekoliko tjedana ili već mjeseci na Zapadu dočekano otkriće logora Bergen-Belsen i Buchenwald. Masur ga je uvjeravao da se to može popraviti tako što će se, za primjer, na slobodu pustiti neki židovski zatočenici. Tako mu je uspjelo da iz Ravensbrücka bude oslobođeno tisuću žena, čime je njegova neobična, nečuveno hrabra misija ispunila svoj smisao. Na kraju se broj oslobođenih popeo na 7500 Židovki. Na aerodromu Masura je ispratila tutnjava sovjetskog topništva, počasna straža i jedno Heil Hitler. Dva sata kasnije bio je u Kopenhagenu.

Ovo je jedna od onih epizoda iz Drugoga svjetskog rata i iz povijesti Trećega Reicha o kojima se rijetko govori. One ilustriraju povijest, zanimljive su kao književna i umjetnička tema, ali ne pripadaju glavnim, a ni sporednim tokovima. Iz njih niti što nastaje, niti su one posljedicom velikih zbivanja. Himmler je, nekoliko tjedana prije pada režima, popravljao vlastitu sliku u očima druge strane. Najveći masovni ubojica u povijesti htio je biti i nešto drugo.

Ovakvih, naizgled marginalnih, epizoda mnogo je u knjizi “Hitlerovo carstvo”, podnaslova “Nacistička vladavina u okupiranoj Evropi”, britansko-američkog povjesničara Marka Mazowera, objavljenoj 2008. kod londonskih Penguin Books, čije je prijevodno, srpsko, izdanje izašlo prošle jeseni kod beogradskog Arhipelaga (prevoditeljice Bojana Gajski, Dragana Miljević i Tanja Brkljač). Nastojeći nacističku državu prikazati u imperijalnom ključu, nalazeći u njenim ciljevima i strategijama ono što je pokretalo sve velike imperatore, od Aleksandra Velikog i Džingis Kana do Napoleona, Mazower kao da pomiče oko kamere, rekadrira prizor i viđeni svijet prikazuje iz neočekivanog, možda i neobičnog ugla. I još nešto on čini, što već djeluje kao subverzija: insistira na tome da je Hitler, manirom, ali i prema uzoru britanskih osvajača Indije, krenuo da kolonizira Europu, naročito europski istok. Na taj način on nipošto ne relativizira grandiozan zločin nacionalsocijalizma, ali mu, što je veoma važno, pruža širi kontekst. U mnogo čemu, premda ne u svemu, može se reći da je Hitler radio ono što je vidio od drugih i što je, zapravo, bilo moderno u onovremenoj Europi. Jedino po čemu se razlikovao bio je njegov fanatični i opsesivni biološki rasizam. Razlika ogromna, za one koji će od Hitlera stradavati.

Mazower rekonstruira napredovanje i propast njegova carstva, minuciozno prateći kako i na koji način Nijemci postupaju sa zaposjednutim teritorijima. Ovaj sloj knjige je, bez sumnje, i najvažniji, čitatelju najdragocjeniji. Tu je, naime, i koješta što se iz kojekakvih oportuniteta rado prešuti ili radikalno umanji. Recimo, drastične su, neusporedive razlike u režimima okupacije između istoka i zapada, a onda i između pojedinačnih zemalja. Pozadina u razlici je, najčešče, premda ne i uvijek, biološko-rasistička. Pa kako Hitleru i njegovim rasnim teoretičarima imponiraju Skandinavci, smatraju ih cvijetom germanske rase, Dansku po okupaciji tretiraju veoma blago, ostavljaju joj državnu samostalnost, pravo na vođenje unutarnje i vanjske politike, višestranački sustav – pa su za rata održavani i izbori, na kojima je nacistička stranka do nogu potučena – i mogućnost da pružaju otpor Trećemu Reichu i Hitlerovom nacionalističkom i rasističkom mahnitanju. Poljaci se, pak, u rasnoj hijerarhiji nalaze negdje pri dnu, jedva da su i ljudi, te shodno s tim ne samo da nemaju pravo na državnu ili političku autonomiju, nego Nijemci – kao i Sovjeti, za kratke okupacije istočne Poljske – fizički uništavaju pripadnike poljske nacionalne elite, ubijaju ih ili u najblažem slučaju protjeruju, zatvaraju sve poljske fakultete i škole, zatiru sve tragove kulturne i identitetske samobitnosti, smrću kažnjavaju seksualne kontakte između Nijemaca i Poljaka… Između ove dvije krajnosti, danske i poljske, raspoređen je ostatak okupirane Europe. Ni kolaboracija nije svugdje jednaka. Ali to više ne zavisi samo od Nijemaca, nego i od onih koji kolaboriraju. Maršal Pétain u Francuskoj, a pogotovu admiral Horthy, ne povinuju se svim njemačkim prohtjevima, kao ni katolički svećenik Josef Tiso, predsjednik Slovačke. Oni ni u političkom smislu nisu isto. Horthy je habsburški konzervativac i antisemit staroga kova, ali nije fašist ni nacist… Iz ovih razlika koješta proizlazi, pa i razlike u sudbinama židovskih zajednica u pojedinim zemljama.

