Najnoviji komentari
Najčitanije
Zašto Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumuti borca za pravduTAG CLOUD
Hrvatska Država Politika Društvo Povijest Političari Gospodarstvo Slavonski Brod Kultura Svijet Mediji Književnost Biznis Kapitalizam Političke stranke Međunarodni odnosi Ex Jugoslavija Vlada Europa Fašizam Film Intervju Nacionalizam Glazba Manjine Crkva Novinarstvo Zdravlje Likovnost Psihologija Poezija Obrazovanje Ekologija Zabava Umjetnost Znanost Solidarnost Internet Drustvo Sloboda
Gledam jedno malo ulje Đure Sedera: sveti Franjo u habitu širi ruke i propovijeda, a nad glavom mu, u desnom uglu slike, upeklo žuto Sunce. Franjo djeluje blago i naivno, kao da ga je dijete crtalo, i uvjereno, onako kako sveci obično ne izgledaju čak ni na slikama klasičnih slikara i ikonopisaca. Patnja se da naslikati, žrtva, samoprijegor i snaga volje, čak se i čudotvorstvo naslika, ali naslikati vjeru u čovjeka, propovijed koja nije politički govor ili predavanje, to nipošto nije jednostavno. Između ostaloga i zato što se toliko laži podmeće pod vjeru, i krivotvori putem vjerskih ceremonijala, slika i prikaza. Svaka poza, izraz lica, gesta, grimasa – moguća je laž o vjeri. Da bi se vjera naslikala, trebala bi se slikati čovjekova vječna i neporeciva naivnost. Zato su i najljepše pjesme o Isusu sasvim naivne, kao što najtačnije zvuče upravo dječje molitve. Na ovome jeziku o Isusu najljepše je pisao Nikola Šop. Njegov “Isus i moja sjena” bio je tako naivan da su klerikalci i popovi autora optuživali za blasfemiju. Knjiga je u jednom trenutku, bilo je to sredinom tridesetih, i zabranjena. Šop je tada živio u Beogradu, kao vrlo pobožan, u se zatvoren katolik, i nije mu bilo najjasnije što se to s njegovim Isusom zbiva. Kakav su problem lokalni vjerski autoriteti imali s njim? Bili su preozbiljni da bi ga mogli doživjeti. Vjeruju li klerikalci u Boga?
Ne znam kako se to ulje zove, i na koju epizodu iz Franjina života se slikar nastavlja. Đuro Seder u tom je smislu pravi, starinski crkveni slikar: on neće naslikati svetoga Franju izvan njegova poznatog životopisa. Sve tu mora biti po nekim starinskim pravilima, iako je Seder sve, samo ne starinski slikar. Prihvaćajući Šopovu naivnost – valjda i zato što je veći dio svoga religijskog opusa ostvario po bosanskim franjevačkim crkvama – tradirajući iskustva zreloga međuratnog likovnog ekspresionizma, i još nešto svoje što izmiče opisu i potrebi da bude opisano, Đuro Seder slika svijet svetoga Franje.
Ne bih želio saznati kako se ovo ulje zove, ni koju žanr-scenu oslikava, jer za mene to je slika po Pjesmi brata Sunca, koju nazivaju i Pjesma stvorenja. Bio je tada star i bolestan, ležao je u nekakvoj štalici uz crkvuljak svetoga Damjana, u svijetu malenom i trošnom, i bio je slijep. Sve je već bilo pomireno sa smrću, osim njega, veoma živog u duši i u imaginaciji, koji je na jeziku prostoga talijanskog puka, a ne na uzvišenom i bogobojaznom latinskom, sastavljao pjesmu o bratstvu svega Božjeg. Dok je tako ležao na slami, i Mjesec mu već bi brat, a Zvijezde sestre, Voda sestra, Sunce i Oganj braća, kao što će i Nikola Šop u drugoj etapi svoga života, kad ostane nepokretan, u svojim Astralijama razvijati čudesna, duhovna i duhovita vasionska, intergalaktička bratstva.
Volio bih vjerovati da je to malo ulje na platnu Franjina Pjesma brata Sunca, iako je na slici svetac sasvim čio, a oči mu svijetle kao dva ugarka u narodnoj pjesmi. Nevjerojatno je vedra u svojoj jednostavnosti i naivnosti ova Sederova slika, plava, žuta i crna.
Đuro Seder rodio se u Zagrebu 1927. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, specijalizirao slikarstvo na klasi Marina Tartaglije. Na istoj akademiji radio je kao profesor. Bavio se grafičarskim poslovima po onodobnim novinama i časopisima, vrijedno je izlagao, ali bez onih preuzetnih socijalnih ambicija, i bez poze velikog slikara. Bio je član Gorgone, šezdesetih pisao je i objavljivao poeziju: ta poezija sličila je njegovim slikama, što je u svakom slučaju kompliment. Pomalo i usput, radeći u dugom kontinuitetu na vjerskim temama Đuro Seder stvorio je možda i najznačajniji, ali svakako najkoherentniji religijski opus u ukupnoj hrvatskoj i južnoslavenskoj suvremenoj umjetnosti. Onaj tko ima na svome zidu, ili na zidu neke galerije – to je, zapravo, i svejedno, jednu Sederovu i najmanju franjevačku sličicu, taj pred sobom ima i njegov oltar. Od čega se to čudo sastoji: upravo, možda, od tog savršeno ugođenog odnosa naivnosti i čiste vjere. Ničega što bi gledatelja zastrašilo, unizilo i utjeralo u suru. Sederovom Bogu čovjek se smiješi, jer se i Bog smiješi njemu.
