Što mislimo i osjećamo dok gledamo Šerbedžiju u reklami za kladionicu?

Na vijest da je vinkovački gradonačelnik zabranio Šerbedžijin koncert u svojoj selendri a u glumčevu rodnom gradu, objavio sam status na svojoj službenoj Facebook stranici. Takva svinjarija nije bila povod za novinski članak – jer takav sam članak raznim povodima pisao stotine puta – ali naravno da se nije mogla ni prešutjeti. Nego baš ovako, na fejsbuku, ukratko i u nekoliko jednostavnih riječi, koje će i oni koji se valjaju u blatu svog šovinizma lako moći da razumiju. I to ne zbog Šerbedžije, nego zato što se u ovakvim povodima svaki građanin treba očitovati iz razloga osobne higijene. Ne kažeš li što imaš, s vinkovačkim se gradonačelnikom valjaš u njegovu rodnom blatu.

Nakon što sam rekao što sam imao, ispod objave nanizao se veći broj komentara, očekivanog sadržaja, pristojnih, glumcu naklonjenih, što je i očekivano, jer redovito plijevim svoj vrt od kojekakvih nametnika, korova, gamadi i ološa svih vrsta. Međutim, ipak, pojavilo ih se nekoliko, mislim četiri ili pet, koji su, ne znajući vjerojatno gdje su se zatekli, krenuli da omalovažavaju i vrijeđaju Šerbedžiju. Ali zanimljivo, povod im nije bio zabranjeni koncert u Vinkovcima, nego ciklus reklama što ih je glumac snimio za lanac kladionica. Biva, i treba ga zabraniti kad to radi, i treba ga potjerati gdje god da se pojavi. Prije nego što sam ovaj korov oplijevio i blokirao, proučio sam tko su. Nisu, začudo, od roda hrvatskih nacionalista. Dvoje uopće nisu Hrvati. Sitan i priglup seljački i malograđanski svijet, koji, na žalost, čini suštinu naše narodne duše. Hejteri s društvenih mreža, ti tobože ostrašćeni mrzitelji, domaćice s kuhačama i očevi porodice u papučama, suština su naše narodne duše. Oni bi zatukli Šerbedžiju, ali iz drukčijih razloga nego gradonačelnik i njegova falanga. Oni bi ga likvidirati iz zajednice zato što je prekršio javno ćudoređe reklamirajući leglo društvenog poroka. Oni, dakle, Šerbedžiju tuku s naprednih pozicija, dok ga vinkovačka falanga tuče s nazadnih, nacionalističkih i profašističkih pozicija. Lijepo je to kada si s obje strane krivi, kada ti mjesto nije na lijevoj kao ni na desnoj skemlijici.

Nekoliko dana ili tjedana ranije, još prije nego što je vinkovački gradonačelnik u dogovoru s lokalnim mufljuzima, predvođenim nekakvim Nuhanovićem, organizatorima Šerbedžijinog nastupa zabranio glumčev koncert, na jednom se otvorenom, pristojnom i građanskom Facebook profilu odigrala zanimljiva rasprava na temu reklamiranja lanca kladionica. Gotovo kao u starinsko doba, kada su se važna društvena sučeljavanja odvijala u ozbiljnim novinama i u književnim časopisima, glumica Gordana Gadžić je, ne skrivajući gorčinu, zamjerila Šerbedžiji što reklamira kladionice. I zapravo je bila u pravu. Odgovorila joj je, vrlo oštro, Vanja Šerbedžija, mlada, pametna i darovita žena, nastupivši kao glumčeva kći. I također je bila u pravu. Zatim se u razmjenu riječi, argumenata i osjećaja uključio Danilo Šerbedžija, koji je zastupao Vanjine pozicije, ali više je kanio pomiriti dvije istomišljenice, koje su obje stradavale kao žrtve društva u kojemu se više ne vode rasprave koje ne završavaju ratom i razlazom. I Danilo je, naravno, bio u pravu. Kako mogu biti u pravu oni koji brane suprotne pozicije? I zašto mrzitelji nisu u pravu, svejedno koje i kakve pozicije branili? Šerbedžijin slučaj nam, još jednom, može poslužiti kao dobar primjer kroz koji se da odgovarati na ovakva, inače posve obična, u pristojnom društvu pristojnih novina i civiliziranih političara, svakodnevno apsolvirana pitanja.

