Dnevnik velikog Perice: Serija koja nam se vrlo brzo zavukla pod kožu, ali ne treba pod svaku cijenu snimati nastavak

Čim je u ponedjeljak navečer krenula odjavna špica zadnje epizode serije „Dnevnik velikog Perice“ počelo je masovno guglanje pojma „Zagrebački festival 1965.“ Gledatelji su željeli saznati tko je spomenute godine bio pobjednik tog nekad mega-popularnog festivala zabavne glazbe jer nas je u zadnjem kadru cijele serije redatelj Vinko Brešan zakinuo za tu informaciju.

Dobro, vjerojatno nije bilo baš puno onih koji su očekivali da je pobijedio Perica Šafranek alias Pietro Zafferoni jer on je, ipak, izmišljen lik. Čak ni na hrvatskoj Wikipediji ne bi, stoga, mogao s trona i iz povijesti izgurati Terezu Kesoviju, Ivu Robića i Marka Novosela, ali to i nije poanta ove priče i spomenutog guglanja. Riječ je o tome da su se TV-gledatelji nakon samo šest tjedana, ne samo „navukli“ na ovu seriju, nego su se, eto, na neki način i uvukli u nju. Ili ona u njih. Pri čemu će vam malotko znati točno reći zašto je tome tako.

„Dnevnik velikog Perice“ serija je koja se samo naslanja na vjerojatno najpopularniji hrvatski film svih vremena „Tko pjeva zlo ne misli“ i ne treba je ni na koji način gledati kao nastavak spomenutog filma iako je to, dakako, vrlo teško izbjeći. Tim više što serija počinje zapravo istim kadrom kojim je završio film – svadbenom slikom tete Mine i gospona Fulira. Ne treba seriju s filmom ni uspoređivati, iako će i u tu zamku mnogi upasti pa reći „ma dobra mi je serija, ali nije k’o film“. Iako, u „Dnevniku velikog Perice“ ima jako puno posveta filmu, bilo da je riječ o Mirjani Bohanec koja i u filmu i u seriji igra Anu Šafranek ili o pjesmama koje čujemo i u filmu i u seriji, kao i o nekim scenama koje su namjerno kopirane iz filma upravo zato da bi bile posveta filmu, ali ujedno i dobra zafrkancija (natjeravanje oko stola sa sabljom u rukama).

No, vratimo se iznimnom uspjehu serije i kod gledatelja i kod kritičara. Film „Tko pjeva zlo ne misli“ je, kako piše i u podnaslovu na špici, ljubavna komedija s pjevanjem, ali kamo bismo žanrovski svrstali seriju „Dnevnik velikog Perice“? Što je ona? Pa, vrlo jednostavno, i serija je također ljubavna komedija s pjevanjem. Pjevanje, odnosno domaća glazba 60-ih godina prošlog stoljeća pogonsko su gorivo i jedan od najjačih aduta serije. Do te mjere da će mnogi seriju proglasiti mjuziklom, iako to nije sasvim točno, naročito ne ako mislimo na mjuzikl u klasičnom smislu. Je li serija „Dnevnik velikog Perice“ i komedija? Da, i to vrlo dobra.

Osim brojnim vrlo smiješnim situacijama i dijalozima, karikaturalnim likovima i scenama koje se (ubrzane!) referiraju na nijeme komedije s početka prošlog stoljeća, serija obiluje i duhovitim ironičnim komentarima i ubodima iz 1964. godine na račun današnje Hrvatske. Poput one kad pilot JNA kaže da u nekoj vojnoj bazi na Kosovu imaju zrakoplove MiG-21 koji su „zadnja riječ tehnike“ ili kad liječnik u bolnici kaže Ani Šafranek: „U neka druga vremena rekao bih vam da je sve u Božjim rukama…“ Fotografija je u seriji upravo nestvarno dobra, scenografija i kostimi izazivaju nostalgiju čak i kod onih koji 1964. godine još nisu bili ni rođeni, a i gluma znatno odskače od standarda modernih hrvatskih TV-serija i filmova. Usudio bih se čak reći da su neki od protagonista serije (Csilla Barath Bastaić i Goran Navojec) ostvarili i najbolje uloge svojih karijera.

Među malobrojnim zamjerkama na račun serije najčešća je ona da nema čvrste radnje ni prave priče, no to je tek djelomice točno. Ako smo se složili da je riječ o ljubavnoj komediji (s pjevanjem), onda su radnja ljubavne priče, a njih je u seriji nekoliko i od prve do zadnje epizode s nestrpljenjem smo čekali (i dočekali) njihov rasplet. Osim toga, priča s nasljeđivanjem stana pokojne tete Mine i gospona Fulira, pojavom Fulirovog brata i (lažne) Mondrianove slike koju on traži po stanu ima čak i elemente soft-krimića.

A kad smo već kod krimića, recimo da su tri najbolje hrvatske TV-serije u posljednjih 30 godina „Počivali u miru“, „Patrola na cesti“ i „Novine“ sve redom krimići i to brutalni, koji se bez daha prate zbog napete radnje, mračnog ozračja, intriga, zločina i zlih likova. Sada im se na listi najboljih pridružio i „Dnevnik velikog Perice“ koji nema baš ništa od navedenoga. Njegovi su glavni aduti estetika, nostalgija, optimizam i zarazna pozitiva koju serija širi. U današnje vrijeme je to, složit ćete se, i više nego dovoljno za čistu peticu koju dajemo „Velikom Perici“ i svima onima koji su nam seriju donijeli u prime timeu javne televizije.

Budući da će mnogi u ovom tekstu vjerojatno očekivati i usporedbu s četiri sezone i ukupno 48 nastavaka serije „Crno-bijeli svijet“, recimo tek to da je usporedba neumjesna. Od same estetike serije, pa do toga da malobrojni Peričini fiktivni likovi u stvarnim povijesnim situacijama funkcioniraju neusporedivo bolje nego brojni stvarni likovi u fiktivnim (pa i stvarnim) situacijama u „Crno-bijelom svijetu“, „Dnevnik velikog Perice“ je bolja serija i puno bolji TV-uradak.

I, da, ne mislim da bi trebalo pod svaku cijenu snimati drugu, a posebice ne treću, četvrtu i tko-zna-koju-još sezonu „Dnevnika velikog Perice“. Perica nas je vrlo uspješno vratio u vrijeme u kojem beskonačne sapunice od serija još nisu ni postojale i sasvim nam se nestvarnom, ali i poželjnom čini mogućnost da je neka serija gotova onda kad je gotova, a ne tek onda kad se iscijedi do negledljivosti i svoje brojne fanove pretvori u hejtere. Radije bismo na HTV-u, jer na komercijalnim televizijama se to ne može dogoditi, barem jednom godišnje vidjeli neku novu seriju, čijih šest, osam ili deset nastavaka nećemo zaboraviti iste sekunde kad krene odjavna špica.

lupiga

1 comment

  1. Sljedeća sezona Velikog Perice neka se odigrava sedamdesetih kada Nixon dolazi u Zagreb. I kad počinje hrvatska jesen.

Odgovori