Rat koji je pregazio Bosnu i sasvim obezdomio njezinu najbogatiju, pa ako nije ružno reći i najhrvatskiju, najkatoličkiju pokrajinu, Bosansku Posavinu, u pepeo i prah pretvorio je i slike Đure Sedera. Ono što je radio po narudžbi nekih prosvijećenijih, likovno obrazovanijih, a možda i bogobojaznijih franjevaca nestajalo je pod paljbom dalekometnih topova, minirano dinamitom ili spaljeno golom ljudskom rukom, čemu će, naravno, biti uzvraćeno miniranjem i spaljivanjem neprijateljskih crkvenih objekata, ali bi bilo zanimljivo i literarno inspirativno znati je li se dogodilo da je netko od tih ljudi, vjernika druge vjere, jer ateisti u tom ratu, uglavnom, i nisu sudjelovali, ili su se sudjelujući preobratili u vjernike, pogledao u zidnu sliku Đure Sedera, a zatim je spalio skupa sa crkvom? Što je, pritom, pomislio i osjetio? Da su to dječje slikarije, naivne, budalaste, moderne, i da nema štete ako nestanu? Je li pomislio kako Božji sin ne izgleda kao na Sederovoj slici, i da Ga takvo prikazivanje vrijeđa? Ako jest pomislio upravo to, onda je taj neprijateljski vojnik iz Bosanske Posavine 1992, taj da kažemo – četnik, zapravo savršeni klerikalac. I to ne pravoslavni.
Ulje Đure Sedera sa svetim Franjom i bratom Suncem gledao sam istih onih dana kada i karikaturu na naslovnoj stranici magazina Charlie Hebdo, koja prikazuje poslanika Muhameda sa suzom u oku. Umjetnikovo oko baštini dugu i krvavu tradiciju europskoga rugalaštva, karikature i ismijavanja sebe i drugih. To, naravno, ne znači da se Đuro Seder ruga vjeri ili ideji svetoga Franje, kao što se ni Nikola Šop, usprkos mišljenju klerikalaca, nije rugao Isusu kada je pjevao o tome kako Isus čita novine, ili kako mu je aureola pala na uho kad je zadrijemao. Ali i to je, klerikalci su u pravu, nastalo iz tradicije rugalaštva, karikiranja, smijeha, kojom su kršćanski puk te mučenici među europskim umjetnicima privodili Boga, ideju o Njemu i Njegovu sliku, čovjekovoj naravi i povijesnom trenutku. Sederov sveti Franjo je nepravilnih proporcija, kao što je i Charliejev poslanik Muhamed nepravilnih proporcija, i obje slike pripadaju istoj europskoj tradiciji, koja je već daleko od srednjovjekovnih idealizacija ljudske ili Božanske figure. Što onda smeta nekim muslimanima u slici Poslanika sa suzom u oku? To što je naslikano lice onoga čije se lice ne slika? Ali zašto ne prosvjeduju protiv Poslanikovih slika u tradicijama onih denominacija islamske vjere, kod kojih ovakva zabrana ne važi? Ova pitanja i nisu tako nevažna, samo je pitanje s kojim se motivom i iz kakve perspektive postavljaju.
Važna se stvar dogodila kada je Đuro Seder ušao u crkvu, a njegove su slike postale dio prihvaćene ikonografije, ili unutrašnje slike vjere. Važnost ovoga događaja se, zacijelo, manje tiče teologije, Crkve i crkvenjačkoga osjećaja za lijepo i skladno, a mnogo više estetike i ukupne čovjekove naravi. Potreba za svlačenjem Boga na zemlju, za Njegovom dedivinizacijom, oljuđenjem, rođena iz genijalnosti Villona i Rabelaisa dio je zapadne tradicije, kršćanskoga sekularizma, bezbožništva, otpadništva i ateizma, ali i čiste kršćanske vjere. Bog nije socijalistički udarnik, ni Arnold Schwarzenegger nauljenih mišića, razapet na križu.
Sveti Franjo kojega gledam na jednom malenom ulju Đure Sedera i poslanik Muhamed sa suzom u oku, s naslovne stranice komemorirajućeg broja Charlie Hebdoa, pripadaju istome svijetu. Oni su braća u gorkom i žalobnom smijehu, u svakom smijehu koji nas čini ljudima. Slobodnim ljudima pod Suncem bratom.
jergovic