„Kina je diktatura i novi hegemon“ – Razmislimo bolje o tome što je bio i ostao Zapad

Zapad širi bolesni, rasistički, antikineski nihilizam, napisao je u svojoj kolumni za New Eastern Outlook poznati filozof, pisac i istraživački novinar Andre Vltchek.

Čini se da bi se zapadnjačka javnost, relativno „obrazovana“ i potpuno neuka, nakon izvjesnog uvjeravanja mogla složiti oko nekih vrlo osnovnih činjenica, na primjer, da je Rusija povijesno bila žrtva bezbrojnih europskih agresija ili da države poput Venezuele, Kube, Irana ili Sjeverne Koreje nikada u modernoj povijesti nisu prešle tuđe granice kako bi napadali, pljačkali ili svrgavali vlade.

U redu, sigurno bi bilo potrebno „uvjeravanje“, ali barem je u specifičnim krugovima inače beznadno indoktriniranog zapadnog društva ponekad i ograničen dijalog još uvijek moguć.

Za Kinu nema milosti

Ali Kina je drugačija. Za Kinu ne postoji „milost“. Po mnogim standardima, najveću i jednu od najstarijih kultura na Zemlji sustavno su napadali, vrijeđali, ismijavali i arogantno prosuđivali donosioci mišljenja, propagandisti, “akademici” i mainstream tisak sa sjedištem u Londonu, New Yorku, Parizu i mnogim drugim mjestima koja Zapad naziva središtima “erudicije” i “slobode informiranja”.

Antikineske poruke ponekad su otvorene, ali uglavnom tanko prikrivene. Gotovo uvijek su rasističke i temelje se na neznanju. Ali je zastrašujuća stvarnost da one djeluju. Djeluju iz više razloga. Jedna od njih je da, iako sjeverni Azijati općenito, a posebno Kinezi, s revnošću uče o ostatku svijeta, Zapad je potpuno nesvjestan gotovo svega azijskog i kineskog.

„Osobno sam vodio niz jednostavnih, ali vrlo korisnih eksperimenata u Kini, Koreji i Japanu, kao i u nekoliko zemalja Zapada. Dok gotovo svako dijete iz Sjeverne Azije lako može prepoznati barem nekoliko osnovnih ikona zapadne kulture, uključujući Shakespearea i Mozarta, većina europskih sveučilišnih profesora s doktoratima nije mogla imenovati niti jednog korejskog filmskog redatelja, kineskog skladatelja klasične glazbe ili japanskog pjesnika. Zapadnjaci ne znaju ništa o Aziji. Njih 50%, sada čak 90%, ali najvjerojatnije negdje oko 99,9%, iako Koreja proizvodi neke od najboljih umjetničkih filmova na svijetu, dok su Kina i Japan poznati po izvrsnoj klasičnoj umjetnosti, ali i modernim remek-djelima“, piše Andre Vltchek.

Na zapadu se ista neznanja proširuju i na kinesku filozofiju, njezin politički sustav i povijest. I u Europi i Sjevernoj Americi vladaju apsolutna tama i neznanje u vezi s kineskom vizijom svijeta. U Parizu ili Berlinu, zapadnjački “analitičari” s nenadmašnom arogancijom Kinu ocjenjuju isključivo zapadnom logikom.

Rasizam je jedino objašnjenje

Rasizam je jedino temeljno objašnjenje, iako postoje i mnogi drugi, sekundarni razlozi za takvo stanje. Zapadni rasizam, koji je Kinu stoljećima ponižavao, napadao i rušio, postupno je mijenjao svoje taktike i strategije. Od otvoreno uvredljive i vulgarne kroz vrijeme se razvio u nešto mnogo „rafiniranije“, ali dosljedno manipulativno. Zlobna priroda zapadnjačke retorike superiornosti nije nestala.

U prošlosti je Zapad kineske ljude prikazivao kao prljave životinje. Postupno je Kinesku revoluciju počeo prikazivati kao animalističku, kao i cijeli kineski sustav, bacajući u bitku protiv NR Kine i Komunističke partije Kine takve koncepte i parole kao “ljudska prava”.

Ne govorimo o ljudskim pravima koja bi se mogla i trebala primjenjivati i poštivati u svim dijelovima svijeta, poput prava na život, zaštitu za sve ljude planeta. To je zato što je jasno da su najgori kršitelji takvih prava već stoljećima zapadne zemlje.

Ako bi se svi ljudi poštovali kao jednaka bića, sve zemlje Zapada bi trebalo optužiti i suditi im, a zatim ih okupirati i oštro kazniti zbog bezbrojnih genocida i holokausta počinjenih u prošlosti i sadašnjosti. Optužbe bi bile jasne: barbarstvo, krađe, mučenja, kao i klanja stotina milijuna ljudi u Africi, na Bliskom istoku, u Latinskoj Americi i gotovo svugdje u Aziji. Neki od najgroznijih zločina Zapada počinjeni su nad Kinom i njenim narodom.

