Jalovost anti-novinarskog moralizma

Dvanaesti je dan potrage za Matejem Perišem, mladićem iz Splita koji je nestao u Beogradu pred novu godinu. Prema onome što se može zaključiti iz službenih informacija, presudnih tragova i saznanja još nema. No, to ne znači da smo u ovih dvanaest dana oskudijevali “informacijama” i novim pogledima na slučaj. Danima se slučaj Periš nalazio na naslovnicama hrvatskih portala dok ga omikron, Đoković i banalni protok vremena nisu donekle hijerarhijski potisnuli. Znalo je biti i dana kad bi od 10 udarnih vijesti na najčitanijim portalima njih osam bilo na ovaj ili onaj način vezano uz nesretnog Splićanina.

Nije trebalo dugo da se začuju prve kritike takvog tretmana slučaja. O samom tretmanu najbolje govori to što je jedinu dozu pristojnosti smirenim i odmjerenim izjavama davao čovjek kojem je u tom trenucima bilo najteže: Matejev otac, Nenad Periš. Kritike su se artikulirale na medijskim rubovima i na društvenim mrežama na kojima su za njima posezali i novinari zaposleni na portalima koji su odlučili krajnje senzacionalistički popratiti Matejev nestanak. Te su kritike uglavnom dobacivale do moralnih granica, a urednike i novinare se optuživalo za bešćutnost i manjak bilo kakvih skrupula. Ali ako gotovo pa svi mediji krenu istim putem onda vjerojatno nije samo do moralnih kapaciteta pojedinaca koji pune i uređuju rubrike. Ljudi su naprosto previše različiti da ne bi bilo odstupanja i različitih sklonosti. A valjda bi i se netko, da je samo do morala, nakon kritika i uniformiranih reakcija, odlučio za drukčiji pristup. Razlog, dakle, mora počivati negdje drugdje.

I nije ga pretjerano teško pronaći. Dotakle su ga se i kritike koje su zastale na moralnim granicama: oni sve ovo rade samo radi klikova, kako ih nije sram? Da, točno je, klikovi su cilj jer veći broj klikova podiže cijenu oglasnog prostora, a samim tim i prihode. Međutim, urednička odluka nije zasnovana (samo) na moralnoj dimenziji. Naprosto na tržištu ne postoji efikasniji i dostupniji način financiranja medija. Naravno, pretplate su sve prisutnije i na našem tržištu, ali one ne mogu konkurirati reklamama udjelom u prihodima. Postoje, dakako, tržišne niše u kojima će se netko profilirati kao medij za “probranu” publiku i u distinkciji spram senzacionalizma, ali ta niša po definiciji ne može postati obrazac za rekonfiguraciju tržišta. Da se vratimo na Matejev slučaj: ako konkurent pošalje novinara u Beograd, moraš i ti. Ako konkurent objavi “novi trag”, moraš i ti. Ne zbog moralnog pokleknuća već zbog pažnje publike koja se u konačnici “pretvara” u novac.

Upravo se pažnja publike povlači kao opravdanje uredničkih politika: mi bi rado drukčije izvještavali, ali čitateljstvo želi baš ovakav sadržaj i to svakodnevno dokazuje klikovima. Ovakva dijagnoza “ljudske prirode”, s impliciranom moralnom osudom, nije održiva iz bar dva razloga. Prvi razlog je proturječnost ljudske prirode. Sasvim je “prirodno” da nas zanimaju senzacionalističke i nesvakidašnje vijesti ili da želimo poviriti u živote drugih. Ali isto je tako “prirodno” i da organiziramo i reguliramo stvaranje i distribuciju takvih informacija na način koji neće ugrožavati one kojih se te informacije tiču i koji neće prednost davati neprovjerenim informacijama. Obje su sklonosti jednako prirodne. Drugi je razlog nepostojanje nekakvog nultog stanja. Uvijek netko oblikuje te naše sklonosti i našu prirodu. Mediji ne proizvode samo informacije i interpretacije, oni proizvode i čitatelje. Drugim riječima, ne biraju čitatelji svakog jutra iznova u društvenom vakuumu, suočeni samo s vlastitim odrazom u ogledalu, medij iz kojeg će crpiti informacije i interpretacije za snalaženje u svijetu.

I nije ovo prvi put da se u Hrvatskoj snažno čuje glas protiv prevladavajućeg način izvještavanja i medijskog rada. I nije prvi put da se kao krivci izravno izdvajaju urednici i novinari. Prisjetimo se samo Torcidine parole “novinari crvi” koja je dio vizualne kulise na svakoj utakmici. I oni su, u svom specifičnom nezadovoljstvu medijskim tretmanom, krivce pronašli u pogubljenom moralnom kompasu novinara. Za razliku od njih, oni koji misle da se društvena istina kuje na katedrama, a ne na ulici, razloge nalaze u novinarskom zanemarivanju famozne struke. A i taj proces je, smatraju, dio moralnih stranputica: struka naprosto više predstavlja vrijednost. Da ne bi bilo zabune, moralnost i stručnost su nezaobilazni dio svakog društvenog rada pa tako i novinarstva. No, uspostava moralnih i stručnih standarda se odvija u konkretnim ekonomskim i tržišnim okolnostima. U nezanemarivom broju slučajeva uspostava tih standarda znači i nestanak prostora za njihovu realizaciju jer nestaju održivi financijski okviri. Naprosto ne možemo pričati o novinarstvu ako ne pričamo o tržištu i kapitalizmu.

bilten

1 comment

  1. Žao mije je oca Periša da opisati ne mogu.

Odgovori