dr.sc. J. Polović: „On line“ nastava – prijelazni oblik prema korporativnom obrazovanju

Online nastava naprasno je, zbog utjecaja SARS-CoV-2 pandemije, od sredine ožujka 2020. godine globalno, pa stoga i u Hrvatskoj zamijenila tradicionalni model obrazovanja, odnosno interakciju učenika/studenata i učitelja/nastavnika/profesora po načelu  face-to-face smještenih u radnim prostorima osnovnih i srednjih škola, fakulteta i akademija….. Učionice, predavaonice, laboratoriji, fakultetski amfiteatri… su opustjeli. Učitelji/nastavnici/profesori improviziraju svojim učenicima/studentima nastavu “od kuće”. Ankete koje se vode i tablice koje nastavni kadar ispunjava očito udovoljavaju minimalnoj potražnji u smislu učinkovitosti od strane resornog ministarstva, a i društva u cjelini.

Naravno, to je površna, lažna slika stanja koja zadovoljava bijednu potražnju za dojučerašnjom izvrsnošću. Treba li nabrojiti sve predmete u osnovnim i srednjim školama, sve kolegije na fakultetima i akademijama i zaključiti da je to nemoguća misija bez velike redukcije svega, odnosno kompletnog obrazovanja, a obrazovanje je i obrazovni sustav, a obrazovnim sustavom upravlja resorno ministarstvo i nadgledaju razne agencije, između ostalog i Agencija za znanost i visoko obrazovanje koja akreditira i reakreditira sam vrh obrazovnih dionika: hrvatska sveučilišta i njihove sastavnice? U istom koritu blata se utapaju i “tete“ u vrtićima zajedno s predškolskim uzrastom djece. Sve je pod upitnikom, a najviše lažna nada da je i ovako dobro.

Nije dobro, jer da je dobro da djeca ostaju kod kuće ne bi nikad ni došlo do ovakvih društvenih formacija i odnosa koji su sada poremećeni. Kud god kreneš, sve je samo trpljivo, jer je trpljivost potiskivanje pred represijom. A represija su epidemiološke mjere koje su na jedan umješan način spojile politiku i zdravstvo, točnije javno zdravstvo koje je već ionako načeto interesom privatnog sektora. Kao što su se učenici i studenti preko noći prometnuli u digital natives (digitalne domoroce) odnosno prvu generaciju navučenu na računalne gadgete (pametne uređaje) koji su najprije bili znanstveni instrumentarij, a onda spravice za igru da bi na posljetku postali krucijalni elementi komunikacije, odnosno prijenosa podataka pa tako i školskog/fakultetskog gradiva.  Još uvijek aktivni nastavnici (nazovimo tako sve one koji prenose neka usvojena znanja po školama, fakultetima…) su “posljednji Mohikanci” u prirodnom krajobrazu. Vrlo brzo će ih zamijeniti autonomni programi. „Škola na Trećem“ je samo prijelazni oblik, onog trenutka kad se uhoda interakcija imeđu strojeva, “tetama“u vrtiću i nastavnicima svih fela je odzvonilo. Vrtići, škole i fakulteti će se prenamjenjivati, a stanovi i kuće će se prekrajati knauf pločama kako bi što više ukućana moglo neometano sazrijevati u otuđenju. Za sav scenarij je već spremna podrška. Analitički secirati tu potporu, tražeći u njoj ravnotežu smisla i besmisla bilo bi zadiranje u prezrene teorije zavjere što nam nije namjera. Naša je “futurologija” još uvijek na nogama, bavimo se bliskim predviđanjima na osnovu priloženih dokaza. Okrenite se oko sebe, pogledajte svog sina studenta koji se ranom zorom u krevetu uključi u online nastavu, isključi kameru i pokrije se dekicom po glavi. To je domet i domena teorijske nastave. Što je s praktičnom, što je s ”fizikalijom” i nužnim instrumentarijem za gomilu predmeta i kolegija? Nemojte mi reći da su staklene podloge za mirisne svijeće postale petrijeve zdjelice, a make up boje slikarski materijal. Hodnici (tko ih ima) bi bili trkaće staze, a stolice prepone. Što s medicinom, što sa zdravljem, što s COVIDOM-19 koji je pokrenuo svu ovu histeriju od mjera?

Do sada smo mislili da se histerija lijepi na čovjeka, a sad vidimo da ni virusi nisu imuni. I na njih djeluje histerija, prisiljava ih na jednu dugoročnu mutaciju, sve dok se ne uspostavi ravnoteža između bolesti i bolesnika, između virusa i procijepljenih ljudi. Jednom kad se svi cijepimo virus će se vratiti u svoje nepomično latentno stanje. Ljudi će biti sretni, sve će se vratiti na staro normalno s malom obavezom sukcesivnog cijepljenja od ponedjeljka do petka, zbog predostrožnosti. Nakon nekog vremena će farmaceutska industrija organizirat online odvikavanje od cjepiva, a psiho tretman za one teško navučene će se odvijati putem zooma ili nekih novih platformi.

