Nacionalizam na tribinama jeka je onog u salonima

 
 
 
 
 

Pažnju hrvatske javnosti ponovno su zaokupili takozvani navijački ekscesi u obliku murala i skandiranja. Nacionalističke i fašističke poruke doživjele su standardne osude, ali iznova se miješaju uzroci i posljedice. Za ponešto iscrpnije razumijevanje fenomena valja se vratiti u politički kontekst 80-ih godina prošlog stoljeća i ocrtati putanju odnosa nacionalističkih i državotvornih elita i navijačkih skupina. O toj putanji i navijačkoj “eksploataciji” licemjerja tih elita piše Juraj Vrdoljak.

Iako su pandemijski uvjeti, odnosno, čak i ova najbazičnija ograničenja dodatno prorijedila ionako već dobrano razrijeđenu populaciju na tribinama hrvatskih stadiona, događanja za naslovnice ipak ne nedostaje.

Niz je započet još početkom listopada, kada su nakon remija Osijeka i Hajduka u osječkom Gradskom vrtu Torcidini pripadnici prijetili domaćem treneru, Nenadu Bjelici, skandiranjem “Bjelica, Srbine, čakija ti ne gine”. Skandiranje su notirali i novinari, ali i delegat utakmice, zbog čega je Hajduk, uz novčanu kaznu, kažnjen zatvaranjem sjeverne tribine na svojoj idućoj domaćoj utakmici protiv Gorice, inače onoj na kojoj se tradicionalno okupljaju torcidaši. Fama o etničkom podrijetlu Bjeličine obitelji aktivirala se intenzivnije još tijekom njegove trenerske epizode na Dinamovoj klupi; Bjelica je rođeni Osječanin, ali njegova obitelj s očeve strane, iz Belog Manastira, vuče crnogorske korijene. Jasno, to je pojedincima bilo dovoljno za stigmatizaciju po etničkom ključu, iako postoji velika šansa da su ga isti ti podržavali u dresu hrvatske reprezentacije za koju je nastupio devet puta, između ostalog i na Europskom prvenstvu. Možda i najbizarniji detalj, odnosno reakcija, bila je upravo samog Bjelice; on je prisutnim novinarima pohitao ponuditi “opravdanje” tvrdeći tek da je on, eto, zapravo “polu Hrvat – polu Crnogorac”, prihvativši tako navijačku pretpostavku da je “Srbin” uvreda. To je ujedno bio i njegov posljednji “komentar” na problematiku.

Tek 20-ak dana kasnije, na kup-utakmici između drugoligaša BSK-a iz Bijelog Brda i Dinama, nekolicina Dinamovih navijača koji su potegnuli u to slavonsko mjesto s većinski etnički srpskim stanovništvom osigurali su da se njihovo prisustvo na utakmici “zabilježi” kroz plejadu nacionalističkih uzvika. Između ostalog Bad Blue Boysi su veličali NDH, ali i pozivali na klanje Srba. Epilog su dvojica uhićenih mladića, a unatoč činjenici da je skandiranje zabilježila i policija, zbog čega je i pokrenut postupak, delegat utakmice u svom zapisniku o tom incidentu nema nikakvih zabilješki. Samim tim je i kazna za Dinamo kao klub izostala.

Najnoviji slučaj vezan je uz mural na HEP-ovoj trafostanici na zagrebačkom Laništu, kojeg su opet Dinamovi navijači posvetili sjećanju na vukovarska ratna stradanja. Priča je poprimila interes javnosti nakon što je trafostanica prekrečena po nalogu Gradske uprave, i to zbog činjenice da je jedan dio murala bio posvećen preminulom generalu Slobodanu Praljku, pravomoćno osuđenom za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Iako je i sam gradonačelnik Tomislav Tomašević pohitao objasniti kako je riječ o administrativnoj pogrešci, unutar koje je samo naloženo prebojavanje Praljkovog portreta, situaciju su promptno iskoristili ponajprije huškački mediji s desnice, koji su to iz svog ugla prezentirali kao “dokaz” antihrvatskog ideološkog aparata kojim nova vlast u Zagrebu tobože zatire slobodu domoljubnog izražavanja.

