Globalni Zeleni “New Deal”

Od kada je karizmatična konobarica koja je postala članom američkog Kongresa (u inicijativi pronalaska kandidata Demokratske stranke iz radničke klase za radničku klasu, predvođene strujom Bernija Sandersa) Alexandria Ocasio-Cortez, javnosti iznijela prijedlog Zelenog “New Deal-a” ideja je uhvatila korijenje i u Europi. Mahom, doduše, u krugovima liberalno-zelenih kolumnista čija se strategija svodi na monotono pozivanje na solidarnost te široku ponudu iz lepeze općih mjesta kao nerazrađenih rješenja. Osim njima, ideja AOC dobro je sjela i Pokretu za demokraciju u Europi, odnosno DiEM-u, političkom pokretu kojeg su pokrenuli bivši grčki ministar financija Yanis Varufakis i hrvatski filozof Srećko Horvat. No, istu ideju razmatraju i članovi zelene stranke u Velikoj Britaniji koji su u privatnoj inicijativi predložili zakon o punoj dekarbonizaciji ekonomije Velike Britanije kao i iskorijenju socijalnih nejednakosti.

Kao i kod AOC plan britanskih Zelenih sadrži ideju dekarbonizacije društva vođene logikom potreba zajednice kao i zapošljavanjem unutar lokalnih zajednica, temelji se i na uspostavi znatno većih standarda zaštite okoliša i većim ulaganjima u sanaciju ekoloških šteta. U svim analizama problema i svim prijedlozima rješenja financije su suptilno provedene kao temeljni problem. Varufakis u svom izlaganju međutim posebno eksplicira taj problem adresirajući ga “head on”. Iako je iznos od 5 posto globalnog BDP-a godišnje (8 bilijuna američkih dolara), koliko Varufakis predlaže da zemlje izdvoje u fond Zelenog “New Deala” – zaista vrtoglav – on je nužan.

Logika ovog argumenta, neovisno o nezamislivosti iznosa, svaki dan postaje sve utemeljenija u stvarnim potrebama. Realnost njegova prijedloga potvrđuje i urgentnost posljednjeg izvješća UN-a koji je nakon nekoliko uzastopnih godina alarmantnih ali ignoriranih izvještaja o izumiranju vrsta, ove godine otišao korak dalje i objavio izvještaj prema kojem i čovječanstvu prijeti izumiranje. Poruka je poslana glasno, no političke elite pretvaraju se da su one upućene u zrakoprazni društveni prostor. Upravo zbog toga, svi do sada izneseni prijedlozi koji okolišaju i nevoljko izravno adresiraju političke elite – nisu dovoljno dobri. U konačnici, pozivati na solidarnost i logiku poticaja (čitaj: subvencija) bez sankcija (čitaj: financijskih kazni) zapravo znači pristati na diskurs kojeg su postavili lobisti fosilnih kompanija na COP21 summitu u Parizu 2015. godine. Takav pristup pokazuje se, do 2019. godine još nije urodio nikakvim plodom. Dapače, emisije stakleničkih plinova ne da se nisu smanjile nego su prešle još jednu psihološku granicu količine čestica CO2 i metana u našoj atmosferi.

Samoregulacijska laž

Prateći te argumente moramo zaključiti kako osim pozivanja na solidarnost, iskorijenjenje siromaštva djelovanjem na lokalnu zajednicu, zatim (trenutno) utopijskim pozivom na ulaganja u smanjenje socijalnih nejednakosti te ogromnim i nužnim financijskim investicijama od 5 posto globalnog BDP-a godišnje, globalnom Zelenom “New Dealu” nužno treba pridodati i realne sankcije za političku odgovornost za postojeće stanje.

Posljednji dokaz za nužnost sankcija graf je, odnosno 37 godina star dopis namijenjen internoj upotrebi zaposlenih u firmi koja se danas zove ExxonMobil. Naime, 1982. godine istraživači zaposleni u toj firmi došli su do zaključka da će se početkom 21. stoljeća Zemljina atmosfera zagrijavati na više od 1,5 stupnjeva Celzijusa te da trendovi pokazuju da će doći do globalnog zatopljenja uzrokovanog ljudskom aktivnosti. Štoviše, preciznost njihova predviđanja je frapantno točna. Konkretno, predvidjeli su da će do 2020. količina CO2 u atmosferi imati udio od 420 ppm. Prema aktualnim istraživanjima, točno će toliko iduće godine iznositi zagađenje, s obzirom na to da ono raste po stopi od 3 ppm godišnje. Istraživači zaposleni u Exxonu znali su da će povećanje CO2 također za sobom povlačiti i rastuće prosječne godišnje temperature. Jedino u što nisu bili sigurni je što će taj rast značiti za budućnost društva, no očekuju “neke” učinke na poljoprivredu i količinu te raspodjelu oborina, kao i poplave i podizanje razine mora zbog otapanja ledenjaka. No, u konačnici, zaključili su kako se radi o problemu kojim se ne treba odmah baviti jer neće postati problemom do početka 21. stoljeća.

Ovaj primjer ilustrira činjenicu da se tržište neće samoregulirati na općedruštvenu korist, već upravo suprotno, ovo je dokaz da će bez demokratskog nadzora, kompanije otići toliko daleko da su sposobne namjerno i svjesno uništiti cijeli planet kako bi maksimalizirale svoju kratkoročnu dobit. Exxon kao i druge fosilne kompanije moraju odgovarati za svoje društveno neodgovorno ponašanje. Ove firme još uvijek imaju dovoljno velike profite koje jednostavno treba preusmjeriti na sanaciju štete. U konačnici, sjetite se odgovornosti fosilnih kompanija kad vas liberalni kolumnisti idući put pokušaju moralnom ucjenom natjerati na promjenu životnog stila. Životni standard naroda nije problem, već problema nikad ne bi ni bilo da je bilo adekvatnog demokratskog nadzora nad tržištem. Samoreuglacija je nešto što treba da ostane reliktom 20. stoljeća.

Odgovori