Mario Stefanov: Forum u Davosu – odraz globalnog geoekonomskog rata

Svjetski ekonomski forum održan od 21.-24. siječnja u Davosu, koji je ponovo, kao i svake godine, okupio političku, bankarsku i gospodarsku elitu suvremenoga svijeta, svojim tijekom i porukama iskazao se ne samo kao vjerni odraz promjena globalnog poretka moći, nego i kao njegov pažljivo prikriveni kreator.

Skup moćnika jednako je, naime, neformalan kao i novi međunarodni gospodarski i geopolitički poredak koji se na razvalinama starog poretka moći upravo stvara. U Davosu se svake godine na sastanku koji nije utemeljen na međunarodnom pravu, niti postojećim međunarodnim institucijama donose odluke od presudnog utjecaja za međunarodne ekonomske i političke odnose čime se određuje ukupni poredak međunarodnih odnosa i u konačnici sudbina svijeta. Takav neformalni i međunarodno pravno nepostojeći skup moćnika, koji imaju efektivnu vlast i mogućnost kreiranja i provođenja političkih i gospodarskih odluka, u većini država svijeta ne može stvoriti ništa drugo do jednako neformalni  i međunarodnim pravom neregulirani globalni poredak sustava moći.

Međunarodni poredak tako postaje poprište geoekonomskog rata, nalik na nadmetanje koorporacija na slobodnom tržištu. Uporno i postupno međunarodni odnosi, između ostalog i djelovanjem odluka koje se donose u Davosu, pretvaraju se u potpuno slobodnu i nereguliranu tržišnu utakmicu najmoćnijih država svijeta za prisvajanje svjetskih bogatstava. Međunarodni odnosi pretvaraju se, tako, u skup odnosa kakvi vladaju u nadmetanju gospodarskih subjekata na slobodnom tržištu. Umjesto manje ili više reguliranog sustava pravila temeljenih na općeprihvaćenim  načelima, makar često samo na deklaratornoj osnovi, na svim razinama međunarodnih odnosa stvara se slobodno, neregulirano tržište bez pravila i načela, na kojem se bez ograničenja međusobno nadmeću države i u sve većoj mjeri nedržavni subjekti međunarodnih odnosa.

Slijedom toga akteri međunarodnih odnosa, prije svih najmoćnije države, umjesto vojnih u sve većoj mjeri pri međusobnim nadmetanjima koriste geoekonomske instrumente moći. Vojni efektivi na toj razini primarno su namjenjeni odvraćanju. Globalne sile direktno se sučeljavaju ekonomski, a efektivna uporaba vojne moći koristi se samo prema slabijim akterima međunarodne zajednice bilo direktnim vojnim intervencijama, bilo putom tzv. posredničkih ratova.

Globalni divovi međusobni rat vode geokonomskim instrumentarijem državne „tvrde moći“.

Tipičan primjer usklađenog korištenja ekonomskih i vojnih sredstava vanjskopolitičkog djelovanja je američka politika pod administracijom predsjednika Donalda Trumpa. Revidirana američka Strategija nacionalne sigurnosti („US National Security Strategy“) objavljenja 2017. godine, ekonomsku moć države i njezinu sigurnost definira sastavnim dijelom ukupne nacionalne sigurnosti i ekspilicitnim elementom vanjske politike SAD-a. Na tim doktrinarnim temeljima donešeni su zakonodavni akti, primjerice „Foreign Investment Risk Review Modernization Act“ iz 2018. godine, koji ograničavaju izravna strana ulaganja u cilju zaštite američke ekonomije i njenog položaja na međunarodnoj sceni. Preuzimanje američkih tvrtki sada se može abrbitrarnom odlukom američkih vlasti selektivno sprječavati iz razloga nacionalne sigurnosti, kao što se to dogodilo u ožujku 2018. godine kada je američka vlada blokirala pokušaj preuzimanja trvtke „Qualcomm“ prozvođača elektronike, od strane jedne singapurske tvrtke. Ekonomske instrumente moći američka politika koristi uistinu masovnom primjenom ekonomskih sankcija prema državnim subjektima i tvrtkama diljem svijeta i uvođenjem ili povećavanjem carinskih stopa na uvezene proizvode, uglavnom one uvezene s područja Europske unije i Njemačke kao njene vodeće države, kako bi se smanjio američki vanjsko-trgovinski deficit prema europskim državama. Popis europskih proizvoda pod udarnom novih – viših carina uistinu je širok: od čelika i aluminija do njemačkog i francuskog vina, talijanskog parmezana i španjolskog maslinovog ulja.

