Una Đurić: Kad bi život bio balon od sapunice

Buđenje

 

Probudi me kada se Sunce pojavi na horizontu,

pazi, budi tih, to je vrijeme kada se tišina čuje,

otvori širom prozore, u sobu će ući mirisi

novog dana nošeni prvim tracima svijetla,

zasvijetliti će zrnca prašine duginim bojama, dotaknuti moje lice,

osjećaj topline će otprhnuti moje snove, otvoriti ću oči

ugledati tek obasjano nebo, nesvijesna početka novog dana

prstima ću prijeći preko usana da osjetim dah, osmijeh, nadu,

udahnuti  život dana koji se budi, prepoznati ljepotu postojanja,

odstraniti posljdnje tragove tame,

pogledati na sat vremena koji me tjera u nova traženja,

ostaviti prošlost u nekom zaključanom vremenu,

osloniti se na vjeru u bolje sutra,

skinuti iznošene misli, obući smjelost, hodati i dok stojim,

proviriti glavom kroz tek otvoreni prozor, uzviknuti glasno, da se ori

želim život!

                                                                                                                                   

Promjena 

Večeras će biti kako ja kažem

ne pitaj zašto, kako i zbog čega.

Večeras ću spavati sama, čitati u krevetu koliko hoću,

bez tvog prigovaranja da ti smeta svijetlo-

Večeras ja biram TV program, ne razgovaram, ne gledam te, ne želim

Večeras je moja noć, moja tama, moja odluka moj život.

Vrijeme je da ti ponašanjem dam do znanja da postojim, dišem, volim, mrzim.

Večeras mi nisi potreban, ne vidim te, ne govoriš, ne postojiš

Večeras sam odlučila biti ja, biti svoja, odlučna, živa.

                                                                                                                                     

Stvarnost

 

Bila sam ljuta jer me u uživanju žvakanja vruće ispečene palačinke prekine zvuk telefona. Sama si kažem neću se javiti, baš me briga tko zove. Palačinke isključivo jedem vruće i suhe. Uživam dok žvaćem komadiće vruće ispečenog tijesta i stavljam ga u usta. Mmmm… Taj mio okus koji osjećam u ustima, žvačem polako uživajući u svakom komadiću koji progutam.Nisam ni uspjela pojesti do kraja, zvuk zvona je ovaj put bio uporan. Perem ruke, dižem telefon, s druge strane linije ženski, meni dobro poznati dosadni glas, gdje si ti u ovo doba dana, što se ne javljaš…Već se ježim, pokušavam sa ljubaznošću i smiješkom na licu mirno odgovoriti, tu sam, samo uživam u hrani. Mršavice jedna,što to fino jedeš, čujem taj glas koji mi diže kosu na glavi. Običnu palačinku, odgovaram, stavljajući u usta posljednji komad već ohlađenog tjesta. Ja sam upravo pojela sarmu, to ti je prava večera. Što radiš sutra,rekoh ništa posebno, biti ću kod kuće. Mislila sam da dođeš do mene, vrckavi glas s druge strane linije, gledati ćemo TV, donesi francusku salatu, ja imam pečenu prasetinu.Smijem se slatko i glasno sa svoje strane, zahvaljujem na pozivu, rekoh, nisam raspoložena za takvu večeru,radije ostajem kod kuće. Nastavljamo neformalno razgovarati, ja već pomalo šizim,rastajemo se sa pozdravom.

Odlično, učinila sam pravu stvar, divim se današnjem ponašanju, koje bi u prošlosti završilo na dosadnom druženju. Palim TV, kao da me netko pitao, na programu moj omiljeni film Pjesma koja ljubav znači (Adam Levine, Keira Kinghtley, Mark Ruffalo), dirljiva muzička komedija. Uspjela sam ovo veče slučajno uljepšati nečim u čemu ću ponovno uživati biti opuštena.

Nije pjesnički, nije ni romantično, dok gledam uličnu svjetiljku kako svijetli u magli. Dok se budem njihala u taktu muzike koju slušam sa TV ekrana,pustiti ću sretne misli da dolete do nečijeg uha, da bar na trenutak osjeti, tu blesavo dobru jezu koja me prožima.

                                                                                                                                         

Susret

 

Zaustavi vrijeme barem na kratko

prepusti se sjećanjima koja ne blijede

ne pali svjetla večeras

ušuljati ću se nošena tamom

bit ću odsjaj svjetla u tami tvoje sobe

rukama ću dodirnuti još topao

naslon stolice na kojoj si sjedio

zaroniti mislima u tajne tvojih sjećanja

potražiti zaklon od istine

pogledom prijeći preko tvog usnulog tijela

prisloniti usne na tvoje čelo

šapatom ću probuditi tišinu i odšuljati se u nepovrat.

                                                                                                                                      

Balon od sapunice

 

Kad bi život bio balon od sapunice

gledala bih odbljesak svjetla na granici sna

hodala začaranim stazama koje ne vode nikud

vidjela kraj, a bila na početku

razmišljala o sreći koja je privid trenutka

pronašla sebe, a ostala stranac

dotaknula blještavilo a hodala u tami

zaigrala se maštom, udahnula neke nove mirise

osjetila toplinu zaboravljene sreće

upijala mokre stjenke balona koji nestaje

probudila se u javi, a ostala u snu

živjela u balonu koji sam sama stvorila

i nestala u momentu kad bih se najmanje nadala.

6 comments

Skip to comment form

  1. Najinteresantnija mi je Stvarnost.

  2. Ispovijedna poezija. Nemiri kanalizirani u stihove.

  3. Fina lirika osjećajnosti i zabrinutosti. Lirski subjekt definira prestanak ljubavi. To je i bol i olakšanje.

  4. Večeras mi nisi potreban, ne vidim te, ne govoriš, ne postojiš……………….s ovim stihom nema promjene : ponavljanje negacije ne mijenja status lirskog subjekta a negira naslov pjesme.

  5. A možda je nazivnik svega ovoga davno ispjevan:

    Ljutiš se bez veze
    brinu te sitnice
    tako često imaš
    zamisljeno lice

    Ljutiš se bez veze
    i iz čista mira
    kriv ti je telefon
    radio što svira

    Ljutiš se bez veze
    pravi razlog nemaš
    kad bi ja u društvo
    ti se kući spremaš

  6. Nježni stihovi, usredotočenost na prolaznost. Stvarnost nestaje, ostaju riječi, magla.

Odgovori