Koncept “ljudskih prava”, kojeg Zapad stalno koristi protiv Kine, je “ciljan”. Većina optužbi i „činjenica“ izvučena je iz konteksta onoga što se događalo na globalnoj razini, sada i u povijesti. Isključivo su primjenjivani eurocentrični pogledi i „analize“. Kineska filozofija i logika potpuno su zanemareni i nikad nisu shvaćeni ozbiljno.

Nitko na Zapadu ne pita Kineze što oni zapravo žele i zapadna javnost može čuti mišljenja samo takozvanih „disidenata“. Takav pristup ne bi trebao braniti niti može pomoći bilo kome. Umjesto toga, on je degradirajući, dizajniran da nanese maksimalnu štetu najmnogoljudnijoj zemlji na Zemlji i njenom jedinstvenom sustavu.

Vrijeme je da se suočimo s činjenicama

„Zapad nema stida i vrijeme je da cijeli svijet shvati ovu jednostavnu činjenicu. U prošlosti sam često uspoređivao ovu situaciju s nekim srednjovjekovnim selom, napadnutim i opljačkanim od strane mitološkog Zapada. Trgovine hranom su opljačkane, kuće zapaljene, žene silovane, a djeca odvedena u ropstvo, a potom su podvrgnuta temeljitom ispiranju mozga“, nastavlja Vltchek.

Svaki otpor bio je brutalno ugušen. Ljudima je rečeno da špijuniraju jedni druge, da razotkriju „teroriste“ i „opasne elemente“ u društvu, samo kako bi zaštitili okupacijski režim.

Dopuštena su samo dva „ekonomska sustava“ – feudalizam i kapitalizam.

Ako seljani izaberu gradonačelnika koji je bio spreman braniti njihove interese, divljaci bi ga bez razmišljanja ubili. Ubili bi ga ili svrgnuli, tako da uvijek postoji status quo. Ali moralo je postojati poimanje pravde, zar ne?

Ponekad bi okupatori uhvatili lopova koji je ukrao nekoliko krastavaca ili rajčica. Onda bi se hvalili da štite narod i selo, iako su sve već spalili i pretvorili u prah i pepeo.

„Moralni autoritet“ genocidnog Zapada

S obzirom na povijest i sadašnjost Kine, s obzirom na jezivu i genocidnu prirodu zapadne prošlosti, drevne i moderne, s obzirom na činjenicu da je Kina po svim definicijama najmiroljubivija velika država na Zemlji, kako itko na Zapadu može izgovoriti čak i riječi poput “ljudskih prava”, a kamoli kritizirati Kinu, Rusiju, Kubu ili bilo koju drugu državu koju je stavio na svoju listu za odstrel?

Naravno, Kina, Rusija ili Kuba nisu “savršene zemlje”, jer na Zemlji nema savršenih država i nikad ih neće ni biti, ali zar ne treba suditi lopovu i masovnom ubojici? Ili kome?

Očito se to događa stalno. Zapad je takav zato što živi u neznanju, potpuno neinformiran o vlastitoj prošlosti i sadašnjim djelima ili je uvjetovan da bude neinformiran. To je i zato što je Zapad uistinu fundamentalističko društvo, nesposobno analizirati i uspoređivati. Više se ne može vidjeti.

Ono što nude njegovi političari i repliciraju servilna akademija i masovni mediji, totalno je iskrivljeno. Gotovo cijeli svijet je u istom stanju kao i selo koje sam upravo opisao.

Ali Kina, a također Rusija, Kuba, Venezuela, Sirija, Iran i druge nacije, se prikazuje kao zlikovce i mučitelje naroda. Crno postaje bijelo. Rat je mir. Ropstvo je sloboda. Masovni silovatelj je mirotvorac i policajac.

„Zapad mrzi Kinu, budimo iskreni“

Još jednom recimo da Zapad mrzi Kinu. Budimo potpuno iskreni. Kina to mora razumjeti i prema tome postupiti. Bolje prije nego kasnije. Kao što smo već utvrdili, mržnja prema Kini je iracionalna, nelogična, čisto rasistička i uglavnom se temelji na kompleksu superiornosti zapadnih “mislilaca”.

Ali isto tako, temelji se na podsvjesnom strahu zapadnjaka da će kineska kultura i njen socijalistički sustav, sa svim svojim nesavršenostima, u velikoj mjeri nadmašiti kulturu terora i buke koju šire Europljani, a potom i Amerikanci.

„Prije nekoliko godina intervjuirali su me razni kineski mediji, uključujući legendarni People’s Daily, China Radio International i CCTV, sada CGTN. Svi su htjeli znati zašto, usprkos svim velikim naporima Kine da se sprijatelji sa svijetom, u zapadnim zemljama postoji toliko sinofobije. Morao sam se suočiti s istim pitanjem, iznova i iznova: “Što bismo drugo mogli učiniti? Pokušali smo sve. Što još?”, piše Andre Vltchek.