Ekonomska moć oduvijek je bila odlučujući element u međunarodnom sustavu moći. Ekonomska snaga pojedine države u kombinaciji s monetarnom politikom materijalni je temelj i za razvoj vojnih kapaciteta. U različitim povijesnim trenucima države koriste različite elemente svoje moći s obzirom na protivnika ili pak karakter uspostavljenog međunarodnog poretka. Novi poredak koji se stvara kao preslika korporacijskog ratišta za profit na nereguliranom tržištu, sasvim logično, u prvi plan stoga gura ekonomske instrumente državne moći. Sukob vodećih sila koji se vodi diljem svijeta nakon hladnoga rata zapravo je rascjepkani asimetrični svjetski geoekonomski rat.

Da skup u Davosu nije debatni klub nego mjesto na kojem se uistinu kreira politika i dinamika međunarodnoga poretka svjedoči i zaključni pregled globalnih svjetskih rizika donesen nakon sastanka Svjetskog ekonomskog foruma 2018. godine. U njemu se rafiniranim diplomatskim riječnikom donosi raščlamba postojećeg stanja međunarodnih odnosa i prosudba njegova daljnjega razvoja. Ta prosudba iz pregleda globalnih svjetskih rizika izuzetno je indikativna zbog svog proročanskoga karaktera jer se sada, dvije godine nakon njenog donošenja, može vidjeti da se sve navedeno u njoj uistinu i obistinilo. Kako se u Davosu ne okupljaju nikakvi vidovnjaci nego bankari, gospodarstvenici i političari s uzdama moći čvrsto u svojim rukama, sasvim je izvjesno da dokumenti  koji se donose u Davosu nisu nikakve procjene razvoja događaja nego neka vrsta programa onoga što će se na međunarodnom ekonomskom i političkom planu uistinu događati. Davos zbivanja ne opisuje nego ih kreira.

Dokument sastanka u Davosu iz 2018. godine pod nazivom  „Global Risks Report 2018“ navodi: “Svijet je prešao u novu i uznemirujuću geopolitičku fazu. Na djelu nije samo multipolarani nego i multikonceptualani razvoj. Nema više sigurnosnih pretpostavki  iz doba nakon hladnog rata o postojanju čvrstih normi i institucija temeljem kojih bi svjetske vodeće sile mogle približavati i usklađivati svoje interese. To stvara nove rizike i neizvjesnosti – povećanje vojnih napetosti i gospodarske i komercijalne poremećaje. Međunarodni odnosi sada se odvijaju u različitim smjerovima – kroz nekonvencionalna  vojna djelovanja, što uključuje i nove izvore cyber prijetnji, transformirane i potpuno promijenjene trgovinske i investicijske veze, sukobe preko posrednika i neočekivane promjene dinamike postojećih (vojnih i političkih) saveza…. Time izazvano jačanje snažne državne politike dovodi do toga da globalne norme gube svoju snagu i da raste napetost između velikih sila što se odražava i na moćne i na male države. To pak, proizvodi sve agresivnije geoekonomske agende i stvara sve veće pritiske s kojima se suočavaju slabije države“.

Pregled globalnih rizika za 2018. godinu nadalje zaključuje kako se u takvim okolnostima ponovno uspostavljanje „države moći“ logično pojavljuje kao sve „ atraktivnije  strateško sidro “. Navodi se slijedeće: „Konkretno, nacionalističke agende i vanjska projekcija jake države postaje učinkovita strategija za vlade koje žele ispraviti percipirana sadašnja ili prošla međunarodna poniženja. U Kini Xi Jinping poziva na renesansu kineske nacije, kako bi iza sebe ostavila stoljeće poniženja zemlje. U SAD-u predsjednik Trump pokušava obnoviti Ameriku nakon desetljeća iskorištavanja….. Velika Britanija nastoji ojačati pozicije i vratiti kontrolu nad zbivanja napuštajuće EU, u Japanu jača nacionalizam pod Shinzo Abeom, Putin u Rusiji potiče  obnovu ruskog međunarodnog utjecaja na ruševinama bivšeg SSSR-a, a u Turskoj se Recep Tayyip Erdogan obračunava sa svojim domaćim i međunarodnim protivnicima“.

Analiza Svjetskog ekonomskog foruma zaključuje: “Intenziviranje nacionalističkih i jakih državnih priča stvara rizike kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Profil ovih rizika će varirati od slučaja do slučaja, ovisno o tome na koji način se moć stječe i potvrđuje i prema kome se koristi“.

I uistinu sve rečeno upravo se sada odvija pred našim očima.