Ali vratimo se još na čas sudionicima jedne netipične građanske fejsbučke rasprave. Gordana Gadžić u Šerbedžiji je nalazila društveno-političku i profesionalnu vertikalu, pa je reklamiranje kladionica doživjela kao čin Šerbedžijina sabotiranja i rušenja vlastite simboličke figure. Kao da je glumac digao u zrak svoj živi spomenik. Vanja Šerbedžija u svom je ocu vidjela neku drugu simboličku figuru, i očito joj – rekao bih s pravom – ide na živce što mi u njemu vidimo neki svoj živi spomenik. U svakom slučaju, po njoj, Šerbedžija nije dužan braniti i čuvati naše spomenike Šerbedžiji. Danilo Šerbedžija je duhovito, da olakša jednu tešku i beznadnu raspravu, primijetio da je Rade oduvijek zalazio po kockarnicama, gdje je umjereno trošio novac koji bi prethodno sam zaradio, i zašto bi sad bio problem što reklamira kockanje? Na kraju krajeva, zar on sam nije primjer da kockanje ne mora postati teški porok i bolest? I tako ovo troje ljudi govoreći o Radetu Šerbedžiji ustvari govori o jednom čovjeku i tri različite simboličke figure, tri živa spomenika, sva tri autentična. Kao nekome tko ih sa strane sluša i gleda, meni su sve tri pozicije jednako legitimne i bliske, i svaki bi od njihovih spomenika mogao i htio braniti.

Ali evo kako sam doživio Šerbedžijinu ulogu u otužnom eksjugoslavenskom advertajzingu. Čini mi se da je to bilo prije desetak godina, još dok mi je majka u Sarajevu bila živa, sarajevske medije preplavila je reklamna kampanja za Sarajevski kiseljak, mineralnu vodu uz koju sam odrastao i koja je za mene među neživim stvarima imala sličan simbolički položaj kakav je među živim imao Rade Šerbedžija. Ali nisam bio najsretniji što se na televizijskim spotovima, krajputaškim bilbordima, u novinama i na radiju, kao glavni pilac Sarajevskog kiseljaka, i njegovo zaštitno lice širom opustošene moje zemljice Bosne, pojavljivao upravo Šerbedžija. Nijednoj od dvije amblematske, simboličke, asocijativne figure, ni Kiseljaku, ni Šerbedžiji, nisu u mojoj glavi i mojoj imaginaciji dobro činile te reklame. Kiseljak nije imao nikakve veze sa Šerbedžijom, niti će ta veza biti uspostavljena s godinama i godinama kontinuirane reklamne kampanje, kao što ni Šerbedžijino drago lice ima veze s onom beznadnom i podijeljenom bosanskom sirotinjom koja se roji oko bilborda za Sarajevski kiseljak. Istovremeno, međutim, živom Radetu Šerbedžiji ne bih zamjerio što je snimio sve te reklame. Naravno da je to učinio za novce, i naravno da su novci jedini razlog zbog kojeg čuvene face snimaju reklame, ali njegova uloga u reklamama za Sarajevski kiseljak ne razlikuje se od njegovih uloga u lošim i promašenim igranim filmovima, televizijskim dramama, kazališnim predstavama.

To što je, mnogo godina nakon reklama za Sarajevski kiseljak, snimio niz reklamnih spotova i reklama za kladionički lanac Germanija (Uzgred, što mislite o imaginaciji čovjeka koji je svoje kladionice nazvao Germanija? Kladionice Germanija, mogao bi to biti naslov romaneskne sage o postjugoslaviji…), meni kao čovjeku iz njegove publike, gledatelju njegovih filmova, drama i kazališnih predstava, nije ništa drukčije ni novo. Možda me čak i manje grebe po duši kad Rade reklamira Germaniju, nego kad reklamira Sarajevski kiseljak. To što iza kladionica leže porok, bolest i more ljudske bijede, beznađa i nerada – zamislite sve te tužne i kužne hrvatske varošice, zamislite sve te vinkovce s benzinskom crpkom, crkvom i kladionicom, i ničim drugim od kulture i civilizacije – zapravo me nimalo ne impresionira i uopće mi ne smeta kada veliki hrvatski i jugoslavenski glumac reklamira upravo kladionice. Jednako mi ne bi smetalo ni da reklamira crkve i benzinske crpke. Klađenje i kockanje u Hrvatskoj je legalno i društveno poticano – nisu li nakon epidemijskog zatvaranja kockarnice i kladionice otvorene mnogo prije restorana i kafića, a o kazalištima i kinima da i ne govorimo? – pa zašto bi onda uopće bilo zazorno da Šerbedžija, Severina i Miloš Biković reklamiraju Germaniju? Ionako će ti jednostavni i smislom oskudni dramski igrokazi, prikazivani po televiziji i na internetu, ostati jedini rudimenti filmske i kazališne umjetnosti koje će stotine tisuća nevoljnika širom bivše Jugoslavije za života vidjeti od teatra i filma u svojim životima. Za njih, te su reklamice “Građanin Kane”, “Lovac na jelene”, “Kralj Lear” i “Višnjik” njihovih života. Recimo, za gradonačelnika Vinkovaca…