Zbog svog ogromnog nasljednog optimizma, kineska nacija nije mogla shvatiti jednu jednostavnu, ali bitnu činjenicu: što Kina čini više za svijet, što se manje agresivno ponaša, to će je na Zapadu više mrziti i demonizirati. Upravo zato što Kina, za razliku od Zapada, pokušava poboljšati živote čitavog planeta Zemlje, nikada je neće ostaviti na miru, nikada neće biti cijenjena ili poznata na takvim mjestima kao što su London, Pariz ili New York.

Odgovorio sam onima koji su me ispitivali: “Oni vas mrze, zato radite nešto dobro!”

Tko stvarno mrzi Kinu i koliko?

Možda je moj odgovor kineskom narodu zvučao previše cinično. Međutim, nisam pokušavao biti ciničan. Samo sam, iskreno, pokušavao odgovoriti na pitanje o psihi zapadne kulture koja je već ubila stotine milijuna ljudskih bića širom svijeta. Na kraju, najveći europski psiholog svih vremena, Carl Gustav Jung, je dijagnosticirao zapadnu kulturu kao „patologiju“. Ali tko stvarno mrzi Kinu i koliko?

No, dajmo brojeve: tko mrzi Kinu i koliko? Uglavnom zapadnjaci – Europljani i Amerikanci. Potom Japan, koji je zapravo ubio desetke milijuna Kineza, plus glavni kineski rival, Vijetnam.

Samo 13% Japanaca ima pozitivno mišljenje o Kini, pokazuje istraživanje Pew Research Centra provedeno 2017. godine. 83% Japanaca, zemlje koja je glavni saveznik Zapada u Aziji, Kinu vidi “nepovoljno”.

U Italiji, koja je histerično antikineska i skandalozno rasistička, taj je omjer 31% povoljan za Kinu i 59% nepovoljan. Šokantno? Naravno da jeste. Ali ni s Njemačkom nije puno bolje gdje je omjer 34% – 53%. Sjedinjene Države 44% prema 47%. Francuska 44% prema 52%. Čitava polovina španjolske države na Kinu gleda nepovoljno s rezultatom 43% „za“ i 43% „protiv“.

Sada nešto šokantno. U “ostatku svijeta” su brojevi potpuno suprotni. Južna Afrika  45% Kinu vidi povoljno, a 32% nepovoljno. Argentina 41% i 26% nepovoljno. Čak i Filipini, koje Zapad stalno gura u sukob s Kinom, 55% su se izjasnili „povoljno“, a 40% „nepovoljno“. Indonezija, koja je počinila nekoliko antikineskih pogroma i čak zabranila kineski jezik nakon puča kojeg su 1965. sponzorirale SAD, dale 55% „povoljno“ i 36% „nepovoljno“. Meksiko 43% – 23%. Venezuela čak 52% prema 29% i Čile 51% – 28%.

Tada postaje još zanimljivije: Libanon: 63% – 33%. Kenija: 54% – 21%. Brazil 52% – 25%. Tunis 63% – 22%. Rusija: 70% – 24%. Tanzanija 63% – 15%. Senegal 64% – 10%. I najgušće naseljena zemlja u subsaharskoj Africi, Nigerija 72% – 13%.

Anketa koju je BBC proveo 2017. godine, koja prikazuje utjecaj Kine po zemljama, daje još šokantnije rezultate.

U dvije krajnosti, u Španjolskoj samo 15% ljudi utjecaj Kine doživljava kao nešto pozitivno, dok ga 68% ispitanika smatra negativnim. U Nigeriji je 83% pozitivno, a samo 9% negativno. Sada, razmislite nakratko što ti brojevi zaista govore.

Tko zapravo ima koristi od sve većeg značaja Kine na svjetskoj sceni? Naravno, bijeda na Zemlji koja čini većinu našeg planeta. Tko su oni koji pokušavaju spriječiti Kinu da pomogne koloniziranim i potlačenim narodima? Stare i nove kolonijalističke sile!

Kinu pretežno mrze zapadne imperijalističke zemlje i njihove klijentelističke države poput Japana i Južne Koreje, a Afrikanci je vole, većina Azijaca i Latinoamerikanaca, kao i Rusi.

Recite bilo kojem Afrikancu što Europljani govore o negativnom ili čak „neoimperijalističkom“ utjecaju Kine na afrički kontinent i umrijet će od smijeha.

Neposredno prije nego što sam poslao ovaj esej, dobio sam komentar iz Kenije, od mojeg prijatelja Booker Ngesa Omole.

