Olimpijski strah od politike

 
 

Narednog petka u Tokiju počinju Olimpijske igre. Kao što je bio slučaj s Europskim prvenstvom u nogometu završenim prije pet dana i Olimpijske igre su se prema rasporedu trebale održati prošle godine. Razlozi odgode su svima poznati. Međutim, ti razlozi nisu iščezli i pred Međunarodnim olimpijskim odborom (MOO) stoji prilično zahtjevan i kompliciran izazov. Naime, u Japan stiže 11.000 sportaša koji se natječu na Olimpijskim igrama i njih 4.400 koji će sudjelovati na Paraolimpijskim igrama. Uz same sportaše dolazi još 41.000 trenera, sudaca i ostalog osoblja.

Brojke sugeriraju da se radi o organizacijski najizazovnijem međunarodnom događaju od početka pandemije. Smanjenju epidemiološkog rizika pridonijet će zabrana prisustva gledatelja prema odluci koju su donijele japanske vlasti. No, priljev ljudi iz cijelog svijeta sam po sebi predstavlja enorman epidemiološki izazov. Jedan od alata u savladavanju tog izazovu su dogovori koje je MOO postigao s farmaceutskom kompanijom Pfizer i kineskim vlastima. Tim bi putem otprilike 85% sudionika Igara trebalo biti cijepljeno prije samog slijetanja u Tokio. Također je predviđeno da se dnevno obavlja nekoliko tisuća testiranja na koronavirus.

No, strah od zaraze nije jedini strah koji se mota po glavama organizatora. Osim širenja virusa žele i pod svaku cijenu spriječiti i širenje političkih poruka. Thomas Bach, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, upozorio je sportaše da moraju odustati od bilo kakvih političkih protesta i bilo kakvih izjava koje mogu izazvati “podjele”. Prema Bachovim riječima: “Podij i ceremonija dodjele medalja nisu predviđeni za političke ili bilo kakve druge demonstracije… Oni su predviđeni za iskazivanje časti sportašima i osvajačima medalja, a ne za plasiranje njihovih privatnih stavova.” Uz to je i dodao: “Misija je imati cijeli svijet na jednom mjestu i omogućiti odvijanje natjecanja u miru. To se ne može dogoditi ako Igre postanu izvor podjela.”

Jasno je odakle dolazi Bachov strah od političkih poruka i protesta. U proteklih su nekoliko godina sportaši diljem svijeta slali političke poruke protiv nejednakosti i diskriminacije. Bilo da je riječ o NBA košarkašima, nogometašima na Europskom prvenstvu ili o japanskoj teniskoj zvijezdi Naomi Osaki koja se usprotivila policijskoj brutalnosti. Ono što pak Bach i Odbor ne uzimaju u obzir jest da ti protesti i poruke nisu za cilj imali nove podjele već upravo ukidanje postojećih podjela. Ti su sportaši jasno artikulirali stav po kojem se zbivanja na sportskim borilištima ne događaju van stvarnog svijeta već su upravo duboko obilježena podjelama i nejednakostima koje čine taj svijet. Svaki oblik političke sterilizacije sporta izravno doprinosi reprodukciji nejednakosti van sporta.

Krajnje je neodrživ i Bachov stav po kojem je posrijedi izjašnjavanje privatnih stavova. Naravno da su stavovi privatni ili preciznije – individualni, ali oni su u prvom redu društveni jer se tiču društvenih pitanja. Ne radi se o tome voli li netko više žutu ili zelenu boju ili mu je draža zima ili ljeto. Radi se o stavovima koji imaju društvene posljedice: bilo da su izrečeni bilo da su prešućeni. A krajnje skandalozna dimenzija odluke Olimpijskog odbora o zabrani iznošenja političkih stavova jest implicitno izjednačavanje političkih stavova: i rasističkih i anti-rasističkih. Ako su svi zabranjeni onda im se pridaje isti status i ista društvena vrijednost. Međutim, takva perspektiva nije nikakva novost u povijest Olimpijskog odbora. Na Igrama 1936. u Berlinu nisu imali ništa protiv nacističkog salutiranja, a na Igrama u Ciudad de Mexicu 1968. su snažno osudili danas ikoničku gestu američkih sprintera Tommiea Smitha i Johna Carlosa koji su prilikom intoniranja himne na ceremoniji dodjele medalja dignuli šake visoko u zrak u znak borbe protiv rasne nepravde.

Nadamo se da će brojni sportaši na ovim Igrama slijediti njihov primjer i priuštiti slične “probleme” Bachu i kompanjonima iz Međunarodnog olimpijskog odbora.

bilten

Odgovori