Miljenko Jergović: Antoneta Alamat Kusijanović, rasprodaja domovine i kupovina snova

Što bi se dogodilo kada bi na jedan dan, recimo da taj dan bude nedjelja 25. srpnja 2021, svima koji na jugu žele prodati zemlju, očevinu, domovinu, bilo omogućeno da to i učine. Naravno po punoj cijeni. Na prostoru između Pelješca i Prevlake, da ostanemo pri teritoriju Dubrovačke Republike, ne bi nakon 25. srpnja 2021. ostao nitko. Ili bi ostao onaj statistički zanemariv soj sanjara i idealista, koji doista ni po koju cijenu ne bi dali ono što im pripada. Drugi bi otišli džepova punih novca, da širom svijeta, od Zagreba pa na zapad, ispunjavaju sve ono što već dvadesetak godina zamišljaju, progovarajući barem jednom dnevno: e, što bi mi da prodamo onu zemlju ispod magistrale, što bi da prodamo maslinik i dubravu, i staru đedovu kuću, i ovu novu kuću, i još da nam općina onu zemlju uz more pretvori u građevinsko zemljište… Nije više potreban rat za teritorije, ne moraju ljudi bez potrebe ginuti. Dovoljan je obični papirnati novac, bez pokrića u zlatu, i spremnost da se otkupe svi ti teritoriji, da se novcem anesteziraju sve te plitke i neukorijenjene legende, zavičajne emocije i patriotizmi, i da se isfinanciraju ganutljivi i jednokratni ljudski snovi. A snovi našega južnog svijeta nisu više na tom jugu. Ti snovi su drugdje. Kao što su drugdje bili i krajem devetnaestog stoljeća, kad im je đedo odlazio na rad u Ameriku. Tad domovina nije vrijedila ništa, jer se bilo gladno. Danas domovina vrijedi mnogo, ali u novcu. A vrijedi uglavnom zato što klopka njihovih zavičaja, zavičajni njihov pak’o, onima koji imaju novca djeluje kao raj.

Antoneta Alamat Kusijanović (1985.) zapravo je o tome snimila film. Ona je Dubrovkinja, na zagrebačkoj je akademiji završila filmsku produkciju, dok je režiju studirala u Americi. Alamati su iz Zastolja, nekoć ubavog tradicionalnog seoca malo nad Konavoskim poljem, pokraj rječice Ljute i restorana Konavoski dvori, gdje su jednom davno čudesni kameni mlinovi žito u brašno mljeli za Dubrovnik. Prema popisu iz 2011. u Zastolju živjelo je 150 ljudi. Najviše ih je bilo prema popisu iz 1900, čak 264. Otkud su Kusijanovići, to ne znam i nije na meni da se raspitujem. Ali premda je tema konavoska, autorica ju je, pametno i očekivano, spustila na more. Iako je po svemu izrazito lokalan – toliko lokalan da brzoplet gledatelj ne bi očekivao da će se ticati nekoga u Zagrebu, a kamoli u Cannesu – to mjesto uz more nije sasvim jasno određeno. Iskorišten je, recimo, slučaj stradavanja kornatskih vatrogasaca, ali nije sigurno da se radnja zbiva na Kornatu. Najpreciznije bi bilo reći da se priča odvija na imaginarnom otočiću uz jadransku obalu. I ta je priča pomalo bajka.

Otac je ražalovani pomorski kapetan. Mati je bivša ljepotica. Kći je morsko dijete. Između roditelja nema više ljubavi. Mati bi da se ta zemlja, taj goli kameni otočki raj, proda da bi se kupio stan u Zagrebu. Njegov očaj je još veći: on bi tim novcem kupio sve ono što je u životu izgubio. Dok njih dvoje žele otići, jer su u vlastitim životima upropastili sve što se upropastiti dalo, Julija će u snovima odlaziti u bijegu od njihove propasti. Ona će nagovarati majku da iskoči iz vlastitog života i bude ona koja je željela biti. Ocu će prkositi, pomalo kao u bajkama.

Pa se, baš kao u bajci, pojavi investitor: Javier, očev stari prijatelj, brodovlasnikov sin, neostvareni majčin ljubavnik. Njemu bi trebalo prodati sve, a to će otac učiniti makar morao prodati i dušu. Problem je samo u tome što Javier, možda, i ne kupuje duše. A možda ne kupuje ni zemlju. Raj za kojim on žudi sezonskog je karaktera. I možda ga nije potrebno kupovati. Film dobro poteče, a gledatelja koji zna otkud su Alamati i kakva je cijena domovine na jugu, šokira autentičnost i dokumentarnost ove bajke. Sve je u “Murini” istina, premda ništa ili gotovo ništa nije ispričano unutar realističnih diskursa. “Murina” je doista bajka.