“Odnos Kine i Kenije, posebno Afrike, općenito nije doveo samo do ogromnog razvoja infrastrukture, već i istinske kulturne razmjene među kineskim i afričkim narodom, a Afrikance je učinio da iz prve ruke razumiju kineski narod, daleko od dnevne poluistine i laži generiranih protiv Kine i Kineza koje se masovno i globalno prenose kroz tvornice laži poput CNN-a. Pokazalo se i da postoji drugačiji način povezanosti s tzv. razvojnim partnerima i međunarodnim glavnim gradom. Za razliku od SAD-a i zapadnih zemalja preko, Kinezi su razvili politiku nemiješanja u unutarnje stvari suverene zemlje. Rade suprotno onome što rade MMF i Svjetska banka, koji su na kontinentu nametnuli destruktivne politike koje su dovele do patnje i smrti mnogih Afrikanaca, poput zloglasnog plana strukturnog prilagođavanja, koji je bio ubojiti plan, nakon kojeg je skočila nezaposlenost u Keniji i naša zemlja je bankrotirala“, rekao je Booker Ngesa Omole.

„Druga usporedba je brzina kojom se rade projekti. U prošlosti smo imali strašno birokratski i skup proces, koji bi mogao potrajati nekoliko godina prije nego što bi bilo koji posao mogao započeti na terenu. To se promijenilo dolaskom kineskog kapitala. Vidimo da se projekti realiziraju točno na vrijeme. Vidimo vrlo kvalitetan rad, suprotno onome što zapadni mediji žele prikazati da je sve iz Kine i Rusije lažno prije samog dolaska”, zaključio je Booker Ngesa Omole.

Kineski sustav

Kineski sustav, komunizam ili socijalizam s kineskim obilježjima, u svojoj je osnovi zaista internacionalistički. Kao što je predsjedavajući Mao Ce Tung napisao u svom “Patriotizmu i internacionalizmu”:

“Može li komunista, koji je internacionalist, istovremeno biti i patriota? Smatramo da on ne samo da to može biti, nego i mora biti. Pobjeda Kine i poraz imperijalista pomoći će ljudima drugih zemalja“, ove je riječi napisao Mao tijekom kineske oslobodilačke borbe protiv japanskih osvajača. Međutim, od tada se nije puno toga promijenilo.

Kina je definitivno voljna i sposobna osloboditi veći dio svijeta devastiranog zapadnim imperijalizmom. Dovoljno je velika da to može učiniti, dovoljno je jaka, odlučna je i puna optimizma.

Kina je već patila dovoljno!

U svojoj revolucionarnoj knjizi “Kina je komunistička, dovraga!”, istaknuti kineski stručnjak, Jeff Brown, koji trenutno ima sjedište u Shenzhenu, piše o neljudskom postupanju kojeg su Kinezi stoljećima trpjeli od zapadnjaka.

“Neimenovani broj ljudi je u 19. stoljeću pritisnut i otet da bi ih se poslalo u Novi svijet da bi radili kao robovi“, piše Jeff Brown.

Rasizam na tim kineskim hladnjačama bio je poučan. Na plovidbi oceanom iz Kine do Vancouvera, Kanada, bili su čvrsto zatvoreni i držani u tamnim, slabo prozračenim prostorijama za trotjedno putovanje, kako ne bi imali nikakav kontakt s bijelcima koji putuju iznad broda. Nema sunčeve svjetlosti, nema svježeg zraka. Posada na brodovima rutinski je razgovarala o tim kineskim suputnicima kao o “stoci”, a tako se  s njima i postupalo. Zapravo se prema njima postupalo lošije od goveda, svinja, ovaca i konja, jer postoje zakoni koji zahtijevaju da životinje dnevno moraju biti na otvorenom i vježbati, čak i dok su u tranzitu.

Ovakvo nehumano postupanje s kineskim građanima nečasno je zapisano u dnevnicima britanskog časnika, optuženog za nadzor nad njima.

„Kao djecu, od početka su nas učili da su Cain i Coolies ubojice. Nije se trebalo vjerovati Coolieu, bio je žuti pas. Zadatak tranzita Cooliesa je naporan. U naredbama se aludira kao “ukrcaj”. Za one koji su iskusni u poslu, to je više poznato kao “pakiranje”. Cooliesi nisu putnici koji mogu pronaći svaku njegovu kabinu. Coolies su toliko puno tereta, stoke, koje je potrebno spakirati. I dok ga iskustva neprekidno pritišću, njegov stav prema postojanju je stav pripitomljene životinje”, napisao je britanski časnik.

Britanski potporučnik Daryl Klein iz svog memoara “With the Chinks“ govorio je kao pravi zapadni imperijalni rasist. Naravno, „Chinks“ je najgora riječ koja se koristi protiv Kineza. To je ekvivalent „žutom crncu“. Izraz „Coolie“ nije ništa bolji. Barem je poručnik Klein bio je iskren u svojoj potpunoj dehumanizaciji „drugog“.

Ima bezbroj primjera diskriminacije i ponižavanja Kineza od strane zapadnih kolonijalista na teritoriju Kine. Kineze su zapadnjaci i Japanci doslovno pobili i porobili na njihovom teritoriju.

