Miljenko Jergović: Goran Ivanišević drugi put osvaja Wimbledon

Ovako se ja toga sjećam: dok se u ljeto 2001. Goran Ivanišević uspinjao prema svome Wimbledonu, posljednje vrijeme svoga života živjela je baka moje tadašnje djevojke. Neobična, a silna žena, velika kao upravo minulo stoljeće, pametna, sveznajuća i rječita, ležala je na postelji nasuprot fotelji u kojoj sam sjedio. Da bih pogledao u ekran morao sam glavu zakrenuti malo udesno. Ona je već bila na odlasku, i Goranove su je se pobjede ticale manje nego mene. Ali bila je tu, i njezina je prisutnost bila važna. Da sam slikar, vrlo bih precizno mogao nacrtati i sivom olovkom naslikati tu novozagrebačku sobu iz finala u kojem Ivanišević pobjeđuje. S vremenom zaboravljam detalje iz tog meča s Patrickom Rafterom, odigranog u ponedjeljak 9. srpnja 2001, ali pamtim poprište događaja, taj prostor s tri žene, triju generacija jedne porodice. I pamtim sve svoje rituale, sve ono što je tih dana bilo potrebno da učinim, e da bi Ivanišević stigao u finale i pobijedio Raftera. Negdje bi, vjerujem, trebao postojati virtualni muzej svih praznovjerica, što su ih poduzeli Ivaniševićevi navijači s ciljem njegove pobjede. Na te sitne rituale, koje neću opisivati, na sliku te sobe i na glavnu osobu u priči – baku moje bivše djevojke, trebala bi se dopričati priča o Ivaniševićevom Wimbledonu, koji je istovremeno i naš, jer je upisan u naše pojedinačne životopise.

Prethodno je triput gubio u finalu. Prvi put bilo je to od Agassija, 1992. Započela je opsada Sarajeva, više nije bilo struje, i ne sjećam se kada sam i kako saznao da je Ivanišević dospio do finala Wimbledona. Drugi put je izgubio 1994, od mnogo jačeg Samprasa. Taj meč gledao sam na Zlarinu. Treći put, bila je 1998, Sampras nije više bio jači, ali Goran je opet izgubio. A tada je, čini mi se, bio najbolji u karijeri. To sam gledao u Zagrebu. Četvrto finale bilo je čudo, jer prethodne tri godine gotovo da nije ni igrao ozbiljan tenis. Govorilo se da mu je karijera prije vremena došla kraju, jer je prejako servirajući izvalio rame. U to je vrijeme on već bio jedan od onih velikih i darovitih luzera, kakvih je u sportu vazda više nego pravih šampiona, a koji su vrlo često bivali darovitiji od njih. Ali nešto bi im nedostajalo: jednome pameti, drugome sreće, treći je imao lošeg trenera, četvrti bi se rodio u krivo vrijeme… Priče o gubitnicima uvijek su zanimljivije od priča o šampionima. Zanimljivije su i u književnosti i u životu. Gubitnicima ne zavidimo. Njima se samo divimo, i to divljenje je čisto, bez sjene zavisti. Po njima se, po sportskim gubitnicima, mjeri i vrijeme naših ljudskih života.

Kada je 2001, kao igrač s pozivnicom – a pozivnice su namijenjene uglavnom onima koje sažalijevamo ili samo poštujemo njihovu šampionsku prošlost – stigao do finala, Ivanišević je svojoj vjernoj publici, koju nipošto nisu sačinjavali samo Hrvati, niti nepokajani Jugoslaveni iz drugih republika nestale države, stvorio iluziju da i gubitnik ponekad možda na kraju može pobijediti. Nešto je u toj iluziji bilo raspamećujuće: na trenutke nam se u tom finalu činilo kako će, pobijedi li Ivanišević, cijeli život najednom drukčije poteći. I sve ono što je do maloprije bilo posvećeno šampionima, pripast će gubitnicima. Nevjerojatno, ali on je na kraju pobijedio. I ja sam u toj pobjedi za sva vremena upamtio sobu i sva lica u njoj.