Najgori su i najokrutniji kolaboracionistički režimi po Marku Mazoweru, kao i po tolikim drugim povjesničarima epohe, režim conducătora Iona Antonescua u Rumunjskoj i režim poglavnika Ante Pavelića u Nezavisnoj Državni Hrvatskoj. I jedan, i drugi pokazivali su izrazitu samoinicijativu u genocidu i holokaustu, u odnosu na Nijemce, s tom razlikom što je Antonescu u jednom trenutku izdao Hitlera i promijenio stranu, dok je režim NDH nacistima ostao vjeran i nakon Hitlerove smrti.

Ali to su stvari koje su nam poznate. Ovom će čitatelju zanimljivija biti epizoda o Bronislavu Kaminskom, šefu fantomske Lokotske republike, po ocu pola Poljaku, pola Bjelorusu, po majci Nijemcu, a po nacionalnom samoodređenju Rusu, manijaku, ubojici i sadistu, koji je pod njemačkom zaštitom predvodio vojsku od 10.000 neobično krvoločnih vojnika. Kaminskog će Nijemci unaprijediti u general-bojnika Waffen SS, pa će ga poslati da guši varšavski ustanak, što će on sa zadovoljstvom i činiti, ali će ga na kraju, ludog od krvi, morati ubiti. Kaminskog Mazower, koji je i inače sklon literarnim referencama, uspoređuje s ludim pukovnikom Kurzom, iz Conradovog “Srca tame”, kojeg ćemo vidjeti i u Coppolinoj “Apokalipsi sad”.

Mark Mazower, osim što je visokouvažen povjesničar, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih suvremenih povjesničara uopće, pisac je velike književne kulture i spisateljskog dara, koji vrlo vješto gradi kompleksne narativne cjeline i historiografski tekst, ne gubeći pritom na analitičkoj snazi i tačnosti, pretvara ih u priču. Dogodilo mu se, međutim, barem na jednom mjestu, da ga literatura predaleko odnese. A što je najgore, mjesto je notorno: ilustrirajući zločinačku ćud Pavelićevu, Mazower kao za faktografskom, povijesnom istinom poseže za onom Malaparteovom košarom punom iskopanih srpskih očiju, koju su Poglavniku na dar negdje iz pokrajine poslali vjerni ustaše. Riječ je o fikcionalnoj prispodobi, koja je savršeno istinita, ali niti je stvarna, niti je povijesna. Šteta što na tom mjestu bivamo svjesni da Mark Mazower zapravo i nije čitao Malaparteov “Kaputt”, jednu od svakako najvažnijih – ali fikcionalnih – knjiga o Drugome svjetskom ratu. Velika fikcija svjedoči o duhu epohe tačnije od historigrafije, ali to svjedočanstvo nije validno na sudu, niti iza mrtvih u fikciji biva kostura u stvarnosti.

jergovic

1 comment

  1. Pavlić je bio Hitlerov vazal, a ruke su mu bile krvave do laktova. Kakvi su to ljudi kojima je on uzor?

Odgovori