Međutim, bilo je i gnusnih zločina počinjenih nad kineskim narodom na teritoriju Sjedinjenih Država, uključujući linč i druge vrste ubojstava.

Marljivi ljudi, mnogi Kinezi, dovedeni su kao robovi u Sjedinjene Države i u Europu, gdje se prema njima često postupalo lošije nego prema životinjama. Ne iz drugog razloga, već samo zato što su Kinezi, nikada im nije ponuđena isprika ili naknada za ta djela barbarstva, ni desetljećima i stoljećima kasnije.

Do danas vlada šutnja oko te teme, iako se treba zapitati je li doista jednostavna „tišina“ koja je nastala iz neznanja ili je to nešto mnogo zlobnije, možda prkos i svjesno ili podsvjesno odbijanje osude plodova zapadne „kulture“, a oni su imperijalizam, rasizam i posljedično fašizam.

Dr. sc. Gwen Sharp napisala je 2014. svoje eseje „Stara antička kineska propaganda“ i „Žuta opasnost“.

„Kinezi su stereotipizirani kao degenerirani ovisnici o heroinu što ih je potaknulo na prostituciju, kockanje i druge nemoralne aktivnosti. Brojni gradovi na Zapadnoj obali doživjeli su nemire u kojima su bijelci napali Azijce i uništili kineske dijelove grada. Neredi u Seattleu 1886. rezultirali su da je praktično cijelo kinesko stanovništvo zaokruženo i nasilno poslano u San Francisco. Slična situacija u drugim gradovima potaknula je kineske radnike razbacane po cijelom Zapadu na preseljenje, što je dovelo do porasta kineskih gradova u nekoliko većih gradova na Zapadnoj obali”, piše Gwen Sharp.

Kina i njezin narod su kroz povijest stradali od zapadnjaka, kako Europljana, tako i Amerikanaca. Prema nekoliko akademskih i drugih izvora, uključujući publikaciju „Povijest i naslovi“  iz 1740. godine, nizozemska kolonijalna nadmoć na otoku Java, danas glavni otok u Indoneziji, te u lučkom gradu Batavia, danas Džakarti, glavnom gradu Indonezije, krenuli su u ludo ubojstvo i etničko čišćenje i ubili oko 10 000 etničkih Kineza. Nizozemska riječ, “Chinezenmoord”, doslovno znači “ubojstvo Kineza”.

Antikineske masakre također su više puta počinili i španjolski okupatori na Filipinima, a bilo je bezbroj drugih slučajeva protukineskih etničkih čišćenja i pokolja koje su počinile europske kolonijalističke uprave, u raznim dijelovima svijeta.

Pretres ljetne palače u Pekingu od strane francuskih i britanskih snaga bio je jedan od najgroznijih zločina kojeg su zapadnjaci počinili na teritoriju Kine.

Ogorčeni francuski romanopisac Victor Hugo je tada napisao: „Mi sebe nazivamo civiliziranima, a njih barbarima. Evo što je Civilizacija učinila Barbarstvu.”

Zapad više ne može tako postupati s Kinezima

Zapad više ne može tako postupati s Kinezima, ali kada bi mogao, to bi definitivno i dalje bilo tako. Kompleks superiornosti i u Europi i u Sjevernoj Americi moćan je i nema sličnog u svijetu. Stvarno je velika opasnost da će, ako bude neprimijećen, uskoro ugasiti sav život na našem planetu. Konačni holokaust bio bi popraćen samopravednim govorima, neobuzdanom arogancijom i neznanjem o stanju u svijetu i općenito bez žaljenja.

Ali Kinezi više ne mogu biti pretučeni na ulicama Europe ili Sjeverne Amerike. Oni se, barem teoretski, ne mogu uvrijediti izravno samo zato što su Kinezi, iako se to još uvijek događa. Ali postoji mnogo različitih načina kako im nauditi i duboko ozlijediti čovjeka ili zemlju.

Jednom mi je rekao moj bliski prijatelj, sjajni kineski pijanista Yuan Sheng, odmah nakon što je napustio dobro plaćenu učiteljsku poziciju i vratio se zauvijek u Peking: “U Sjedinjenim Državama sam plakao do kasno u noć gotovo svake noći. Osjećao sam se bespomoćno zbog stvari koje su govorili o mojoj zemlji, a bilo ih je nemoguće uvjeriti da su u krivu!“

Nekoliko godina kasnije, na “Prvom svjetskom kulturnom forumu” održanom u Pekingu, egipatsko-francuski kolega mislilac Amin Said tvrdio je da smo svi žrtve kapitalizma. Nisam se s njim složio i suočili smo se tamo, u Pekingu, a kasnije i u Moskvi, gdje smo, opet, govorili jedan uz drugog.

„Zapadna bigotnost, brutalnost i imperijalizam mnogo su stariji od kapitalizma. Vjerujem da su stvari upravo suprotne: zapadnjačka nasilna kultura srž je divljačkog kapitalizma”, kaže Andre Vltchek.

