Napomena: Obvezno kliknite na link u tekstu

O Doktoru i njegovom štandu na Gradskoj tržnici, već sam pisao na sbperiskopu. Prije nekoliko dana, na njegovoj stalnoj poziciji, zatekao sam ga ljutitog. Ne bi ni ispričao o čemu se radi da se nisam neumjereno počeo diviti njegovim podstanarkama ispod radog stola, predivnim macama koje su se tamo skutrile.

– Ma, šta lijepe i umiljate, kazao je uzbuđeno, usprkos govornom aparatu koji mehanizira njegov glas. – Zamisli, maloprije, tamo u mesnici, ukrale su komadiće krvave jetrice i isprljale mi karton. Sad šute i ne mrdaju, jer sam se izgalamio na njih.

– Doktore, umjesto da se ljutiš na njih, trebao bi ih naučiti da iz mesnice donesu veće komade, za ručak ili večeru, i tebi i njima, nisam odolio zafrkavati ga.

Andrija Stanić, taj djelić tople urbane vanjštine koja nestaje pred navalom gustih boja otuđenosti i impersonalnosti, oraspoložio me je i ovaj put.

sbperiskop