Aritmetika politike: Debunkeriranje NDH

Unatoč početnim greškama, Klasićev serijal “NDH” budi nadu da ćemo na HRT-u prvi put vidjeti ozbiljan prikaz Pavelićeve države. I još jednu: da će na taj način biti obrađena i povijest Domovinskog rata i drugih jugoslavenskih ratova 1990-ih, ali to ćemo teže dočekati

Prva epizoda obrađuje, između ostalog, razloge nastanka ustaškog pokreta (foto NDH/dokumentarna serija)

Eto, i to se dogodilo, a da nebo nije palo na zemlju, nego ju je samo zalilo obilnijom kasnoljetnom kišom. Na HRT-u je emitiran prvi nastavak serijala Hrvoja Klasića “NDH”, za koji se dugo pisalo da ga HRT, iako mu je producent, ne želi objaviti, da ga je možda čak strpao u famozni bunker, što mu dođe nešto kao samica na neodređeno vrijeme. Naravno, puno toga je vezano uz ime samog Klasića, koji je bio sudionik Domovinskog rata, ali je i deklarirani antifašist, pa se mislilo da taj “polutan” može iskemijati samo neku otrovnu smicalicu na račun ustaške države. Kad, što bi? Ni traga tome. Klasić i niz mlađih povjesničara koje je intervjuirao progovaraju o ustašama ne kao o nekim predestiniranim, samoniklim krvopijama, nego ih smještaju u kontekst napetih međunacionalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, jednako napetih ili još napetijih odnosa pojavom Hitlera i Mussolinija, pa čak i globalne svjetske ekonomske krize. Jasno, ne skriva se činjenica da su ustaše u formativnom razdoblju uživali stratešku podršku reakcionarnih režima u Italiji i Mađarskoj, poslije najviše u Njemačkoj, ali se ne skriva ni da su u nekim razdobljima hrvatski, jugoslavenski komunisti, koji su samo malo manje, ili malo drukčije, mrzili Kraljevinu Jugoslaviju, usko surađivali s ustašama u karađorđevskim kazamatima. Tu ćete naići i na podatak da je ubojstvo kralja Aleksandra, što su ustaše smatrali svojim kapitalnim djelom, zapravo izveo ne-Hrvat, Makedonac, kao i da je proustaški atentator koji je namjeravao ubiti kralja pri dolasku u Zagreb odustao kada je vidio da su ga Zagrepčani vrlo toplo i srdačno primili. To je bio kraj mita da se nad Hrvatima provodio nemilosrdan teror srpskih monarhijskih vladara, mada su ovi zbilja radili nepotrebne ludorije time što su svako pojavljivanje hrvatskog grba ili zastave tretirali kao kažnjivo djelo.

Serija je još u niskom startu i nema, ili ih ja barem nisam vidio, većih odjeka u političkim i medijskim krugovima, pa ćemo se te suzdržanosti i mi ovdje držati. Ali je već sada jasno da je riječ o ozbiljnom televizijskom materijalu koji kompetentno, zanimljivo, djelomično i intrigantno tretira vrijeme stvaranja NDH i, što je još važnije, zove da se taj neortodoksni pristup primijeni i na kasnije događaje, prvenstveno Domovinski rat. Tu postoje dva narativa omotana klupkom mitologiziranja s jedne strane i istog takvog klupka s druge strane. Iz Beograda su dolazile plačljive žalopojke da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi, što je djelomično zbilja bila istina, ali nije istina da se to moglo spriječiti samo tako da se svi ti Srbi obuhvate i zaštite unutar istih državnih granica. Hrvatska ratna mitologija drži se kao pijan plota toga da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, što se garnira praktički svakodnevnim postrojavanjem pred spomenicima poginulim braniteljima. To već postaje napasno i miriše na želju da se rat koji je okončan prije više desetljeća zapravo nikada ne završi, nego da služi kao potpaljivač novih mržnji kojima nema kraja. Što je tu istina? Pa istina je da su ratne 1991. (početkom 1992. rat je već bio okončan) Ujedinjeni narodi proizveli nešto rezolucija o srpskoj agresiji na Hrvatsku, ali one su bolovale od ozbiljnog felera. U vrijeme cijelog rata Hrvatska nije imala legitimitet ni legalitet samostalne države. Taj legitimitet i legalitet imala je cijelo to vrijeme samo Jugoslavija. I tko je onda tu bio agresor?! A tko jedino i samo nevina žrtva?! O da, hrvatski apologeti čistoće Domovinskog rata vole se poigravati posve neuvjerljivom kalkulacijom da je Hrvatsku napala treća vojna sila u Evropi, kao da se želi reći da je ta mašinerija svjesno stvarana za masovno uništenje Hrvatske i Hrvata, što tupavo proturječi činjenici da su u vojnom vrhu velikim dijelom bili Hrvati, koji su uoči raspada Jugoslavije činili i ogromnu većinu savezne državne vlasti.

