Uvrede & podmetanja: Likvidacija novinarstva

Slučaj odmazde nad pobunjenim novinarima Glasa Istre izoštrava tekuću dramu struke – da bi opstao u profesiji, moraš se ponašati neprofesionalno; dužan si izdati vlastiti zanat da ne bi “izdao svoju firmu”. Kako dakle biti novinar u okolnostima nepomirljive napetosti između sušte istine i gole egzistencije?

Robert Frank na Weekend Media Festivalu (foto Danijel Berković/PIXSELL)

Ako bi se, nakon više od trideset godina intenzivnog konzumiranja takozvanih medijskih sloboda u ovoj krasnoj zemlji, destiliralo nekakvo zlatno pravilo hrvatskoga novinarstva, pravilo koje bi na univerzalan način saželo i dominantnu praksu i dosadašnje iskustvo, ono bi moralo glasiti ovako: Novinar koji je ozbiljno posvećen svome poslu ugrožava svoj posao! Ili, u obrnutom smjeru: Najsigurniji način da novinar zadrži svoj posao je da se ne bavi svojim poslom!

Troje od četvero novinara Glasa Istre koji su se koncem svibnja javno usprotivili uređivačkoj politici tog dnevnika, tvrdeći u otvorenom pismu kako su novine pod vodstvom glavnog urednika Roberta Franka izbornu kampanju pratile na profesionalno “apsolutno neprihvatljiv” način, protežirajući IDS, dobili su izvanredne otkaze. Uprava Glasa Istre otkazala je ugovore o radu Danijeli Bašić Palković, Borki Petrović i Zoranu Angeleskom, dok je četvrtu potpisnicu pisma, Chiaru Bilich, otkaz zasad mimoišao, budući da koristi porodiljski dopust, te je trenutno zakon štiti od poslodavčeva mača. Kao razlog se navodi – “nanošenje štete tvrtki”.

Nabrajajući više primjera “pristranog i neprofesionalnog novinarskog djelovanja” tokom izborne kampanje, novinari su u pismu između ostaloga poručili: “Glas Istre, kako mu i sam naziv kaže, morao bi biti glas svih građana i čitatelja. Imajući u vidu da je svrha novinarskog poziva biti kontrolorom i kritičarom vlasti, a ne njezinim zaštitnikom i glasnogovornikom, držimo neprihvatljivim na ovakav način djelovati u ‘interesu’ javnosti. Svjesni rizika i posljedica našeg javnog istupa, još smo više svjesni da ovakav Glas Istre šteti slobodi i demokraciji u Puli i Istri.”

Zoran Angeleski, Danijela Bašić Palković, Borka Petrović i Chiara Bilich ovoga trenutka, plaćajući visoku cijenu, spašavaju zadnje ostatke časti rasturene novinarske profesije

Dva dana kasnije u samom Glasu Istre tipično plitkoumnim komentarom oglasio se urednik Robert Frank, navodeći da su pobunjeni novinari “samozvani borci za neovisne medije”, da su “prešli granicu između novinarstva i bavljenja politikom”, da su “nesvjesni realnosti”, da se ponašaju “kao da su došli s nekog drugog, udaljenog svijeta”, da je njihov javni istup “ispolitiziran” i “prepun izglumljene i nepotrebne patetike”. No, srž njegove optužbe leži u sljedećoj mudroj misli: “Suštinski, izdali su svoju firmu i kolege koji u teškim vremenima borbe za opstanak vrijedno rade svoj posao.”

I zaista, nakon dva tjedna firma je izdajnicima firme uručila otkaze, uz obrazloženje da “nanose štetu tvrtki”. Čime je to tvrtka uistinu bila oštećena?

Tko god je imao makar i površan uvid u stranice Glasa Istre mogao se osvjedočiti da je uređivačka politika toga glasila karakterizirana impresivnom slizanošću s gradskim i pokrajinskim vlastima, kao i da su kandidati IDS-a tokom kampanje bili debelo privilegirani u odnosu na svoje političke protivnike, drugim riječima: da su novinari, upozoravajući na “pristrano i neprofesionalno novinarsko djelovanje”, iznijeli nedvojbenu istinu. Upravo tom istinom su, vidimo, “nanijeli štetu tvrtki” i zbog toga ostali bez posla. Stradali su, može se reći, jer su se slijepo pridržavali vrhovnog načela svog poziva.

Lakonsko pitanje glasilo bi, dakako, zbog čega tvrtki koja izdaje novine – a novine bi imale služiti objektivnom, poštenom i, avaj, istinitom informiranju – istina šteti? Međutim, ono koje leži iza toga je nešto mučnije i bezizglednije: kako, naime, biti novinar u okolnostima nepomirljive napetosti između sušte istine i gole egzistencije? Jer istarski slučaj odmazde nad neposlušnim žurnalistima ne ostavlja prostor za manevriranje – da bi opstao u profesiji, moraš se ponašati neprofesionalno; dužan si izdati vlastiti zanat da ne bi “izdao svoju firmu”, budući da su interesi firme i interesi novinarstva suprotstavljeni. Iz te klopke rođen je specifičan poslovni fenomen: informativni medij kao poligon za uništavanje novinarske struke.