Nema više ideologije kao pokretača djelovanja ni trajnih savezništva. Sve je od danas do sutra,  kao i u pravom poslovnom okružju gospodarskih subjekata.

Države na tom slobodnom tržistu, nastalom na razvalinama poretka uspostavljenog nakon dvaju velikih ratova, s nepodnošljivom lakoćom ignoriranja svojih obveza proizišlih  iz međunarodnih ugovora, kako bilateralnih tako i multilateralnih, kao i odredbi međunarodnog prava, bezobzirno se bore za svoje geoekonomske i geopolitičke interese.

Jednako  kako se koorporacije  otimaju za profit na tržištu, sada to na međunarodnoj razini čine   države. Korporacijska tržišna utakmica jednostavno je preslikana na međudržavne odnose.  U bit oduvjek je tako i bilo, ali su države ipak bile ograničene ranije prihvaćenim obvezama i mirovnim porecima kakvi su stvarani  nakon velikih ratova i bili utemeljeni na uspostavljenoj ravnoteži moći. Razlog je to više za sumorni zaključak kako je novi veliki sukob neizbježan jer je sadašnji kaos borbe interesa na nereguliranom geopolitičkom tržištu upravo s tom svrhom i stvoren od strane globalnih središta financijske i gospodarske moći. Novi mirovni poretci uvijek se stvaraju nakon velikih ratova i previranja, a krah sadašnjeg ekonomskog i mirovnog sustava  s velikom vjerojatnošću vodi upravo prema takvim geopolitičkim lomovima. Europa i svijet su, nažalost, vrlo blizu granice s koje više nema povratka i nakon koje samo novi veliki sukob može stvoriti novi stabilni međunarodni poredak umjesto sadašnjega kaosa kojega čak više ekskluzivno ne kontroliraju ni sami njegovi pokretači, nego su bili prisiljeni prihvatiti redistribuciju moći na globalnoj razini. Takva situacija sve izraženijeg višepolarnoga utjecaja,  nažalost, umjesto suradnje i političkog usklađivanja interesa diplomatskim instrumentima, daleko više pogoduje razvoju divljeg, ničim kontroliranog tržišta, različitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa za čije se ostvarenje ne biraju sredstva – od prikrivenih agresivnih obavještajnih operacija, preko fizičkih odnosno vojnih obračuna preko posrednika, zapravo slabijih vazalskih država, do direktnih vojnih intervencija i demonstacija vojne moći prema protivnicima.

Geopolitika se realizira kroz uspostavljeno divlje neregulirano  tržište geostrateških interesa i opcija, a korporacijska tržišna utakmica jednostavno  se preslikava iz poslovnog svijeta na međunarodne odnose. Zato je i posve normalno da je sve dozvoljeno,  i da sidra odgovornosti država u međunarodnim odnosima pucaju.

Pritom se svjesno zatire činjenica da država nikako nije isto što  i korporacija čiji jedini cilj je stvaranje profita, nego prema svojim građanima ima i obveze koje nemaju profitni  karakter. Uostalom države su i nastale s ciljem osiguranja zaštite društvenih zajednica koje su ih stvarale. Pretvaranje  država u korporacije, a međunarodnih odnosa u neregulirano tržište njihovih geoekonomskih i geopolitičkih probitaka i profita,  povratno iz temelja mijenja i sam karakter država. Zato je i moguće da je njemačkim vodećim bankarskim, gospodarskim i političkim krugovima državni  prioritet bio, a nažalost i ostao, uvoz imigrantske mase kao jeftine radne snage za svoje koorporacije umjesto zaštite svojih građana od učinaka takvih operacija. Da moćna  njemačka država nije mogla predvidjeti i spriječiti imigrantske napade na njemačke građane i neviđeno divljaštvo koje su sa sobom donijeli – priče su za malu djecu. Jednostavno,  nije ih bilo briga, imali su druge prioritete jer moderna država u sve većoj mjeri služi korporativnom sustavu a ne građanima.

Sasvim je jasno da je na djelu potpuno nekontrolirano otimanje za svjetska bogatstva i moć od strane država koje se sve više transformiraju u tzv. države moći, koje, posljedično, manje ili više pokušavaju izgraditi svoje imperijalne geopolitičke konstrukcije kako bi osigurale  dominaciju na regionalnom ili na globalnom planu. Sve se to odvija u odsutnosti bilo kakvih moralnih i pravnih normi koje su posljednjih desetljeća sustavno uništavane kako bi se dobilo slobodno geopolitičko tržište, a međunarodni odnosi sveli na razinu odnosa koji vladaju u poslovnom  svijetu po doktrinarnim načelima „laissez-fairea“.