Nedavno, obraćajući se učenicima i nastavnicima jedne od starih alternativnih i službeno „progresivnih“ škola u Skandinaviji, konačno sam shvatio opseg groznih protukineskih osjećaja u Europi.

Tijekom mog izlaganja o globalnim sukobima koje su potaknule Sjedinjene Države i Europa, publika je bila tiha i pažljiva. Govorio sam u ogromnoj dvorani obraćajući se pred oko dvije do tri stotine ljudi, većinom budućih prosvjetnih radnika.

Bilo je nekakvih ovacija. Onda pitanja. Zatim rasprava uz kavu. Tamo mi je došla jedna djevojka i s anđeoskim osmijehom rekla: “Oprosti, o Kini ne znam ništa, ali što je sa sjeverozapadom zemlje?”

Sjeverozapad Kine nekoliko je puta veći od Skandinavije. Može li ona biti određenija? Ne, nije mogla: “Znate, ljudska prava … manjine …”

Talijanska djevojka mi je prišla rekavši da studira filozofiju i isti red pitanja: “Ne znam mnogo o Kini, ali što točno mislite kad govorite o “kineskom humanizmu?”

Nije pitala, napadala je. Rekao sam joj: “Ne želite slušati, jednostavno želite da čujem kako ponavljate ono s čim su vam isprali mozak.”

Jedan od organizatora konferencije mrzio je moju interakciju s njegovim razmaženim, nepristojnim, sebičnim i neobrazovanim učenicima. Baš me briga. Rekao sam mu direktno u lice.

“Zašto ste onda prihvatili poziv da budete glavni govornik?” Odgovorio sam iskreno: „Naučiti Europljane, antropološki, da se suoče sa svojim rasizmom i neznanjem.”

Sutradan je bilo isto. Prikazao sam šokantan dokumentarni film „Rwanda Gambit“ o tome kako je Zapad stvorio potpuno lažni narativ o genocidu u Ruandi i kako je proveo pravi genocid u Demokratskoj Republici Kongo. Ali sve o čemu je publika željela raspravljati bila je Kina!

Jedan je rekao: „Vidio sam kinesku vladinu tvrtku kako gradi dva sportska stadiona u Zambiji. Zar to nije čudno?”

Stvarno? Čudno? Kineski zdravstveni sustav uglavnom se temelji na prevenciji i on je uspješan. Zar je gradnja stadiona zločin?

Drugi je podsjetio da je u zapadnoj Africi “Kina sadila orahe od indijskog oraha”. To je trebalo odgovarati stoljećima strahota zapadnog kolonijalizma, masovnih ubojstava i ropstva stotina milijuna Afrikanaca od ruku Britanaca, Francuza, Nijemaca, Belgijanci i drugih.

U zračnoj luci, odlazeći natrag u Aziju, htio sam se istodobno dignuti i vikati od radosti. Vraćao sam se kući, ostavljajući ovaj kontinent ispranog mozga i ovaj intelektualni bordel iza sebe.

Ako se ne promijeni, za Zapad nema spasa

Za zapad nema spasa. Neće se zaustaviti niti pokajati. Ali to se može i mora zaustaviti.

Jeff Brown u svojoj knjizi “Kina je komunistička, dovraga!”, Naglasio je jednu bitnu razliku između kineskog i zapadnjačkog načina razmišljanja: „Kina i Zapad ne mogu ne biti drugačiji. Zapadna civilizacija utemeljena je na grčkoj filozofiji, kulturi, politici i ekonomiji. Drevna Grčka bila je sastavljena od stotina relativno malih, neovisnih gradova-država, koje su se svakodnevno međusobno uspoređivale. Bili su razdvojeni vodenim ili planinskim predjelima, s uvalama i dolinama. Broj stanovnika svake gradske države obično se mogao prebrojati u tisućama, a ne u milijunima. Bilo je više različitih dijalekata, s različitim stupnjevima međusobnog razumijevanja, od poznatih do potpunog nerazumijevanja. Kontakt jednih s drugima temeljio se na trgovini i razmjeni, utemeljivši zapadnu ekonomiju, predak kapitalizma. Pojam osobne slobode na Zapadu zasnovan je u tom ekonomskom sustavu u kojem su poljoprivrednici, zemljoposjednici, trgovci i zanatlije mogli između sebe raditi i donositi poslovne odluke pojedinačno. Svaki grad-država imao je svoju neovisnu vladu i tijekom stoljeća su postojale faze monarhije, oligarhije, tiranije i demokracije. Lokalni ratovi su bili česti, kako bi se riješile nesuglasice. Te su se borbe događale neprestano, jer poljoprivredna proizvodnja drevne Grčke nije bila obilna, zbog loše i ograničene obradive zemlje. Kad je sa sušom hrane bilo manje, poljoprivredna trgovina bi se zbog nestašica prekinula, što je dovodilo do ratova.“

