Na mjestu nekadašnje srušene pravoslavne bogomolje u Slavonskom Brodu, u Ulici Andrije Štampara, preko puta vulkanizerske radnje (odakle sam ga u subotu i ugledao, „zahvaljujući“ defektu na auto gumi) na postolju stoji usamljeni, uspravni križ. Umjetno cvijeće i pokošena trava svjedoče o brizi članova vjerničke zajednice da križ (po)stoji u miru i urednosti.

Crkvu je srušio snažan udar groma! Tako je glasilo poluslužbeno, cinično objašnjenje tog barbarskog čina kulturocida s početka devedesetih. Ono što je upravo nevjerojatno je  to da ima građana koji još uvijek vjeruju u plasiranu dezinformaciju, kao što su povjerovali u obrazloženje o tome tko je minirao savski most. Jednostavni ljudi jednostavno žele vjerovati u ono što ih ekskulpira.

Ni pod batinama niti pod hipnozom ne bih se mogao sjetiti je li crkva, nakon što je podignuta, bila „u funkciji“ odnosno jesu li se u njoj vršili obredi prije nego što je minirana od ljudi koji su zaboravili Boga, ili je bila tek poluzavršena, a nekako mi se ne da bilo koga ispitivati o tome. Ono što pouzdano znam da su mnogi katolici, katolički svećenici i roditelji nekih veoma istaknutih HDZ-ovaca i SDP-ovaca, kao istinski vjernici, sredinom osamdesetih uplaćivali značajne novčane priloge za njenu izgradnju.

Zadnju lijevu gumu mog automobila zakrpao je i napuhao vulkanizer kao što je mnoge druge gume na isti način sredio i kao što će još puno guma osposobiti za vožnju. Nažalost, uništena crkva preko puta nije bila guma.