Pjesnici su čuđenje na netu: Armin Pohara

Na javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Armin Pohara.

Rođen je u Slavonskom Brodu 15. 6. 1958. Živio i radio u Bosanskom i Slavonskom Brodu sve do 1992. g. Objavio knjigu poezije 1989. g. “Kako se ubija pas”, a bavio se slikarstvom, glumom i novinarstvom. Objavljivao u brojnim pjesničkim listovima i zajedničkim knjigama. Pokrenuo prvi privatni neovisni tjednik “CENTAR”.
 
Početkom rata u Hrvatskoj postaje vanjski suradnik na radio Slavonskom Brodu i Brodskom listu. Bio aktivno uključen u odbranu Bosanskog Broda i agresije na BiH.
 
Nekoliko godina živi u Zagrebu gdje se bavio izdavaštvom, a 1997. g. s obitelji odlazi u Ameriku gdje i danas živi. Godine 2019. objavljuje knjigu BOSANSKI ZABORAV u izdanju tuzlanske izdavačke kuće Bosanska Riječ.
 
_________________________________________________

VLAK BEZ VOZNOG REDA!

Mi se još uvijek vozimo onim dotrajalim uskotračnim kolosjekom prema

Bosni.

Ćiro se uspuhao i stenje kao malaksalo magare i kao da će svakog trena

da ispusti dušu.

Na sve stanice smo odavno zakasnili, pa su nam i vozni red ukinuli da

bez razloga ne dižemo bune i opet budimo pjanog konduktera.

Ponekad stojimo u zaraslim neobranim kukuruzištima i zurimo

beznadežno u daljinu, čekajući starog skretničara da nam promjeni

smijer.

Nije nam više ni bitno da li

ćemo i kada stići…

Sjedimo u zadimljenim vagonima što smrde na znoj i rakiju…

Ćutimo i čekamo da sve ovo već jednom prođe! Sve više nam se čini da

i ne znamo gdje smo i zašto krenuli!

Stari očev sat je odavno stao i samo je dah iz usta, što se magli na

prozorima, dokaz da smo zapravo još tu!!

BOSANSKI ZABORAV!

Zaboravljam zoru

kad su nam se ruke

u ništa otele

brate…

Zaboravljam kletvu

pod stećkom

zakopanu

 i suzu majčinu

i onaj sjaj oka

kad si

konja uzjahao

i otišao

brate….

Zaboravljam molitvu

kojom sam od boga

tražio

da nas na miru

ostavi

dok sve vojske

Bosnom

presahnu,

a ti da živ ostaneš

u svili istine

sakriven brate.

Zaboravljam

jezik kojim sam te volio

brate

dok gledam požar

po Ustikolini.

Zaboravljam

riječi i pjesmu zaboravljam

dok me jastrebovi

niz polje

proklinju…

brate.

i ime ti zaboravljam,

ono ime što ti otac na samrti dade…

I ono drugo što ti sebi dade

da me spasiš,

onog jutra kada smo gazili rijeku…

a oni tog jutra rijeku gazili

 Zaboravljam sve brate…

Koliko raznih bogomolja

primih kao svoje

samo da onu suzu

tvoju sačuvam

što ti u oku

zauvjek ostade

dok nam se djetinjstvo

gasilo u uzaludnom bijegu

kroz nepokošene bježanije.

Zaboravljam

koliko je mudraca selima projahalo

koliko sablji i mundira,

I kojim sam bolja sluga bio.

Koliko knjiga božijih

toliko carevina.

Brate…

Brate…

Brate…

Samo ti glas

pamtim brate

što ga u povelju srca uklesah

da ga ne zaboravim

kad sve zaboravim.

Samo glas

brate kojim me zivotom prokle

kad se zauvjek u šumske sjenke maskirasmo,

za hajduke i ljubavi zabranjene!

I one pećine tajne za sve duše bogumilske.

Samo glas

koji kao sveti zavjet

u kamen istine sakrivam..

Kad sve zaboraviš brate i poslije…

našim te bogom kunem…

ne zaboravi da smo braća – brate

USAMLJENO DOMOLJUBLJE

U mome domu

u mojoj domovini

rastu barske trave

i divlje ruže rastu

i bezbrižno krekeću žabe

U mome domu

u mojoj domovini

žive rijetke ptice

i insekti žive

Žive mirisi uljanih boja

u izgorjelim platnima

njenih golih leđa…

zgažena igla gramofona

na podu

sanja Buldožder

U mome domu

u mojoj domovini

usamljen osmjeh djeteta

kraj rupe za prozor

igra se cora bake

broji do deset

i uzalud trazi skrivene drugare

U mome domu

u mojoj domovini

čuju se, kažu,

ponekad otkucaji šahovskog sata

I pepeo cigarete sto trazi pepeljaru

tulumari uokolo i sanjari

majku vatru što ga porodi

U mome domu

u mojoj domovini

vijore se ćutljive zastave

naših života

I nesto se domunđavaju

sa zastavama

iz drugih domova

po ulici na koju se srušilo nebo

U mome domu

u mojoj domovini

niko živ ne pise pjesme

niko živ…

U mome domu

u mojoj domovini

ponekad zaluta

vjetar nepoznatih kontinenata

I donese prašinu

usamljenog

domoljublja

DOGOVOR S BOGOM!