„Drevna i moderna Kina ne može biti radikalno drugačija. Život, gospodarstvo i razvoj odvijali su se oko velike središnje vlade na čelu s carem. Umjesto da se temelji na trgovini i razmjeni, kineska se ekonomija uvijek temeljila na poljoprivrednoj proizvodnji, a žetve se još uvijek u velikoj mjeri prodaju državi. Zašto? Jer se od vlade očekuje da održi obećanje, što znači da osigura da svi građani imaju dovoljno za jelo. Stoga su poljoprivrednici uvijek znali da pšenica koju uzgajaju, zbog dalekih suša, vrlo lako može završiti u drugom dijelu Kine. Ova cijela ideja središnjeg planiranja proširila se na kontrolu poplava. Zajednice na jednom području Kine imale bi zadatak graditi brane ili kanale, ne kako bi se smanjile rizik od poplave za sebe, već za druge građane koji su daleko, nizvodno, a sve za kolektivno dobro. Ideja neovisnih gradskih država je u Kini anatema, jer bi to značilo raspad kohezije i upravljanja središnjih vlasti, od granice do granice, što bi dovelo do ratnog aktivizma, svađa i gladi“, objašnjava Jeff Brown.

Kineski socijalistički ili, kako ga zovu, komunistički sustav očito ima korijene u kineskoj drevnoj povijesti. Temelji se na dijeljenju i suradnji, na solidarnosti i skladu. To je mnogo prikladniji sustav za čovječanstvo od onog kojeg je Zapad silom proširio na sve dijelove svijeta.

Kada Zapad uspije u nečemu, osjeća se da je “pobijedio”. Zabije zastavu u zemlju, popije piće za proslavu i osjeća se superiorno, jedinstveno.

Kina razmišlja drugačije: “Ako naši susjedi budu dobro i budu mirni, tada će i Kina napredovati i uživati u miru. Možemo trgovati, možemo posjećivati jedni druge i razmjenjivati ideje.”

U davna vremena su kineski brodovi posjećivali Afriku, danas Somaliju i Keniju. Brodovi su bili ogromni. U one dane Europa nije imala na raspolaganju ništa tako ogromno. Kineski brodovi bili su naoružani protiv gusara, ali uglavnom su putovali s pisarima, učenjacima, liječnicima i istraživačima.

Kad bi stigli do afričke obale, uspostavili su kontakte s mještanima. Proučavali su jedni druge, razmjenjivali darove, a ponešto kineske keramike još uvijek se nalazi u blizini otoka Lamu.

U to vrijeme nije postojalo mnogo zajedničkog između te dvije kulture. Kineski pisari zabilježili su: “Ovo još nije pravo vrijeme za stalni kontakt”.

Ostavili su darove na obali i uplovili kući. Nitko nije ubijen. Nitko nije “obraćen”. Nitko nije silovan. Afrička zemlja još uvijek je pripadala Afrikancima. Afrikanci su bili slobodni raditi ono što su izabrali. Stoljeće ili dva kasnije su stigli zapadnjaci.

„Znam Kinu, ali još bolje znam svijet u kojem Kina djeluje. Što više vidim, to me se više impresionira i zapravo želim da Kina bude posvuda, i to što prije! Radio sam u svim malenim i velikim nacijama Oceanije, osim u Niue i Nauru. Tamo je Zapad podijelio taj prekrasan i nekad ponosni dio svijeta, stvorio bizarne granice, doslovno prisilio ljude da jedu go*na, prodajući im životinjsku hranu u lokalnim trgovinama, opteretio ih stranim kreditima i uveo kulturu ovisnosti i uništenja s nuklearnim eksperimentima i vojnim bazama. Zbog globalnog zatopljenja su Kiribati i Tuwalu počeli “tonuti”, piše Andre Vltchek.

Kina je došla s pravom internacionalističkom odlučnošću. Sve je počelo ispravno – sadnja mangrova, izgradnja sportskih objekata za ljude u zemljama u kojima više od polovice stanovništva mora živjeti s dijabetesom. Izgrađivala je vladine zgrade, bolnice, škole. Odgovor Zapada? Potaknuli su Tajvan da dođe, podmićivali lokalne samouprave i natjerala ih da priznaju Taipei kao glavni grad neovisne zemlje, prisiljavajući Kinu na prekid diplomatskih odnosa.

„U Africi sam vidio Kineze kako grade ceste, željeznice, čak i gradske tramvaje, škole, bolnice, bore se protiv malarije. Taj je kontinent opljačkao samo Zapad. Europljani i Sjeverni Amerikanci tamo nisu izgradili ništa. Kina je činila i još uvijek čini čuda. Iz solidarnosti, izvan internacionalističkih principa, tako jasno definiranih prije nekoliko desetljeća.

I baš me ne zanima što zapadni propagandisti i ideolozi misle o Komunističkoj partiji Kine, o Mau i o predsjedniku Xi Jinpingu. Vidim rezultate. Vidim Kinu, ogromnu, suosjećajnu i samouvjerenu, u usponu i sa svojim bliskim saveznicima poput Rusije, spremne braniti svijet.

