Mali, a veliki Kostelići

U žiži interesa hrvatske javnosti našla se ovih dana dezinformacija o tome kolika će biti penzija vrhunskog skijaškoga trenera Ante Kostelića Gipsa, koji se odnedavno, u osamdeset i drugoj godini života, odlučio umiroviti.

Kostelić je u javnost pustio informaciju kako će mu mirovina, nakon svih ovih pustih godina rada i vrhunskih rezultata s djecom, Janicom i Ivicom, biti sramnih dvije tisuće i petsto kuna i zgrozio mnoge poklonike skijanja i svoje beskrajno talentirane djece.

Zahvaljujući rezultatima, predanosti i specifičnim treninzima što ih je brusio na vlastitom potomstvu, čitav su niz godina naša nedjeljna prijepodneva u domovima diljem Hrvatske, a slobodno se može reći i šire, bila ispunjena beskrajnom radošću zbog uspjeha prvo Janice, a potom i Ivice.

Mnogo se raspravljalo, analiziralo i hvalilo jedinstvenog Gipsa zbog asketizma i napora kojima je izlagao djecu od najranijeg uzrasta da bi u mladenačkim godinama nizali medalju za medaljom i postajali uzor.

Nije sve išlo glatko. Nizale su se i ozljede, bolne operacije po svjetskim klinikama i rehabilitacije u domovini. Svako malo završavali bi u Selcu kod dr. Vlaste Brozičević na oporavku.

Možda mi je nedostajala upravo ta, pomalo romantizirana priča o obiteljskome odricanju Kostelićevih – uspjehu djece s bajkovitim imenima u deminutivu. Mali, a veliki

I tako sve do trenutka dok nisu oboje, u strahu da u starijim godinama ne budu ozbiljni invalidi, rekli da je dosta. Gips je nastavio s drugom, tuđom djecom.

Osobno su mi bez njih dvoje, bez njihovog elana i nekakve – znam – samo prividne lakoće kojom bi odradili i najzahtjevnije utrke, skijaške nedjelje i sportska prijepodneva izgubila sjaj.

Znam smjena generacija je neminovna, dolaze neki novi mladi, talentirani ljudi koji u ranom djetinjstvu nisu prolazili dril bivšeg rukometaša Gipsa. Na njima su primjenjivani neki novi, suvremeniji načini rada, ali meni to više nije bilo isto.

Možda mi je nedostajala upravo ta, pomalo romantizirana priča o obiteljskome odricanju Kostelićevih – uspjehu djece s bajkovitim imenima u deminutivu. Mali, a veliki.

Mnogi zlobnici (poznat je hrvatski jal?), komentirali su kako njegova djeca, ali i drugi koje je trenirao, nisu skijala za nas nego za sebe. Ne bih se složila. Skijali su i za svoju zemlju, dakle i za sve nas. Zato i sva ta odricanja i uspjesi moraju biti valorizirani na ispravan način i kad interes sponzora presuši, a oni i ostatak života moraju od nečega živjeti.

Sportaše, a nerijetko i njihove trenere ”umirovljuju” vrlo mlade.

Eto zato me rastužila mogućnost da se taj silan rad i uspjeh ”zagipsa” na kraju sa sramotnih dvije i pol tisuće kuna. Samo da se razumijemo mene rastužuju sve mirovine svih ljudi u tom iznosu, jer toliko nažalost iznose prosječne režije.

Na svu sreću Ante Kostelić, koji je javno istupio ogorčen načinom na koji se u hrvatskome društvu vrednuje cjeloživotni rad vrhunskih trenera izgleda nije u pravu. Tako barem tvrdi Vedran Pavlek, čelni čovjek Hrvatskoga skijaškog saveza. Kaže kako će Ante Kostelić Gips imati mirovinu koja daleko premašuje izračun koji je on podastro novinarima.

Bili živi, pa vidjeli. On, Joško Vlašić, Lino Červar, Ratko Rudić… i mnogi, mnogi drugi koji mi sad ne padaju napamet, po mom mišljenju, istinski zaslužuju barem rang saborskih mirovina. Njihov rad uostalom svima je vidljiv kroz medalje, globuse i olimpijska odličja sportašica i sportaša.

Vidljiv je nažalost i rad saborskih zastupnika i stranke na vlasti. Ogleda se u mizernim plaćama i mirovinama onih koji ih biraju.

