Klima nije spašena u Parizu

Pariz Klima AktivistiU svijetu u kojem međunarodni dogovori redom padaju – konvencije o izbjeglicama ili azilu primjerice – vjerovati da će jedna neobvezujuća lista želja potaknuti iste države koje već krše međunarodne ugovore da se ponašaju altruistično i da vlastite interese podrede interesima općeg dobra, je nešto što mogu prodavati jedino mediji koji igraju igru za one koji se godinama i brinu da se svjetski poredak ne promijeni, korporativni biznis.

Butan, mala zemlja u dalekim Himalajama, siromašna prema standardima kojima mjerimo materijalno bogatstvo, klimatski je najpozitivnija država svijeta, neutralizira čak tri puta više C02 nego što ga ispušta. Za to su zaslužne njene šume, ali i životni standard njihovih stanovnika koji je daleko od zapadnog. Međutim, Butan ne planira povećavati životni standard svojih stanovnika sječom šuma ili sličnim aktivnostima, već prelaskom na sto posto organsku poljoprivredu primjerice, cilja na nula emisija CO2, planira teško oporezivati vožnju osobnim automobilima. Butan je u cijeloj ekološkoj sapunici o klimatskim pregovorima onaj nasmiješeni hipi kojeg okupljeni zapadnjaci u odijelima ne razumiju. Njegovi pregovarači su često odjeveni u narančaste budističke odore i obrijanih glava. Nije ih teško opaziti.

Možda vam zvuči naivno, možda vam zvuči kao nešto što ne pripada ovom vremenu, možda mislite da je to utopijska pričica, možda vam je malo i kičasta. Problem je u tome što bi se upravo tako trebala ponašati većina država svijeta da se postigne značajan napredak u usporavanju klimatskih promjena.

Takav svijet koji je potreban da se uspore klimatske promjene je svijet u kojem se ne mjeri rast BDP-a kao mjerilo uspjeha, u kojem se prihvaća i prilagođava činjenici da beskonačni rast na ograničenom planetu nije moguć. To je svijet u kojem će fosilna goriva ostati u zemlji. To je svijet u kojem ljudima nije dostupna gomila stari koje ne trebaju. Svijet u kojem ljudi prihvaćaju sebe kao jedan dio prirode.

No, problem s ostvarivanjem umnožavanja Butana je taj što bi za tako nešto korporacije i globalni biznis trebali promijeniti mjesto u cjelokupnom odnosu snaga u svijetu. Korporacije u takvom svijetu nemaju moć kakvu sad imaju, a one ju nisu voljne pustiti. I političari koji sjede u stolicama pojedinih država dok pregovaraju na UN-ovim summitima često predstavljaju korporacije, a ne države kao zajednice naroda. U Parizu su opet najveći sponzori ovog velikog skupa bile korporacije poput BNP-a, Sueza i Michelina.

Dogovor je postignut, Foto: FAH

Dogovor je postignut, Foto: FAH

Ako uzmemo za primjer EU čija smo država članica, njeni politički predstavnici govore o Uniji kao predvodniku u “ozelenjivanju”, o uspjesima u smanjivanju stakleničkih plinova. Međutim, EU istodobno pregovara sa SAD-om o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu TTIP-u koji je u suprotnosti s naporima da se prava prirode kao cjeline barem izjednače s pravima čovjeka kao dijela prirode. Naime, čak i službenoj procjeni utjecaja Europske komisije utjecaja TTIP-a je navedeno kako će ovaj sporazum negativno utjecati na bioraznolikost, prirodne resurse i okoliš.

TTIP preko mehanizma poput mehanizma za rješavanje sporova između investitora i država ISDS koji sad mijenja ime, ali sadržaj ostaje isti, cilja na to da upravo korporacijama da moć da preko trgovačkih sudova ruše nacionalne zakone. Pa tako i zakone koji će eventualno biti povezani s klimatskim pitanjima. TTiP nije jedini ovakav sporazum, na globalnoj se razini upravo donosi cijeli niz ovakvih trgovačkih sporazuma koji jačaju moć korporacija. Tržišni su mehanizmi opstali i u samom nacrtu pariškog sporazuma, mehanizmi poput tržišta ugljika u kojima korporacije sretno plivaju.