“Murina” je ženski film. Ali nemaju tu muškarci uloge Nijemaca, ustaša i četnika iz partizanskih vesterna, kao što se to, pretpostavljam, u nas očekuje od angažiranih ženskih filmova, e da bi svojim gnjevnim gledateljicama bili razumljivi. Otac je očajnik, otac je grubijan, najbolje on zna što je dobro za njegovu kćer, ali taj otac Antonete Alamat Kusijanović tako je precizno emocionalno iznijansiran, mišljen i ispričan da je jednako neuklopiv u patrijarhalne i antipatrijarhalne stereotipe lokalnih slabo ostvarenih pisaca i spisateljica. On ima svoju sudbinu i svoje strašne razloge, on je taj famozni balkanski heroj i zločinac pod istom kožom, u istom životu. Žena je pored njega žrtva: njegove naravi, uloge koja mu je namijenjena u tradicionalnom društvu, ali i vlastite naravi, linije manjeg otpora, vjere da se jedino tako može. Kći, međutim, misli da se može i drukčije. Pa može li se? O tome govori “Murina”. O tom pitanju. A odgovor je? Dobri filmovi ne bave se odgovorima. A ovo je jako, jako dobar film.

“Murina” je film o ronjenju, o podmorju, o ocu, kćeri i ostima. Ali ne bih vam dalje tu ništa smio reći. Vrijedi ga nekoliko puta pogledati. Zbog veličanstvene šutnje Gracije Filipović. Zbog Leona Lučeva i Danice Čurčić, zbog Cliff Curtisa, ali najprije zbog načina na koji je ispričana priča, i zbog te bajke kroz koju se priča najednom razlistava u nekoliko različitih slojeva i prilično neočekivanih alegorija. U jednom trenutku, našavši se u bezizlazu, Julija iz podmorske tamnice pokušava dozvati oca. On ju, međutim, ne čuje, jer plažom upravo promiče procesija. Ona ga zove, procesija pjeva: “Rajska dijevo, kraljice Hrvata…” Vazda se čuje ono što je glasnije.

Činjenica da je jedna anonimna mlada žena sa svojim prvim filmom, snimljenim tko zna kako, ali ponajviše zahvaljujući njezinoj poduzetnosti i snalažljivosti, dopala u program Petnaest dana autora, festivala u Cannesu, kao da je opet izazvala stanovitu tipično hrvatsku nelagodu u kulturi. Umjerene pohvale filmu mjestimično su zvučale kao pokude. Nakon što je prikazan u Puli, u svim dnevnim novinama – misli se na one koji se ponose svojim filmskim kritičarima – nije ni objavljena kritika. Prirodno, jer su na svojim platformama prethodno već objavili izrazito mrzovoljnu kritiku, a film je zatim nagrađen kao najbolje debitantsko djelo u svim kanskim programima. Je li nam se to čini ili se Antoneta Alamat Kusijanović upravo otela kontroli zajednice? Tako je lijepo i dobro kad nekome našem to uspije. Kažu, ovo je najveća nagrada hrvatskome filmu od osamostaljenja. Nije istina, gospodo moja, nipošto to ne može biti istina. Nagrada je to, najveća i najmanja, samo autorici filma i njezinim ljudima. I možda nekom đedu ili prađedu iz Zastolja, koji počiva na jednom od onih grobalja s kojih se vidi polje, aerodrom, a možda i more u daljini. Možda je to nagrada svim živim i izumrlim konavoskim rodovima, koju ovi dijele s pretpostavljenim zavičajima Antonetinih Kusijanovića. Ali tu bismo se morali zaustaviti. Šira zajednica s ovim nema ništa. Njoj pripada zavist. Njezina je pjesma koju tako lijepo pjeva puk dok prelazi plažu. I bajka o prodaji zemlje, ako su je u stanju razumjeti.

Slučajno smo nas dvoje vidjeli ovaj film. Kupili smo karte za arenu, uredno i po cijeni za obični puk, a onda smo dugo čekali u redu posvećenom poštivanju epidemioloških mjera. Ugledan svijet je, međutim, išao na drugi ulaz, preko crvenog tepiha. Unutra nas je dočekala barijera: ravno pola pulske arene proglašeno je VIP teritorijem, a drugo pola već su bili ispunili oni koji su stigli prije nas. Uglavnom služeći se sitnom prevarom: preko crvenog tepiha. Ljubezni redari upućivali su nas gore na kamene tribine, odakle sam kao dječak gledao filmove za onovremenih festivala. Ne pada mi na pamet, rekao sam, i predložio joj da idemo van, i da oprostimo festivalu pedeset kuna koje smo investirali u ulaznice. Ona je, međutim, bila za to da ostanemo, te smo na kraju našli dva mjesta, negdje desno, ispod zvučnika. Nikad u ovih četrdeset godina nisam na festivalu sjedio na gorem mjestu. Iz epidemioloških razloga. Pokraj nepopunjenog VIP teritorija, gdje je sjedio neki čudan svijet.

Srećom da smo ostali. Vrijedilo je baš tu, u takvim uvjetima, vidjeti film Antonete Alamat Kusijanović. I onda vlastitim dlanovima pojačavati mlak pljesak slabo zainteresiranih vlasnika sve te pametne telefonije naokolo. Ali nije važno. Antoneti uspjelo je ono najviše što je čovjeku dato da učini: ispričala je priču. A domovina će, akobogda, biti rasprodana. I svatko će dobiti dovoljno novca da ostvari svoje snove. “Murina” je film o ljudima koji svoju budućnost više ne mogu zamisliti na zemlji i u zemlji u kojoj su se rodili.

jergovic

2 comments

  1. Da Jerga ne pronađe wc papir nakon što je obavio nuždu, on bi od te situacije napravio kolumnu, pogotovo ako košta 500 eura kao njegova.

  2. ……” Šira zajednica s ovim nema ništa. Njoj pripada zavist. ….”

Odgovori