Na međunarodnoj razini doktrina ne traži tržišnu utakmicu slobodnu od utjecaja države nego međunarodnu tržišnu geoekonomsku i geopolitičku utakmicu oslobođenu stege multilateranih ugovora, međunarodnih organizacija i sustava međunarodnog prava. Međunarodni monetarni, trgovinski i carinski poredak nastao nakon 2. svjetskog rata sporazumom iz Bretton Woodsa američka politika srušila je još u ljeto 1971. godine Nixonovim odustajenjem od  zlatnog standarda i vezanjem dolara uz naftu umjesto zlato. Pad poretka preživio je ipak Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija kao sljednica propalog Općeg sporazuma o carini i trgovini (GATT) . Da su danas, kao posljednji ostaci Bretton Woodskog poretka oni na udaru svjedoče opetovani pozivi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona najmoćnijim državama na pregovore radi preustroja Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kako bi se zaustavili trgovinski ratovi u koje svijet klizi. Macron poziva SAD, EU, Japan i Kinu na „obnovu globalnih pravila tržišne konkurencije“, zapravo na spašavanje ekonomske sastavnice međunarodnog poretka koji se nepovratno ruši. Sve ostale sastavnice poretka odavno su pregažene, a sama organizacija  UN-a pretvorena u lakrdiju i mjesto propagandnog nadmetanja. Njena sudbina sve je sličnija sudbini Lige naroda koju su pred 2. svjetski rat pregazile tadašnje „države moći“, boreći se za tadašnje slobodno geopolitičko tržišno natjecanje. Ono je tada završilo zlosretno.

Kako nije riječ o pretjeranom pesimizmu jasno iskazuje izjava čovjeka koji je bio u vrhu najvažnije međunarodne organizacije, UN-a, Marka Malloch-Browna. Taj bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a Kofia Annana, ministar u britanskoj vladi i član Doma Lordova u  svome članku za Project Syndicte od 23. ožujka 2018. godine analizirajući negativne učinke izlaska Velike Britanije iz EU otvoreno opisuje međunarodnu zajednicu kao kakvo poprište obračuna bandi u kojem bi se Britanija bez oslonca EU mogla naći. Malloch-Brown navodi: “Putinova Rusija biti će samo početak problema koji će se pojaviti pred Velikom Britanijom nakon Brexita. Velika Britanija također će se morati boriti s Kinom, Turskom, Egiptom, Saudijskom Arabijom, pa čak i sa svojim najvažnijim saveznikom SAD-om. Baš sada, kada Velika Britanija pregovara o izlasku iz EU, multilateralizam, zasnovan na konsenzusu poslijeratne ere, postupno zamjenjuje nabildani nacionalizam. U ovom novom školskom dvorištu samo oni s pouzdanim prijateljima moći će se suprotstaviti zlostavljačima. Drugi neće imati izbora nego se primiriti  i nadati najboljem.“

Ukoliko političar, koji je obnašao dužnost pomoćnika glavnog tajnika UN-a, na međunarodnu zajednicu gleda kao na razulareno školsko dvorište bez nadzora bilo kakvog autoriteta, kojim caruje bullying, onda je sve više nego jasno. Svaki drugačiji prikaz postojećih međunarodnih odnosa, emotivno prikazivanje prijateljstva i savezništva s ovom ili onom svjetskom velevlašću velika je zabluda ili pak čisto licemjerje.

Korporativno nadmetanje ponovo  je preslikano na nešto što je daleko kompleksnije od golog tržišta – na međunarodne odnose i međunarodnu zajednicu, ukoliko ona kao takva još uopće i postoji. Sigurno je postojanje samo  već uspostavljenog, potpuno nekontroliranog geopolitičkog tržišta u kojem se nadmeću države i nedržavni međunarodni subjekti. Na globalnoj razini rasplamsava se geoekonomski rat kao mogući preludij velikom obračunu. Ukoliko ekonomski instrumenti, kojima se sada na razini sučeljavanja najmoćnijih država svijeta ratuje, ne donesu učinkovitu ravnotežu snaga teško je izbjeći zaključak da će se upotrijebiti druga sredstva razračunavanja. Samo uspostavljeni balans snaga omogućava stvaranje stabilnog poretka. On se sada, u grčevima, nakon rušenja staroga stvara. Takav razvoj sve je sličniji svim onim povijesnim razdobljima koji su predhodili  velikim sukobima. Malo razloga se može pronaći koji bi opravdali optimizam da će se ovoga puta stvari odvijati drugačije.

geopolitika

Odgovori