Zato je sporazum u Parizu samo još jedna medijska priča o optimizmu za koji nema mjesta. Nacrt o kojem su se u subotu ujutro zemlje članice UN-a usuglasile navodi kao cilj zaustavljanje emisija na “što više ispod 2 stupnja s ciljanjem na 1,5 C do 2100.” no pojedinačni doprinosi pojedinih država i dalje ostaju jednaki kao na početku i vode u svijet daleko iznad 3 C. U stvarnosti ovaj dogovor ne znači ništa, jer nikoga ne obvezuje i ne govori kako će se deklamirani ciljevi postići, tko će preuzeti odgovornost, tko će što odraditi u kojem roku. No, ovo je od početka bilo jasno u Parizu jer države na pregovore dolaze sa svojim doprinosima koje ne mijenjaju tijekom pregovora, a zbrojeni doprinosi nisu ni blizu onoga što je potrebno da se rast temperature zaustavi na 1,5 stupanj. Iako je pozitivan napredak, za brojne male otočne države i druge najranjivije dijelove svijeta, što se uopće kao granica spominje 1,5 C, to je nešto što je već sada nevjerojatno teško ostvarivo. Kako je na Twitteru upozorio klimatski aktivist Asad Rehman, 1,5 stupanj će svijet doseći već za 15 godina.

Ishod je možda najbolje sažeo Geoge Monbiot za Guardian: “U usporedbi s onim što je moglo biti, ovo je čudo. U usporedbi s onim što je trebalo biti, ovo je katastrofa.” Ali to samo govori o stanju međunarodne politike, a ne o dogovoru samom.

U svijetu u kojem međunarodni dogovori redom padaju, konvencije o izbjeglicama ili azilu primjerice, vjerovati da će jedna neobvezujuća lista lijepih želja potaknuti iste države koje već krše međunarodne ugovore, da se ponašaju altruistično i da vlastite interese podrede interesima općeg dobra, nekih tamo žednih afričkih seljaka ili stanovnika Kiribata, je nešto što mogu prodavati jedino mediji. Veliki mediji koji igraju igru za one koji se godinama i brinu da se svjetski poredak ne promijeni, korporativni biznis.

Klimatski dogovor u Parizu neće spasiti svijet, kako optimistično obećavaju naslovnice mainstream medija. U Parizu ovoga vikenda nije usvojen globalno obvezujući klimatski sporazum. Okupljeni političari postigli su, međutim, upravo ono po što su i došli, proizveli su tekst koji im je osigurao ovakve naslovnice, međutim, u stvarnosti, pariški dogovor nikoga ne obvezuje na ništa. Ono što ostaje i dalje je činjenica da zbrojene pojedinačne odluke država vode planet u porast temperature od 3 C. Čak i to samo u slučaju kad bi države stvarno ispunile ono što su obećale, a povijesno se to nije pokazalo previše sigurnim ishodom.

h-alter

 

5 comments

Skip to comment form

  1. Ubit će nas kapitalizam. On je kao rak – ubija organizam na kojem parazitira.

    1. kaže stanovnica zemlje u kojoj država kontrolira 70% ekonomije, gdje pola stanovništva živi od proračuna i koja je od kapitalizma iskusila tek pretvorbenu pljačku i šoping centre.

      kako ide ona talijanska šansona, “parole, parole, parole…”

  2. “Klima nije spašena u Parizu”, ali je sve ipak u našim rukama… Treba ojačati civilni sektor i djelovati protiv bilo koje vlade koja ne provodi zaključke samita!

    Ne smije se dozvoliti da vlade, premijeri, ministri jedno misle, drugo kažu, treće činu…

    1. U tom pravcu ide i ovo razmišljanje:

      „Došao je kraj fosilne ere, ulagat će se u solarne izvore“ – piše Večernjak povodom intervjua T. Vidana i nastavlja:

      „Vjerujem da će Hrvatska profitirati od prelaska iz fosilne ere u solarnu jer smo bogatiji solarnim izvorima, samo se nadam da će hrvatske vlade to prepoznati i učiniti nešto po tom pitanju, kaže T. Vidan iz Zelene akcije“. Vidi link:

      http://www.vecernji.hr/svijet/dosao-je-kraj-fosilne-ere-ulagat-ce-se-u-solarne-izvore-1044725

    2. Zaista, ni ministar zaštite okoliša Zmajlović, a ni premijer Milanović nisu se istakli u borbi za brodski čist zrak, kao ni šire, pa ni u borbi protiv korištenja fosilnih goriva u RH…

Odgovori