Poljubi me

još jednom svojim toplim kišama…

Nasloni glavu na rame starog jasena u ritu…

Čapni mi na uho maglu Slavonije

Šapni mi njene prve uzdahe

Pusti Savu

da me odnese tamo daleko

sve do Srbije i Crnog mora…

Pa da izgorim u toj vodi

ne presahlih sjećanja.

Nahrani somove mojim očima

nahrani i male ribe bjelice

pa da trajem po koritima

školjka riječna da postanem

na adama i plažama.

Da bosonogim vilama osmjehe

mamim kad ih tuge umore…

Baci me u Izvor Bosne

kad ezani utihnu

kad zvona onemognu

i kad mjesec zaboravljene mrakove u riječi rastjera.

Baci me ko plosnati kamičak

što radosno poskakuje

prije no što slavno potonem.

Nahrani me sevdahom ko molitvom…

Molitvom

svih naših bogomolja po kojim se u tebi

tebi molismo!

Oče nas koji jesi

i majko naša koja jesi…

Pod onaj stećak na tromeđi

me zakopaj u šarenoj marami od svile.

I sve mi uzmi na rastanku

I sat…i pero…i prozor sa krajolikom

Sve…

Ni meni ni drugima

ovdje više nista ne treba.

Sve mi uzmi

samo mi jezik ostavi

da te znam

u njemu prepoznati

kad navratiš raspjevan ovim stazama

vječnim

na gizdavim vrancima ljubavi

Bože!

Da ti se opet kao dijete radujem.

PRATI ME MOJ GRAD!

Kao sjenka,

kao srdačni špijun

prati me moj grad…

To malo neobjašnjeno čuđenje

stisnuto u šaci vječitog djeteta.

Prate me njegove ulice i sokaci

toliko puta pretrčani

bosonogom bezbrižnošću.

Prati me ona

naherena drvena bandera

i ono gnijezdo

što rodu čeka…

I ona mala komšijina

sa frizurom paža..

I njena drugarica

sa zlatnim kikama!

I onaj ludi pas ćopavi

pred kinom Zora..

I onaj šašavi Čaplin

sa nedeljnih matineja,

i Tarzan gospodar dzungle!

Prati me naš grad druže,

šunja se posvuda

čistom ljubavlju naoružan

i nešto mi govori nepoznatim jezikom

ranjenih.

A ja sam ranjeni student nepoznatih jezika

na popravnom iz osluškivanja…

Puštam ga noću

dok se pretvaram da spavam

da se u meni naseli..

da u meni glasno ćutimo

dok se uspinjemo

po nježnim vrbama žalosnim.

Pšstam ga da me djeli

sa svima

koji mu vole krovove

i prošlost dijele

kao otac kad djeci pogaču kida

pravednom rukom

strogih ljubavi.

Puštam ga da radi što hoće

moj dobri drug grad,

i da mi stražu čuva

dok pod nasipima savskim

ljubim njene oči…

i prkosim

slatkim bjesom slobodnih!

Da…

Prati me moj grad

kroz ovaj opasni maskenbal

kroz život razbacanih

poluodsanjanih snova

i ispruženih ruku

željnih zagrljaja.

Ćutljiv i tužan

je grad

dok se na nove klince navikava,

čekajuci na zidare

na sanjare

i cure…vragolice

sa zvonkom štiklom pobjednica,

i osmjehom zvjezda repatica

Prati me moj grad,

čujem mu korake

u aleji aligatora

i šapat mu čujem

kroz palme

meksičkog zaljeva.

Čujem ga

zaboravljenim jezikom mladosti

se dovikujemo

kroz oluje tropske.

Reci grade…reci …bit će nam svima lakše

kad nam se baloni od snova pred nosom raspadnu

a iz njih laste razlete

nad onom našom ravnicom

kroz šaš i izmaglice.

Reci mi ono što znam

što mi na lijevoj strani srca

plamenom ljubavi ti sam jos odavno

ugravira.

Ti se ne možeš ni od nikoga oslobađati…

Ti se možes samo voljeti i braniti!

Šetamo bez riječi

kroz izmaglice

na napuštenoj palubi Broda

moj grad i ja!

RAT JE U MENI ZAVRŠEN

Odjednom

Usred podbuhlog rata

i razigrane smrti

dok se svima živima smrkavalo

meni budali svanu.

Pucalo je sa svih strana

i na svim stranama.

Čak je i smrt

kao pravi domaćin svakog ludila

od mene izgleda digla ruke…

Uzalud se pravim da je ne vidim

i da je se ne bojim…

Ona radi vrijedno i prekovremeno

u ovoj zemlji podivljalih proletera

Stid je na licu

zašio masku hrabrosti

da sakrije strah u kostima

blijedog junaka

Zacakli se istina ko bol podmukli u malom uhu.