Povijesna pozadina

Sve te situacije, koliko god iznova šokirale veći dio javnosti koji sa sportom i njegovim društvenim značajem nemaju veze, već su zapravo stoput viđene u tek nešto različitim varijantama. Pritom poveznica između navijačkog i političkog – uvelike nacionalističkog – pokreta nije dakako samo rezervirana za područje bivše Jugoslavije, već je u pitanju dublje i opće iskorištavanje klasnog raslojavanja za partikularne političke interese koji su istovremeno servirani kao “narodni”. Kod nas se to intenzivno moglo pratiti još od početka 1980-e i ekonomske krize u Jugoslaviji, kada je politička fragmentacija, izgrađena na nacionalističkoj retorici, stvorila i iskoristila vakuum u kojem se pronašla radnička klasa. Principom “podijeli pa vladaj” političke elite su onda praktički pikirale upravo lako zapaljive mase na stadionima kao bazen iz kojeg su u javnosti mogle širiti svoje ideje “odozgo” po ulicama do kojih obično nisu sami mogli efektno doprijeti. Rezultat svega je bila transformacija navijačkih jezgri u kasniju okosnicu paramilitarnih jedinica, što se i dalje u kolektivnoj post-ratnoj memoriji tretira kroz izrazito mitologizirani i romantizirani status.

Završetkom rata i eliminacijom nekog višeg cilja, zajedničkog “neprijatelja”, barem u tom neposrednom obliku, došlo je do poprilične kakofonije kada je u pitanju nastavak te neslavne tradicije. Propašću ideje poslijeratnog “nacionalnog prosperiteta” na kojem su navijačke mase doslovno privoljene na sudjelovanje u ratnim strahotama i daljnjim degradiranjem socijalnog statusa ponajprije radničke klase u tranziciji, od čitavog tog projekta ostala je samo beznadna i izdana “loza”, koja sada mutira bez jasnog usmjerenja. Djeca tih ljudi sada su glavni akteri ovakvih događaja s početka teksta, ali za razliku od njihovih očeva oni danas ne vjeruju ni u kakav fantomski viši cilj. Štoviše, ovo njihovo priklanjanje ekstremnoj nacionalističkoj struji danas više dolazi upravo kao čin antiestablišmentskog otpora nego kao plod nekog definiranog ideološkog uvjerenja. Jasno, to ni pribižno ne znači da bi ih trebali podržavati i pomaziti po glavi kada su ovakve opasne devijacije u pitanju, ali je ključno razložiti tu temeljnu dinamiku odnosa kako bi se zapravo znali adekvatno postaviti spram problema.

Aktualni politički vrh – onaj koji se kroz etiketu “državotvorne stranke” u potpunosti formirao i preko leđa radikaliziranih navijačkih skupina – upravo vještim balansiranjem između uglađenog briselskog lica i nacionalističkog kiča drži svoju poziciju moći. Problem za njih nastaje kada jedno lice isključuje drugo; između ostalog, za njih je savršeno razumljivo koristiti povijesni revizionizam kao sredstvo zadržavanja dijela svojih glasača, uz periodično političko “upokojenje” pojedinaca koji iznose neka od tih kontroverznih ideoloških stavova. No, spomenuti navijački antiestablišmentski sentiment upravo se očituje kroz isticanje tog licemjerja; kako političari očekuju da ih itko ozbiljno shvati kada se, primjerice, snebivaju nad korištenjem uzvika “Za dom spremni” na tribinama, ako sami ne samo aktivno odbijaju jasno se odvojiti od njega, već ga koriste kao sredstvo obračuna?

Slučaj Šimunić

Najbolji primjer kako se takvo jeftino kalkulanstvo pretače i u nogometni establišment je zasigurno slučaj bivšeg hrvatskog reprezentativca Josipa “Joea” Šimunića. On je 2013., nakon playoff utakmice za odlazak na Svjetsko prvenstvo između Hrvatske i Islanda, u ruke uzeo mikrofon i pred prepunim Maksimirom poveo skandiranje “Za dom spremni”, zbog čega je zaradio novčanu kaznu od 24 tisuće eura, ali i zabranu igranja za reprezentaciju u trajanju od 10 utakmica. Problem je što je tu kaznu odredila krovna nogometna organizacija, FIFA, a ne Hrvatski nogometni savez (HNS). Štoviše, HNS je odmah stao na stranu samog Šimunića, koji je tijekom pravnog postupka kojeg je pokrenuo tvrdio i kako je on zapravo žrtva “utjecaja i manipulacije velikosrpske politike u FIFA-i”. Damir Vrbanović, bivši HNS-ov izvršni predsjednik a danas pravomoćno osuđeni kriminalac pridonio je tom uglu kada je izjavio kako je Šimunić naprosto “žrtva medijske hajke”. Nije loše istaknuti i primjer Davora Šukera, sada također bivšeg predsjednika HNS-a, koji je kao igrač rado sudjelovao u predizbornim kampanjama Franje Tuđmana i HDZ-a, a nije mu bilo strano ni “turističko obilaženje” posljednjeg počivališta ustaškog poglavnika Ante Pavelića.