Gordana Gadžić povrijeđena je, kao i mnogi iskreni poštovatelji djela Radeta Šerbedžije, što glumac ruši vlastiti spomenik sudjelujući u nečemu tako trivijalnom i ružnom. Naravno da ih u tome razumijem i da ih podržavam. Njihova povrijeđenost, ako je iskrena, a u slučaju Gordane Gadžić nesumnjivo jest, potvrda je da je još ostalo dobrih i normalnih na ovome svijetu. Međutim, Rade Šerbedžija je, s obzirom na to kako ga u Hrvatskoj tretiraju, posljednji koji bi trebao voditi računa o stanju vlastitog spomenika. Ali čak i da ga se ne tretira kao nekoga tko nema što tražiti u rodnome gradu dok se tamo žaluju žrtve Vukovara, dakle da ga se sasvim otvoreno ne tretira kao šugavo srpsko pseto, on bi bio posljednji koji bi trebao voditi računa o svojoj simboličkoj figuri. O simboličkim figurama živih nacionalnih besmrtnika računa vodi ukupna zajednica, računa vodi živa nacionalna kultura, računa vodi država. I da je u Hrvatskoj Šerbedžija ono što on u Hrvatskoj nije, da je ono što je bio sir Laurence Olivier u Engleskoj, teško da bi mu na um palo da snima reklame za Germaniju. Zapravo, vjerojatno mu i bi na um palo, ali bi u tome sir Rade Šerbedžija bio onemogućen svom silom javnih počasti i društvenih privilegija. Tada bi i on bio obavezan činjenicom da je živi spomenik. Ovako ga se ne može obavezivati. Ovako je Rade samo Vanjin i Danilov tata, i naš dragi prijatelj. Ovako je on glumac jedne iščezle kulture i civilizacije, čije arheološke tragove nalazimo na bilbordima Sarajevskog kiseljaka i u spotovima za Germaniju. Koliko je bio velik i važan, ali i koliko je i danas živa radijacija te nestale civilizacije, upravo svjedoči svijest tih kladioničara i trgovaca vodom da im upravo Rade Šerbedžija može biti svejugoslavensko i svenacionalno lice njihova biznisa.

Jedno mi se, ipak, u reklamama za Germaniju ne sviđa, pa bih, da sam se našao u blizini, pokušao glumca od toga odgovoriti. U igrokazu se, naime, izgovara njegovo ime. On se, dakle, ne pojavljuje kao lik u drami, nego kao sam Rade Šerbedžija. Pritom, da stvar bude drastičnija, imena Severine i Miloša Bikovića se ne izgovore. Običaj je u reklamama da čuveni ljudi pozajmljuju svoja lica, iza kojih se podrazumijevaju ukupna njihova životna djela. S reklamom se, katkad, zatvori jedna epoha, epoha vjerovanja, entuzijazma, imaginacije, a započinje sljedeća epoha, epoha biznisa, epoha prelaska iz alternativne kulture u mainstream. Tako je, mračne 1991. godine, The Clash s pjesmom “Should I Stay or Should I Go” u reklami za Levi’s džins okončao epohu punka. Nisam tad prestao da na svojim gramofonima puštam albume grupe The Clash, ali ta je muzika prestala biti izraz moje vjere i ideologije. Šerbedžija nije svojim sudjelovanjem u reklamama ovim i onim učinio ništa od onog što su učinili Joe Strummer i drugovi, naprosto zato što i nije bio u prilici da takvo što učini. Ali je time što je dopustio da se u reklami izgovori njegovo ime bespotrebno potrošio nešto što mnogo više vrijedi od novaca koje je za sudjelovanje u kampanji mogao dobiti.

Pokušam li ga opravdati, što naravno činim, možda i zato što nisam ni mlad ni poletan, a ni pun vjere, kakav sam bio 1991, reći ću da je reklama u kojoj Severina uzvikne Šerbedžijino ime dobar primjer određivanja žanra autofikcije. Naime, kockar i opsesivni kladitelj sa šeširom i štapom kakvog familijskog patrijarha, po imenu Rade Šerbedžija, koji u reklami za Germaniju dobije nagradu za najboljeg glumca, nema veze s građaninom i glumcem Radetom Šerbedžijom. Kako je riječ o autofikciji, to nije on, premda je liku kojeg igra posudio one dijelove sebe samog, koje samo on poznaje ili koji samo njemu pripadaju. Nakon što vrijeme prođe, a od svega je dosad vrijeme prošlo, i nakon što sve ovo bude prošlost, reklame za Germaniju sjećat ćemo se kao ilustracije epohe u kojoj je autofikcija u književnosti bila i na Balkanu u modi.

Tada će, želio bih da bude tako, neki mladi pisac izdati roman s epizodom u kojoj će ispripovijedati što je kao dijete mislio i osjećao gledajući Šerbedžiju u jednoj televizijskoj reklami.

jergovic

1 comment

  1. Ja UVIJEK osjećam poštovanje prema veličini!

Odgovori