Pogođen preciznim rafalom nikom potrebne spoznaje

smrtno ranjen besmislom

pokidah činove

i orden zaslužnog

za ništavilo

sa zlatnim vjencem,

raskopčah dugmad košulje

sve do pupka

i udahnuh zaboravljeni zrak istine.

Zujali su meci kao barski insekti

i sa prijateljskih i sa ne-prijateljskih položaja.

Sahranih po stoti put

školske drugare

pod brusnicama mjesečine ,

po ritovima i kolibama.

Sahranih te zbunjene gradske vojnike

u jeftinim farmericama iz Trsta

što naprasno nestaše

bez riječi

bez pozdrava…

Sjetih se

bog zna zašto

Ljube Tadića

i završne scene filma Marš na Drinu

al ne opsovah mater ni krivoj rijeci

ni velikim silama.

Rat svuda bjesni

a samo u meni stao i nestao.

Naprasno kako me i zatekao…

Rat u koji sam pošao nije rat iz koga izlazim…

Što smo više pucali jedni po drugima

sve smo više jedni na druge ličili

Svaka pobjeda

samo je još jedan korak bliže

strašnom porazu!

A nema se kud…

A nema se zašto…

Neko je vješto promjenio rat

dok sam čistio barut

po bratoubilačkim cjevima!

Logističari ljubavi su prvi stradali čim je zagužvalo.

Odlazem oružje

u skladišta uzaludne municije.

Bosna u meni Bosnom svanula!

Ljepa,

prelijepa za ovakve prostake.

Prebrojavam brojno stanje želja,

tražim izgovor

tražim razlog za snove.

Tražim Boga

ako ga još ima…

i most tražim

preko sjećanja..

preko svih ponora…

I njene ruke tražim

da me prime nazad

da me prepoznaju

da me opet prepoznaju

ako se ikad vrati ovo malo

što od mene je ostalo.

U maglama umorne Save

na obalama nestalog grada

izmišljam nadu

Dok se svima živima smrkavalo

meni budali svanu.

Rat je u meni završen…

13 comments

Skip to comment form

  1. Nostalgičarska poezija, potkrijepljena moćnim dokazima.

  2. Armine, Armine, bio bi prevelik da se vratiš. U oba Brod tek nekoliko ljudi iste veličine poput tebe. Većina kulturnjaka ni do gležnja ti ne bi bili.

  3. Svaka čast SBperiskopu što nas je podsjetio na tebe i na vrijeme kreativnosti. Rat je u tebi stao, ali nije. Od njega žive trgovci koji se obogatiše na krvi djece.

  4. Danas više nema ni te pruge koja je spajala ova dva grada, ali zato veza postoji na stranicama periskopa.
    I baš mi je drago što je i Armin tu… Sjećam se Radio bb i emisije Nebrušeni dijamant ( nešto kao manja verzija Omladinskog radija Sarajevo) u kojoj je Armin bio car.
    Jedan detalj iz emisije , pokušati ću ga citirati , kao da je bio predznak što će se dogoditi : ” U mom selu, kad se netko s netkim posvađa, odmah ga pozove u lov. Tako i bi dok se selo ne prepolovi. Na jednog zeca dolazila su dva seljana…”

  5. Poharina poezija je dokaz da je iz pravih ljudi nemoguće izbaciti istinu, ljubav, razumijevanje i smisao za ljepotu.

  6. U maglama umorne Save

    na obalama nestalog grada

    izmišljam nadu

    Treba čitati Arminove stihove.

  7. Tražim razlog za snove, pronađoh ih čitajući Poharine stihove!

  8. Armin Pohara je u samom vrhu beha lirike.

  9. Predložio bih Veljku i Arminu da ponovo pokrenu rubriku Nebrušeni dijamant…
    Nije isto kao na radiju ali bi bilo dobro ponovo barem pročitati , čemu smo se sve smijali…

    1. Zorane, baš si naivan. Vidi se da nisi iz te branše, Nema novog pokretanja. Bilo pa prošlo. Može se samo podsjetiti na te dane urnebesnog humora, ako se snimci uopće čuvaju.

  10. Ima stihova koji bole!

  11. Rat svuda bjesni

    a samo u meni stao i nestao…………

    ………samo u mrtvima je stao i nestao, živi ga pamte po mnogo čemu, a
    pjesnik ga je utkao u stihove nezaborava…..

  12. Ma ovo su moćni stihovi. Ozbiljni, jaki i teški. Stihovi koji govore o gluposti rata. O sjećanju na lijepe dane. Stihovi koji ne ostavljaju čovjeka ravnodušnim. Govore o nama koji smo bili tu i u što smo se počeli pretvarati.
    Citat:
    “Što smo više pucali jedni po drugima
    sve smo više jedni na druge ličili”

    Problem je što Armina pamtim drugačije. Kao na našeg brodskog “nadrealistu”. I kad god se sjetim njegovog imena prvo se nasmijem jer sam jedva čekao novu epizodu Nebrušenog dijamanta, kao što sam čekao Top listu nadrealista.

    A on je očito puno više od toga.

Odgovori