„Kina je spasila Kubu. Zapadni “ljevičarski” intelektualci nisu o tome rekli ništa. Ja sam to učinio sam i bio sam napadnut. Tada je Fidel osobno potvrdio da sam u pravu. Kina je pomogla Venezueli i pomogla je Siriji. Ne zbog profita, nego zato što je to bila njena internacionalistička dužnost“, piše dalje filozof, pisac i istraživački novinar Andre Vltchek.

„Kinu sam vidio u akciji u Istočnom Timoru, sićušnoj siromašnoj zemlji koju je Zapad žrtvovao, isporučujući je na srebrnoj pladnju ubojitom indonezijskom diktatoru Suhartu i njegovim generalima. 30% ljudi bilo je brutalno masakrirano. Nakon neovisnosti, Australija je započela pljačku slabe nove vlade i njenog prirodnog plina u spornom području. Kina je ušla, izgradila energetski sektor i izvrsnu modernu javnu bolnicu, s osobljem s vrhunskim kineskim kirurzima, dok je Kuba slala terenske liječnike. Afganistan? Nakon godina monstruozne NATO okupacije, ova nekada ponosna i jedna je od najsiromašnijih nacija na Zemlji je sada puna zidova, ograda od bodljikave žice, vojnih baza i totalne bijede. Kina? Kina je izgradila ogromno moderno bolničko krilo, zapravo jedinu pristojnu i funkcionalnu javnu medicinsku ustanovu u zemlji. Ovo su samo neki od mnogih primjera kojima sam svjedočio tijekom svog rada u cijelom svijetu“, podsjeća Vltchek.

„Kad sam živio u Africi, sa sjedištem u Najrobiju nekoliko godina, preko puta je bio stan u kojem su bila četvorica kineskih inženjera. Dok su zapadnjaci u Africi gotovo uvijek tihi, puni snobizma i arogancije, ova je skupina kineskih inženjera bila glasna, entuzijastična i uvijek u sjajnom raspoloženju. Silazili su dolje, u vrt, jeli su, šalili se zajedno. Izgledali su kao dobar stari poster „socijalističkog realizma“. Jasno su bili na misiji. Gradili su, pokušavajući spasiti kontinent. Ali je bilo tako jasno koliko su samopouzdani. Gradili su se, a ja sam snimao dokumentarne filmove o tome što je Zapad učinio Africi, uključujući i moj gore spomenuti „Rwanda Gambit“. Bilo je jasno uz koga sam stajao. Bilo je jasno uz koga stoje kineski inženjeri. Stajali smo s ljudima Afrike. Čvrsto. Bez obzira na to što zapadnjačka propaganda, akademska i sredstva masovnih medija stalno izmišljaju, tamo smo stajali, i tu trenutno stojimo. Iako geografski daleko jedni od drugih, jednom prijatelji, uvijek prijatelji. A ako padnemo, tako padamo. Bez žaljenja, jer gradimo puno bolji svijet. A stanovnici Afrike, Oceanije, Latinske Amerike i sve više Azije počinju shvaćati. Oni uče što je inicijativa „jedan pojas, jedan put“. Uče o “ekološkoj civilizaciji”. Polako uče da nisu svi isti i da svaka zemlja ima različitu kulturu i ciljeve. Oni uče da laž ili profit nisu sve u životu. Da, naravno, resursi nisu neograničeni i troškove je ponekad potrebno pokriti, ali život je mnogo više od hladnih izračuna“, piše Andre Vltchek.

Zapad i njegove klijentelističke države to ne mogu razumjeti. Ili mogu, ali ne žele. Kao moralni entitet su gotovi. Oni se mogu boriti samo za svoje interese, kao što se bore njihovi radnici u Parizu. Ipak, Kina raste. Raste unatoč rasizmu, lažima i lažnim vijestima. Kina polako ali samopouzdano korača naprijed, bez suočavanja s bilo kime, bez previše buke zbog nepravednog, agresivnog tretmana kojeg dobiva na Zapadu i iz zemalja poput Japana. Čini se da kinesko vodstvo ima čelične živce. Ili možda duge tisuće godina velike kulture jednostavno govore same za sebe. Kad veliki zmaj leti, možete lajati, sipati uvrede, pa čak i pucati na njega. Prevelik je, previše drevan, mudar i odlučan. Neće se zaustaviti, okrenuti niti pasti s neba. A kad ljudi na Zemlji budu imali dovoljno vremena da ga promatraju u njegovom punom sjaju i u punom letu, možda će se napokon shvatiti da ti stvorenje nije samo moćno, već i strahovito lijepo i ljubazno.

“China Is Communist, Damn It!”  / Journal NEO

logično

1 comment

  1. Rješenje za čovječanstvo je obuzdavanje Zapada.

Odgovori