Miljenko Jergović: Ivica Puljić ili zašto ne smiješ trepnuti kad ti huligan zamahne šakom ispred nosa

Biva takvih dana u posljednjih tridesetak-četrdeset godina kad netremice gledaš u ekran, jer se na ekranu upravo odvija sudbina svijeta. Tako smo krajem 1989. gledali slike iz Rumunjske, gdje su upravo ubijali diktatora, vjerujući da će tako ubiti i diktaturu. Dvanaest godina kasnije na isti su način u New Yorku padali neboderi. A između toga, u rano proljeće 1992. cijeloga jednog dana i noći u Sarajevu si gledao izravni prijenos iz vlastitog susjedstva. Bili su to trenuci kad televizija nije izvještavala, nego je prikazivala golu stvarnost. I to je uvijek bivalo nenajavljeno.

Takva jedna prigoda nastupila je prije nekoliko večeri, kada smo na N1 mogli gledati kako Trumpovi pristalice jurišaju na parlament. Kad god su u povijesti neizabrani građani jurišali na parlament zbivalo se nešto od ovo dvoje: revolucija ili državni udar. No, prizore s Capitola bilo je zanimljivo gledati zato što su ti ljudi istodobno izgledali kao Amerikanci i kao Balkanci. Američke su im bile zastave, balkanski izrazi lica, kostimi i držanje.

Ali ono najuzbudljivije nismo vidjeli na N1, nego na balkanskoj Al Jazeeri. U direktnom javljanju njezin se američki dopisnik našao okružen trampistima, koji su mu se opasno unosili u kadar, zalazili mu u auru, ometali ga u poslu, narušavali mu privatnost, govorili mu da je komunist, prijetili mu, premda ga uopće nisu poznavali. On im je, pak, odgovarao, povremeno izmjenjujući rečenice na hrvatskom – kojim se obraćao svojoj publici na Balkanu, s rečenicama na engleskom. Obigravali su oko njega kao muhe oko krvavog komada mesa, ali nikako da ga fizički napadnu. Nešto ih je odbijalo. U držanju tog čovjeka bilo je nečega na što nisu bili naviknuti, neke za njih vrlo čudne, izvježbane sigurnosti, savršeno utreniranog samopouzdanja, kakvo se rijetko sreće na njujorškim ili vošingtonskim ulicama, općenito u zemljama u kojima vladaju sloboda i demokracija. Tamo tako siguran nije ni onaj tko ima pištolj u džepu, a dopisnik Al Jazeere, znam ga dobro, nikad u džepu nije nosio oružje.

Dok sam gledao tu scenu s Capitola, u kojoj se oko novinara izmijenilo možda i desetak poludivljih žena i muškaraca, koji su u tom novinaru nalazili svoga arheneprijatelja, osjećao sam mješavinu tuge i ponosa. Upravo se, tisućama kilometara i cijeli jedan ocean daleko od mene, zaokruživao i dovršavao povijesni krug na čijim sam počecima i sam bio, i u kojima sam sudjelovao kao građanin, unutar jednako brojne, premda vrlo različite skupine građana, koja se također bila okupila ispred parlamenta. Odakle je u program jedne druge televizije izvještavao, ili je samo za taj program reportažu snimao, isti ovaj novinar.

U nedjelju 5. travnja 1992. na širokom platou ispred Skupštine Bosne i Hercegovine okupljale su se tisuće demonstranata iz Sarajeva i okolice. Radnici, rudari s rudarskim šljemovima, usplahireni penzioneri, očajnici, ljudi mutnih ambicija, entuzijasti, umišljeni revolucionari, ali ponajviše je bilo nekih običnih građana, koji su upravo živjeli posljednje predratne sate svojih života. Bilo je među njima onih koji su doista vjerovali da će sad srušiti tro-nacionalističke vlasti u zemlji i da će time nastupiti mir, ali većina tog svijeta nije imala ambicija da išta ruši. Svi su, međutim, živjeli u iluziji da o nečemu odlučuju i da je parlament važno mjesto. Mnogi među tima tada su prvi i posljednji put bili građani. A Bosna je u njihovim glavama bila upravo ona Amerika koju su u svom jurišu na parlament tridesetak godina kasnije pokušavali trampisti pokušavali rušiti.

Tu smo se nas dvojica na trenutak sreli, nakon što su sljedbenici Radovana Karadžića već počeli pucati po masi i nakon što sam prvi put u životu čuo zvuk metka koji se odbija od kamena, kojim je popločan trg ispred Skupštine. Masa se uzgibala, neki su počeli bježati, a nas dvojica smo se našli licem u lice. Razmijenili smo nekoliko rečenica, koje pamtim, ali nisu iz ove priče, nakon čega nas je odnijelo na različite strane. Izuzmem li ukućane i razgovore putem telefona, on je bio posljednji čovjek s kojim sam razgovarao prije početka rata u Sarajevu. Sljedećeg jutra već su padale granate.

On je Ivica Puljić. Kada je izvještavao o demonstracijama ispred bosanskohercegovačkog parlamenta radio je za Yutel. Sarajlija, izvježban momak, koji zna zašto ne smije trepnuti kad mu jalijaš pred nosom zamahne šakom, bio je i ostao moj dobar drug. Prijatelj. Između demonstracija ispred dva parlamenta, o kojima je Ivica izvještavao, protekla je cijela jedna društvena i tehnološka povijest, ali i najvažniji, aktivni dio naših života. O tom krugu što ga je povijest kao šestarom zaokružila, od Sarajeva do Washingtona, sve je stalo. Sarajlije su mislile da ih može spasiti vjera u parlament, vjerovali su da je to ta demokracija koja stiže nakon komunizma. Amerikanci su, pak, oni trampisti koji su Ivicu okružili, vjerovali su da će pobijediti “komuniste” ako unište parlament.

Moji davni sugrađani su, možda, biti naivni, ali su u toj naivnosti bili u skladu sa zapadnom civilizacijom i građanskim i demokratskim slobodama na kojima je ona zasnovana. Ivičini današnji sugrađani – jer Ivica je već desetljećima Amerikanac – vjeruju da ih ugrožavaju komunisti, Kinezi, Rusi, liberali, doktori sa cjepivima i tko zna tko još… Njihova vjera nastupila je kao posljedica života izvan Gutenbergove galaksije, izvan glavnostrujaških ili bilo kakvih drugih medija, života mimo novina, radija i televizije. Oni su čeljad s društvenih mreža, djeca formirana na svim tim fejsbucima i tviterima. Između njihove stvarnosti i stvarnosti iz koje su proizašli parlamenti, ovi i oni, postoji provalija. U mom drugu Ivici Puljiću oni instinktivno vide neprijatelja, koji bi ih mogao prevesti u stvarnost u kojoj oni ne žele biti. On, pak, u njima vidi one sitne sarajevske siledžije, jalijaše i džeparoše, koji vrebaju iz mraka, i udarit ćete ako pokažeš slabost. Ako trepneš. Ivica, međutim, ne trepće. Veliki novinar je kao veliki centarfor, uvijek se, i u najvećoj gužvi u kaznenom prostoru, zatekne tamo gdje je lopta.

jergovic

1 comment

  1. odličan presjek dogadjanja i činjenica, da netko bude i ostane Ličnost ma gdje bio i što radio

Odgovori