‘Srpski svet’ na televiziji: Zašto Srbi toliko rasturaju u serijama i može li serija o Oluji biti manje zlo od ‘Generala’

Na ovogodišnjem Weekend Media Festivalu iznesen je podatak da je samo u posljednje četiri sezone u Srbiji premijeru doživjelo čak 100 serija. Nezanemariv dio njih producirali su ili koproducirali državna televizija RTS i Telekom Srbija, također u većinskom državnom vlasništvu. Dio njih tematski, produkcijski i sadržajno oslikava aktualni geopolitički smjer Srbije, oličen u kovanici ‘srpski svet’, čiji je autor najdraži Vučićev priljepak, srpski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin. Kako izgleda ekstenzija ‘srpskog TV sveta’ na regiju i kakve to veze ima s Hrvatskom, analiziramo u nastavku

‘Al’ ja nijesam moga’ da odem dok ne razriješim neke stvari.’ Rečenicu na mješavini kordunaške jekavice i crnogorskog u seriji ‘Branilac’ izgovara Aleksandar Stojković, prvak Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke, koji tumači lik Rade Đankovića, skromnog i poštenog terenskog liječnika iz Karlovca u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Rade godinama živi u blaženom neznanju dok ga supruga Mirjana, vlasnica lokalne birtije (tumači je također banjalučka glumica Nikolina Friganović), vara s Crnogorcem Milovanom Vujisićem, potporučnikom JNA. Kad Vujisić dobiva prekomandu na istok Srbije, Mirjana natjera Radu da život, sina i kafanu presele u Svilajnac kako bi bila bliže ljubavniku. Svjestan da je nasamaren, Rade odluči ‘razriješiti neke stvari’ i puca u suprugu i njezina ljubavnika – ona preživljava, a on umire. Slučaj preuzima odvjetnik Veljko Guberina (sjajni Nenad Jezdić) i, držeći se uzusa da ‘brani čovjeka, a ne zločin’, uspijeva pridobiti porotnike suda u Svetozarevu na blagu presudu Radi, no obitelj ubijenog Crnogorca ipak odluči uzeti pravdu u svoje ruke.

Sažetak je ovo prve dvije epizode serije ‘Branilac’, najnovijeg ambicioznog pothvata dramskog programa Radiotelevizije Srbije u režiji novinarke Jelene Svetličić, temeljenog na autentičnim predmetima odvjetnika Olivera Injca, Veljka Guberine i Tome File. Ovaj wannabe ‘Fargo srpskog sveta’ kasnije zahvaća i druge pasivne krajeve bivše Jugoslavije te predstavlja dosad najeksplicitniji izraz kulturnih pretenzija na postjugoslavenske prostore u produkciji srpske javne televizije. Sniman u geometrijskom središtu zamišljenog pansrpskog geografskog prostora – okolici grada Uba kod Valjeva ‘Branilac’ proširuje područje borbe jasno definirano ‘banjalučkim ciklusom’ – brutalnim krimićima ‘Meso’ i ‘Kosti’ te telenovelom ‘Hotel Balkan’, svi troje iz pera produktivnog banjalučkog scenarista, glumca i glazbenika Nikole Kolje Pejakovića.

Foršpan za seriju ‘Kosti’

Izvor: Društvene mreže

‘Meso’, a osobito ‘Kosti’, sjajan su primjer neo-noira koji kroz vrlo uvjerljiv scenarij, odličnu glumu te okrutno realistične i mračne kadrove suvremene Banje Luke uspijeva iznijeti zamršenu socijalno-političko-kriminalnu dramu. U njoj je glavna narativna nit formiranje imaginarne ‘vlade nacionalnog spasa’, na čijem čelu je korumpirani populist Branko Gazdić Gazda. Njegov lik je jasna alegorija Milorada Dodika, a vrlo uvjerljivo ga tumači Boris Isaković, kojeg smo nedavno gledali kao Ratka Mladića u ‘Quo Vadis, Aidi’, te Slobodana Miloševića u ‘Porodici’. Ta se politička priča zapliće s ubojstvima, silovanjem, drogom, crkvom, biznisom, izbjeglicama iz Knina na vrhu i dnu društvene piramide te bizarnim likom diplomatsko-obavještajnog šarlatana iz Engleske (fantastični Dragan Mićanović) koji pokušava staviti šapu na sve te procese. Za razliku od žanrovski najsličnijeg hrvatskog proizvoda – Matanićevih ‘Novina’, u kojima je Rijeka tek impresivna dronom snimljena kulisa za radnju koja se može odvijati i drugdje, Banja Luka u ‘Kostima’ diše sa svojim likovima koji kupuju kifle u istoj pekari, novine na istoj trafici, benzin toče na istoj pumpi i ispovijedaju se kod istog svećenika.