Njihove penzije i privilegije desetljećima šutke podnosimo, ali se zato podižemo na zadnje noge kad glazbenica traži COVID dodatak za svoju ekipu koja ne može raditi ako ona ne nastupa, ili kad vrhunski skijaški trener u osamdeset i drugoj godini života ukaže na činjenicu da bi možda bilo pravedno da mirovine te male skupine ljudi, vrhunskih trenera uspješnih reprezentativaca, budu izjednačene sa saborskima.

Meni je to logično. Upravo političari, kiteći se njihovim uspjesima nakon velikih svjetskih i europskih natjecanja, tu kategoriju sportaša nazivaju najboljim hrvatskim veleposlanicima.

Ako ovaj ”Kostelićev krivi izračun” posluži da skrene pažnju na one s kojih su reflektori davno preusmjereni na ”politička brda”, da pomogne u valorizaciji mukotrpnog rada svih sportaša i trenera, bit će to još jedan Gipsov uspjeh neortodoksnom metodom

Ne znam, ali nekako sumnjam da su ambasadorske mirovine dvije tisuće i petsto kuna, no pouzdano znam da bi bilo bolje da nas neki od njih nisu nikada predstavljali u svijetu, jer su za razliku od Kostelićevih često bili ”veliki, a mali”.

Hrvatska koja se voli hvastati kako smo sportska nacija, tvrdi nedavno na HTV-u Ratko Rudić, izdvaja za sport daleko najmanje od svih zemalja Europske unije.

Većinu sportskih aktivnosti djece, koja su, meni potpuno iz nepoznatih razloga, gotovo potpuno izmještena iz škola, mjesečno financiraju roditelji. Plaće i hranarine trenera u malim, lokalnim sredinama više su nalik socijalnoj pomoći negoli naknadi za treniranje djece i mladih. Nije li to sramota za ”sportsku naciju”?

Ako ovaj ”Kostelićev krivi izračun” posluži da skrene pažnju na one s kojih su reflektori davno preusmjereni na ”politička brda”, da pomogne u valorizaciji mukotrpnog rada svih sportaša i trenera, bit će to još jedan Gipsov uspjeh neortodoksnom metodom…

Nek’ mu je sa srećom svim zavidnicima usprkos!

autograf

1 comment

  1. Ne vjerujem ni Kosteliću, ni Vlašiću ni ikome iz ovog “stada”

    Kostelić je svoju djecu trenirao da bi bili najbolji , jer u to vrijeme Hrvatska nije imala boljih od Ivice i Janice .
    Samo njih dvoje osim medalja, nose i traume života bez djetinjstva , bez redovitog školovanja i bez prijatelja………Njih treba nagraditi za izdržljivost s takvim ocem koji je ipak se dobro “potkožio ” zaradom svoje djece. Samo naivni u to neće vjerovati………
    Osim toga , svatko uplaćuje u svoj mirovinski fond , pa o upatama niza godina najmanjeg iznosa ne može se očekivati visoka mirovina….

    Joško Vlašić, bivši vrhunski atletičar , trenirao je svoju kćer Blanku jer je imala sjajne prdispozicije upravo za tu disciplinu skoka u vis..
    Blanka je moja učenica , farmaceutski tehničar , odličnog uspjeha u školi unatoč svim nemilim terminima treninga i laboratorijskih vježbi koje je u tijeku školovanja morala odraditi……..
    I jest, istina je , odradila je i jedno i drugo s puno napora i odricanja a da ne govorim o nagomilanim frustracijama NE odlaska na eksukrziju i NE dolaska na maturalnu zabavu , najljepše trenutke srednje škole koje je propustila zbog takmičenja…

    I što je danas s tim mladim ljudimaa čiji su očevi bili “tvrdi” treneri s malim mirovinama ?
    Za Ivicu i Janicu uglavno se zna : Blanka SAD smije jesti ( jer prije je bilo drukčije ) , predala se Bogu po prestanku takmičenja i sad studira—–teologiju…
    Jena lijepa , uspješna karijera , mukotrpni treninzi zorom su završili , usamljenički život u raskošnom stanu elitne gradske četvrti i pas.

    Pa nek’ je Vlašiću mala mirovina : sjajan život bez materijalnih briga vode i on i supruga zahvaljujući Blanki.

Odgovori