Zanimljivo je da iza buncavog pretjerivanja o snazi jugoslavenske armije stoji jedna provjerljiva činjenica na koju se nitko ne osvrće. Velik dio naoružanja te navodno supermoćne JNA završio je tokom rata u hrvatskim rukama, pa dobivaš gorko-ironičnu činjenicu da su isti tenkovi koji su u ranoj fazi protjerivali Hrvate u Krajini i BiH, u kasnijoj fazi poslužili za protjerivanje Srba iz istih tih krajeva. To otkriva jednu od ključnih karakteristika ratova iz devedesetih, a to je da su oni bili prvenstveno ratovi protiv civila, jer ako se nisu smjele mijenjati unutrašnje granice SFRJ, što je međunarodna zajednica izričito zabranila, moglo se barem preorati etničku sliku bivše države, što je bio jednako čvrst, ili i čvršći, temelj nacionalističkih autokracija koje do danas opstaju. Ukratko, masovna etnička čišćenja nisu bila posljedica kaotičnog ratnog previranja, nego uzrok, glavni motiv i motor ratova, jer su spomenute nacionalističke autokracije time dobile zamah kojem, da kucnu u drvo, nitko ni do danas ne može stati na kraj. Eto, zato su smiješne ove hrvatske rasprave je li u Hrvatskoj bila agresija ili građanski rat. Dobro, neki elementi agresije su zbilja bili prisutni, naročito prilikom napada na Vukovar. Ali to ne briše glavnu intenciju, a to da ratovi devedesetih nisu bili ratovi između država, nego ih se željelo predstaviti kao ratove između nepomirljivih naroda. Tuđman nikada nije priznao, čak ni nakon pokušaja da ga se ubije, da je Hrvatska u ratu sa Srbijom, nego je radije upućivao zaumne poruke majkama poginulih branitelja da ne žale što su im izginuli sinovi, jer su oni dali živote za stvaranje presvete hrvatske države. O da, tim izginulim ratnicima ispjevavaju se ode uvažavanja, čak i kada je riječ o presuđenim ratnim zločincima, ali oni u ovoj priči igraju isključivo ulogu iskorištenih epizodista, koji su izvršavali volju vrhunaravnih političkih, crkvenih i inih nacionalnih lidera, koji su pošteđeni većih prijekora, mada su neki od njih također završavali po sudovima i bili zakonski sankcionirani.

U prošlom broju ovih novina kolega Igor Lasić zamijetio je da u prvoj epizodi Klasićeve “NDH” nema spomena o komunistima koji su imali važnu ulog u razdoblju između dva svjetska rata, a kada je počeo drugi, preuzeli su i glavnu. Ovo govori da ni u nastavku “NDH” ne mogu biti isključene takve ili slične rupe. Ali kakve tek rupe, rupetine leže iza službenog narativa o Domovinskom ratu, koji je ispunjen srcedrapateljnim sadržajem najniže vrste. Prije svega, nije uopće jasno zašto je do jugoslavenskih ratova devedesetih došlo kada je međunarodna zajednica priložila svu “gruntovnu” i ostalu papirologiju za mirno razdvajanje novih država. Drugo, svi nacionalni projekti tih država bili su deklarativno slobodarski, ali su u zbiru bili zapravo udruženi zločinački pothvat protiv Jugoslavije, koja nije bila idealna država, ali sve što se poslije pojavilo bilo je gore, ili u najmanju ruku nije bilo ni približno tako dobro.

Eto, to je ono što se nameće kao glavni dojam u povodu početka emitiranja serijala “NDH”. On nije bez početnih propusta, ali budi nadu da ćemo na HRT-u prvi put vidjeti ozbiljan prikaz Pavelićeve države. Bilo bi dobro kada bi se u budućnosti pojavio isto tako ozbiljan prikaz Domovinskog rata i drugih jugoslavenskih ratova devedesetih, ali bojim se da ćemo to teže, puno teže dočekati.

portalnovosti

3 comments

  1. Ustaše su najveća sramota hrvatskog naroda.

  2. Nikada ne treba zboraviti izjavu oca moderne hrvatske da je NDH izraz težnje hrvatskog naroda. Kad je on tako mislio, što očekivati od modernih crnaca.

    1. Misliš li ti na Pavelića ili Tuđmana?

Odgovori