Kamera – ide, ton – ide, milijuni eura – idu

‘Srpski TV svet’, dakako, ne događa se samo u susjedstvu Srbije. Zahvaljujući činjenici da su TV serije osobni fetiš premijerke Ane Brnabić, koja po vlastitom priznanju voli provoditi večeri pod dekicom uz streaming servise, u Srbiju je, po nekim procjenama, od 2015., kad je uveden set zakona o državnim poticajima za produkcije, ušlo više od 100 milijuna eura TV i filmaškog novca. Još više uložila je sama država kroz obilato financirane privatne produkcije: insajderi procjenjuju da samo jedna epizoda kvalitetnije srpske serije, ovisno o veličini seta i honorarima glavnih glumaca, može koštati i preko 100 tisuća eura. Zbog toga se filmovi vrlo često snimaju sa serijama, tj. dosnimavaju se fragmenti kojima se filmovi ‘produžavaju’ u serije.

Tematski, serije su nevjerojatno diversificirane. Nakon što je Dragan Bjelogrlić još prije desetak godina probio led raskošnim povijesnim antologijama (Montevideo, Bog te video, Senke nad Balkanom) popularni su postali špijunsko-mafijaški trileri (Besa, Državni službenik) te su u međuvremenu pokupili i trendi nijanse skandinavskih noira s tehnološkim zaokretom (12 reči, Močvara). Ove sezone posebno je u điru uranjanje u mikrosvijet istočne Srbije i vlaške magije (Pevačica, Crna svadba). Tu su, naravno, i žanrovi u kojima srpski autori tradicionalno dominiraju u regiji, poput urbanih krimića i komedija (Južni vetar, Vikend s ćaletom), sve više dokumentarno-igranih serija o povijesnim figurama (Porodica, Jovanka) i – kao nadrealni šlag na torti – Pinkov remake kultne američke sapunice iz 80-ih, ‘Dinastije’.

Hrvatska kao kulisa, Srbija kao – mjesto radnje

Uz takvo bogatstvo ponude i kvalitetu finalnih proizvoda, usporedbe s hrvatskom produkcijom odavno nemaju nikakvog smisla. Uostalom, brojni filmaši i scenaristi iz Hrvatske proteklih godina uzeli su bar neki dinar od srpskih produkcija, a hrvatski glumci u njima su redovna pojava. Zato upravo otužno zvuči kad hrvatska ministrica kulture traži teren za regionalni filmaški PR hvaleći se porastom stranih produkcija u Hrvatskoj, jer iako od toga ponešto kapne asistentima produkcije, best boyevima, key gripovima i caterinzima, u stvarnosti to Hrvatsku svodi tek na kulisu uspješnih TV proizvoda – upravo ono što Rijeka glumi u ‘Novinama’.

Nasuprot tome, Srbija i ‘srpski svet’ upravo su ono što je Banja Luka u ‘Kostima’ – prirodno mjesto radnje trenutne regionalne filmaške i TV stvarnosti, i kao takvi, pametna ekstenzija političkog utjecaja u regiji. Naravno, kad se s politikom pretjera, potkrade se tu i poneki kolosalni promašaj, kao grozna ‘Dara iz Jasenovca, čiji su kvalitetan glumački ansambl (također pretežno iz banjalučkog kraja) i impozantna produkcija sramotno stavljeni u službu mitomanije Vučićeve vlasti te se srećom raspala na istom onom mjestu na kojem je pretendirala trijumfirati – nominacijama za stranog Oscara.

No dok službeni Zagreb uzaludno češlja srpske udžbenike i traži spominje li se u njima hrvatski jezik, u Srbiji se već naveliko snima serija o Oluji s Jovom Maksićem, izbjeglicom iz Knina i glavnim glumcem ‘Kostiju’ u glavnoj ulozi. Ako je suditi po prvim epizodama ‘Branioca’ – iz greške zvane ‘Dara iz Jasenovca’ naučili su ključnu lekciju: ‘srpski TV svet’ može biti znatno suptilniji alat tihe diplomacije od Vulinove i Vučićeve mitomanije, ako ga se pravilno dozira. Ako nastave stazama patetike i mitomanije, dobit ćemo srpsku verziju ‘Generala‘. A to zbilja nikome ne treba.

tportal

1 comment

  1. Fascinantno. Dobre priče su osnova.

Odgovori