Govorilo se da je Ivanišević lud, i da zato gubi dobivene mečeve. Lud je, pa pukne. Psihički ne može izdržati, te je zato lud. Istina je, međutim, drukčija. Goran Ivanišević je, za razliku od Novaka Đokovića, savršeno normalan. Đoković je lud. Lud je i Federer, a lud je i Nadal. Lud je, na kraju krajeva, bio i Sampras. Svi oni okretali su u svoju korist već izgubljene mečeve i tek počinjali igrati kada im je samo jedan poen falio do poraza. Oni, za razliku od Ivaniševića, nisu osjećali tu magičnu privlačnost provalije. I ne bi im se ruka skratila nakon što prvi put pomisle da možda pobjeđuju. Sve se to Ivaniševiću događalo zato što je normalan na način na koji smo normalni bili mi koji smo ga tako fanatizirano gledali, i posvećivali mu sve one rituale koji su bili potrebni za njegove pobjede. Reći ću vam samo ovo: u to vrijeme sam stanovao na trinaestom katu, a Goran je mogao pobijediti u polufinalu protiv Tima Henmana samo ako ne budem disao u liftu, od prizemlja sve do trinaestog kata. A lift je bio spor, i moglo se dogoditi da netko usput uđe, i time dodatno uspori putovanje. U  trećem setu Henman je Ivaniševića s crnom zemljom sastavio: bilo je 6:0. A onda je, srećom, počela padati kiša. Ne moram vam ni reći koliko sam se puta do sutra vozio liftom do prizemlja, ili nazad do trinaestog kata. Sve ne dišući! Tako je Goran, čudom neviđenim, dobio Henmana, koji je prethodno, ako me sjećanja ne varaju, a ne znam gdje bi sad sve to provjeravao, pobijedio devetnaestogodišnjeg manje poznatog Švicarca Rogera Federera.

Federer je veza između Ivaniševićevog i Đokovićevog doba. Što nije bez važnosti ni za naše živote, koji prolaze u ritmu wimbldona, svjetskih i europskih prvenstava, olimpijskih igara, pa onda vlastite mladosti, zrelosti i starosti sjeckamo smjenjivanjem teniskih ili nogometnih sezona. U toj mi je priči Goran na još jedan način važan: on je posljednji veliki sportaš s kojim je moja generacija u naraštajnoj vezi. Premda je pet godina mlađi, on je jedan od te malobrojne skupine naših ispisnika i vršnjaka sa sportskih terena, ljudi s kojima smo dijelili ponešto od bioloških i fizioloških pretpostavki, a možda i formativnih sjećanja. Do njih, šampioni su bili od nas stariji, nakon njih su sve mlađi i mlađi. Starost počinje kada tvoji vršnjaci prestaju osvajati olimpijske medalje.

Ne, nisam gledao meč u kojem je Novak Đoković po šesti put osvajao Wimbledon. Primijetio sam, naime, kako je Novak s ulaskom u godine počeo imati probleme u finalima velikih turnira ako ga ja gledam na televiziji. Zato je uvijek bolje da sam u finalu što dalje od ekrana. Đokovića mogu gledati u kvalifikacijama, četvrtfinalu, polufinalu. Tu nema nikakvih smetnji. Ali vidio sam trenutak u kojem se zatrčava prema publici i pronalazi svog trenera. Grle se, obojica su izvan sebe od sreće. Naročito trener. Premda je prošlo dvadeset godina, u njegovom i u svim našim životima, i premda više nismo tako mladi, ni on ni mi, premda više nije igrač, nego je samo trener, Ivanišević je onako isto do izbezumljenja sretan kao što je bio tada. I to ti je, vidiš, normalan čovjek! To ti je, vidiš, čovjek kojeg su dragi Bog, priroda ili ljudski karakter, blagoslovili tim darom da se umije za drugoga radovati kao za samoga sebe. I tako na dvadesetogodišnjicu svog Wimbledona osvojiti još jedan, Đokovićev. To se zove sreća u životu. A za sreću, gle najednom i tog čuda, ovdje moraš biti dobar čovjek.

Iste su večeri, u nedjelju, Talijani i Englezi u jednoj velikoj, po svemu epskoj, prema, sa stanovišta igre i njezine ljepote, dosadnoj utakmici igrali za prvaka Europe. I opet su moji pobijedili. Ali to sam smio gledati, jer u mom nogometu ne važe praznovjerice. Oni koji su gledali oba prijenosa, i onaj iz Wimbledona i ovaj iz Londona, možda su se uvjerili koliko su samo različita ova dva sporta. U tenisu sve ovisi od tenisača koji servira, ili koji vraća servis. Kod serviranja ne smije se pogriješiti, kod vraćanja greška se blaže broji. U nogometu, pak, odgovornost je kolektivna, pa prema tome je uglavnom niti nema. Samo igrač koji izvodi jedanaesterac zna kako je tenisaču koji servira za meč. S tim da je njemu još mnogo gore nego tenisaču, jer on nema ni najmanju priliku da popravlja eventualnu grešku. Pred igračem koji puca penal provalija je u koju iskoračuje, sve se nadajući da je provalija prekrivena staklom. Najbolji nogometaši, ili najbolji izvođači jedanaesteraca, vjerojatno ni ne znaju što rade. Ili nisu u stanju razmišljati o posljedicama. Goran Ivanišević bio je tenisač s tom grdnom manom, koja ga je činila tako običnim i normalnim čovjekom, da bez prestanka misli o posljedici. Zato sam ga toliko volio. A Đoković mi je tako drag zato što je totalna Goranova suprotnost. Obojici dugujem nekoliko upečatljivih slika iz vlastitog života.

jergovic

Odgovori