Nekoliko napomena neće biti na odmet. Najprije, prilike u Glasu Istre nisu bitno drugačije nego u većini ostalih medija u Hrvatskoj. Presudnu razliku čini upravo četvero hrabrih ljudi, spremnih izložiti se riziku radi obrane svoje profesije i prava da iznesu istinu, dok drugdje dominiraju “kolege koji u teškim vremenima borbe za opstanak vrijedno rade svoj posao”, drže jezike za zubima i paze da ne ugrizu ruku koja ih hrani. Hrvatske novinske redakcije su, više od svega drugog, skladišta prljavih novinarskih tajni – o manipulacijama, cenzurama, krivotvorinama, koruptivnim aranžmanima… – o kojima će se zajedljivo šaputati za šankovima, najčešće u mučeničkim pozama, ali i strogo voditi računa da one ne dospiju u javni optjecaj. Malo je gdje istina toliko omražena kao u pogonima za afirmiranje pokorenog novinarstva.

Zatim, Robert Frank u jednakoj je mjeri opće mjesto kao i stvarna osoba. Spretnim kombiniranjem neznanja, operativne moći i lojalnosti višem autoritetu utjelovljuje idealan urednički model, najtraženiji na tržištu, pa gotovo da više i nema novinara u Hrvatskoj kojemu slični naredbodavni buzdovan ne sjedi za vratom. Kao konkretna rukovodna ličnost, iza sebe je već ostavio raskošno rasulo u Novom listu, približivši u najkraćem roku taj nekoć ugledni dnevnik medijskoj kanalizaciji, objavljujući potjernice za “Jugoslavenima”, “izrodima”, “orjunašima”, “petokolonašima” i sličnim, da bi ga zatim isti vlasnik – nakon što je zadovoljio želje nacionalne političke vlasti – transferirao u Glas Istre, gdje je trebalo opslužiti lokalna poslovno-politička savezništva.

“Uživam apsolutno povjerenje vlasnika”, kazao je Frank novinaru Nacionala, i tu je bez sumnje u pravu, o čemu valjda mogu posvjedočiti i prijave što su ih zaposlenici Glasa Istre podnosili državnom inspektoratu i policiji zbog kršenja radničkih prava i nasilničkog ponašanja. Naime, vlasnik – tvrtka JOJ Media House, pod kapom misterioznog fonda iz Slovačke, čiji se prodor na hrvatsko medijsko tržište odvijao pod političkim patronatom pokojnoga Tomislava Karamarka – već je uvelike dokazao svoje rušilačke apetite: samo je Novi list u zadnjih par godina napustilo dvadesetak novinskih pisaca koji drže do sebe, a izlazna vrata firme pokazana su i jednom od najboljih hrvatskih novinara, Branku Mijiću, koji je u manje okrutnim vremenima u dva mandata bio glavni urednik lista.

Pobunjeni novinari dakle ne “nanose štetu” Glasu Istre, već vlasnicima Glasa Istre, odnosno njihovim poslovnim perspektivama koje se temelje na koruptivnom paktu s vlašću, a za čije je ostvarenje nužno u novinama likvidirati novinarstvo i zamijeniti ga poželjnijom propagandnom građom. Uprava Glasa Istre – za ilustraciju – potpisala je mjesec dana uoči izbora godišnje ugovore za “usluge oglašavanja” s Gradom Pulom i Istarskom županijom, pa su u formi prikrivenog marketinga bujali članci o perfektnome funkcioniranju lokalnih uprava, poduzeća i ustanova, kojima je rukovodio IDS.

Novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske najoštrije su osudili otkaze novinarima Glasa Istre, no teško da će to biti dovoljno da zaustavi nasilje proždrljive i (naposljetku) autodestruktivne medijske mašinerije. Imajući u vidu vladajuću klimu, pobunjenici zaista “kao da su došli s nekog drugog, udaljenog svijeta”, kako ih opisuje njihov egzekutor, oni – zamislite! – još spominju kritičku funkciju novinarstva. Ali ako ne nastupaš s tog “udaljenog svijeta”, osuđen si na ovaj bliski, gdje pravila utvrđuju Frank i njegove kopije, i gdje su novinari stavljeni pred neumoljiv izbor: vodiš li računa o egzistenciji, ne smiješ voditi računa o istini, niti si uzimati slobodu da je javno kažeš. Osuđen si, dakle, na krajnje poniženje.

Zoran Angeleski, Danijela Bašić Palković, Borka Petrović i Chiara Bilich ovoga trenutka, plaćajući visoku cijenu, spašavaju zadnje ostatke časti rasturene novinarske profesije.

portalnovosti

3 comments

  1. Padaj silo i nepravdo. Hrvatski novinari i mediji imju muda u procijeu. Stoga društvo nema zaštitnik.

  2. U Slavonskom Brodu novinari ne smiju ni da prdnu. Njima odgovara postojeće stanje kao opravdanje za nerad i bezinicijativnot.

  3. Nije samo važno što reći, nego i kako. Ivančićev stilom demolira siledžije, ismijava sluge vlasti.

Odgovori