Danas je Šimunić, osim što je postao muza revizionističkog redatelja Jakova Sedlara – koji je po toj njegovoj priči snimio i film “Moja voljena Hrvatska” – institucionalno “nagrađen” za svoju žrtvu tako što već dvije godine obnaša dužnost izbornika hrvatske reprezentacije do 19 godina. U prijevodu, Šimunić je dobio mogućnost da bez pretjeranih stručnih referenci vodi mlade uzraste, valjda kako bi nadolazećim generacijama usadio ispravne “patriotske vrijednosti” zbog kojih je postao uznik pred licem međunarodnog progona. Istovremeno će neki od tih klinaca s tribina zaraditi oštru novčanu kaznu, ali i zabranu odlaska na utakmice, zbog istog tog uzvika. Tako se radi razlika između “motivatora” i tobožnjeg izvora problema, koji se, gle čuda, ne istrebljuje sporadičnim kažnjavanjem.

Baš zbog činjenice da su toliko besramno postavljena dvostruka mjerila imamo i takvu razinu problema, koja seže do toga da gotovo nitko iz nogometnih službenih institucija, uvelike satkanih od HDZ-ovih izvršnih kadrova, ne želi jasno progovoriti o njima. Oni koji sami ne prosperiraju od tog statusa quo radije sami sebi, poput Bjelice, prebrojavaju krvna zrnca kako bi se “opravdali”, dok delegati radije izbjegavaju čuti pozive na klanje. Navijačima je to jasno i njihova kontrakultura počiva na iskorištavanju municije koje im establišment daje, makar to i dalje bilo vođeno kroz pojam koncesije na “ispravno”, odnosno “iskreno” domoljublje. Ali i to je nažalost očekivano kada vidimo utjecaj konzervativnih politika na školske kurikulume.

Manjkavosti lijeve perspektive

Pritom je iznimno važno spomenuti i pristup ljevice, pogotovo ove građanske. Obično se po ovoj tematici perspektiva u tom polju u kratkom roku svede na intelektualnu nadmenost koja nerijetko ima elemente klasnog prijezira. Ukoliko i dođe do nekog detaljnijeg uključivanja u temu ono obično staje na trivijalnim, kozmetičkim stvarima, poput estetiziranja navijačkih grafita i lamentacije zbog njihovog “nasilnog” sadržaja. Takav stav su, uostalom, zauzeli i pojedini saborski zastupnici poput Ivane Kekin, koja je svoj fokus u ovoj raspravi oko grafita prebacila baš na uklanjanje još jednog murala. U pitanju je onaj na fasadi osnovne škole u Savskom gaju, posvećen maksimirskim neredima iz svibnja 1990. kroz ovjekovječen lik Zvonimira Bobana u trenutku kada udara milicajca.

Simptomatično, radi se baš o jednom od najproklamiranijih post-ratnih mitova, onog o navodnom “početku rata” na toj svibanjskoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde. Taj mit je prisnažio ni manje ni više nego aktualni predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji se često hvali sudjelovanjem u tim neredima iako je poprilično jasno da on u njima nije sudjelovao. S druge strane, jedna od istaknutih ličnosti tog krvavog maksimirskog dana bio je Željko Ražnatović “Arkan”, koji je baš kroz sudjelovanje u navijačkom pokretu odigrao ključnu ulogu u kasnijem formiranju koljačkih paravojnih jedinica.

Krivim pristupom tematici praktički se ponovno izlaže obespravljenu radničku klasu ekskluzivnom utjecaju desnice, koja nema problema koristiti narativ o i dalje postojećoj “antihrvatskoj” prijetnji kako bi mobilizirala i barem djelomično progurala svoje interese unutar tih društvenih krugova. Zasad se i dalje ne mogu pohvaliti značajnijim uspjesima, što potvrđuje i službeni obračun Torcide i notornog Velimira Bujanca, ali to ne znači da neki eventualno suvisliji pristup s te strane spektra ne bi spustio taj navijački antiestablišmentski gard. Istovremeno svakim površnim sablažnjavajućim komentarom i apriornim odbacivanjem tih pojedinaca, pretvarajući ih iz društvene posljedice u uzrok, zapravo se radi usluga baš radikalnoj desnici i njihovim politikama. Navijačkim žargonom, zabija se autogol nakon već viđene protivničke akcije.

bilten

1 comment

  1. Sport je nacionalizam u dresu. Sportaši su oruđa šovennskih buzdovana.

Odgovori