Vratimo se školama i pogubnom utjecaju epidemioloških mjera ne ulazeći u procjenu i sumnju u stvarne razloge . Rekli smo da je to SARS-CoV-2 i opći stav o njegovom pogubnom utjecaju na populaciju. Nemojmo sumnjati, neka za sad to bude fakat, samo analiziramo učinke na obrazovni sustav, na primjer:

Škole i fakulteti su zatvoreni (globalni lockdown), okolni prostor je i dalje na raspolaganju veselom djetinjstvu i još veselijem mladenaštvu. Ako ste navikli na zatvoreni prostor, a da to nije topli dom, na raspolaganju su klimatizirani trgovački centri. Trljanjem tamo možete jedino pokupiti po koju bakteriju, ali što su  dobročudne prokariote prema zločudnim virusima-mutantima? Na otvorenom je to zbog balote i buteljka vina, zidić u kvartu, pivo i dostava hrane na bicikli. Jutarnju kavu popijte doma, do ljeta.

Kako bilo, budućnosti za dosadašnje obrazovanje nema. Blago informatički i računalno potkoženim, jer nisu svi dovoljno bogati da bi imali po nekoliko računala u kući i po nekoliko soba za izdvajanje kako ne bi došlo do kakofonije i posljedičnog lupanja vratima. U tom je smislu globalni digital gap (the digital divide in education)kolonijalno nasljeđe, a lokalni prekarno stanje zaposlenika iz obitelji. Ako u kući vlada blagostanje, ako su tata i mama sretno zaposleni ili privatni poduzetnici, a stariji brat računalni freak ili start up majstor iz garaže, onda je i mali Edip siguran, ali ako je tata “digao tunju”, a sestre su prekarne radnice u obližnjem dućanu, onda nema laptopa za malog Ivicu. A Ivica i Marica k’o u priči, puna ih je šuma.

Srednjoškolcima je nešto lakše, lupanje šakom po kuhinjskom stolu (kad se ne bulji u mobitel) je trpljiva adolescencija, spava se do daljnjega, a na budućnost se još i ne misli. Kvragu škola i zelena klupa, kvragu besplatni udžbenici i obavezna srednja škola.

A studenti, usmjerenost na studente i izvrsnost, zaboravljeni bolonjski proces, “bakalari” i magistri, diplome i titule… gdje je sada smisao svega toga? Globalni korporativni vizionari, inžinjerci koji pripremaju teren za prodor novih snaga i razvoj svojih projekata, a i po koji domaći zanesenjak, uopće i ne traže diplome kao potvrdu sposobnosti, dovoljno je udovoljiti usmjerenom višednevnom drilu koje kompanje organiziraju za svoj budući kadar. Sve potrebno znanje nije u interesu posebne pozornosti, to se podrazumijeva. Uskoro će, ako dragi Bog da umjetnoj inteligenciji da se razmaše, i prenatalni naraštaj biti obuhvaćen informatikom za sve. Od pred rođenja pa do poslije smrti. E sad, poslovi koji se nude, osim onima ”sretno čipiranima” u bogato doniranim elitnim školama, su: kratkoročni (radite mjesec dan, a tri mjeseca gluvarite), povremeni (radite utorkom od osam do dva, a onda petkom deset minuta). i volonterski (skupljate plastične boce, ne za sebe kako biste ih unovčili nego zbog zelene agende). Čak ni konobarenje više nije in, ako niste primili dvije doze AstraZeneca. A i ako jeste, to još uvijek ne znači da se bolest neće javiti. Danas se, u stvari, najbolje baviti podvodnim radovima, po mogućnosti u skafanderu sa dovodom čistog kisika iz spremnika napunjenih u prošlom stoljeću.

Nova tehnološka revolucija i razvojni plan za umjetnu inteligenciju ne podliježu pogubnosti učinka COVIDA-19, kao da nisu u domeni virusa(?) Tu se oblikuje zasebno tržište rada na interakciji koja se i ne može objasniti tradicionalno i široko shvaćenim radnim odnosima među živim ljudima. Komodifikacija (premještanje proizvodnje) i fleksibilizacija (prekarni i povremeni rad)su raspršili i rastvorili poslove globalno i onemogućili bilo kakvo udruživanje, ako to nije u interesu kapitala. Zaštita radnih mjesta, dolične plaće i socijalna prava nisu u fokusu. Kapital se ne osvrće, ne pati od savjesti i ne stremi empatiji; on razmiče ljude silom i pustoši teritorijem. Obrazovanje mu samo stoji na putu; inflacija školovanih, sklonih razmišljanju i “neradu”, ljudi koji se pitaju o smislu svega je akcidentalni višak. U stvari, ova histerija, kodirana u epidemiološkim mjerama, naročito u  lockdownu je dobrodošla najava podškolovanih generacija, atomiziranih generacija, pojedinaca zatvorenih u strahu od bilo kakve pandemije ili ugroze. Što bi se baš svi ljudi muvali tamo-amo po svijetu, gurali se u fantastičnom krajobrazu, nakupljali na bisernim plažama i tumarali zelenim šumama kad mogu lijepo ostati kod kuće. Stoj di jesi, ima tko će uživati boga svoga. Tisuću, milijun, skorup s vrha, nije bitno – bitno je da tebi crkne krava i da te više nema, da mi ne smrdiš po ageru. To je čisti darvinizam za one koji imaju sreću ili naviku biti pri vrhu.

Naravno, u ovom big resetu 2020/2021/2022/2023/… koji fino prati futorologe iz Davosa koji se fino anualno okupljaju u tom pitoresknom mjestancu u Švicarskoj i raspravljaju (definiraju) agendu za sutra nema ravnopravnog mjesta za drugu ligu. Tko nije s nama taj je ionako out, samo što to još ne zna. A out smo svi mi, zamantani ovom histerijom i mjerama koje su smišljeno globalno-lokalkne, asimetrične i neprepoznatljive da se više i ne mogu pohvatati i usustaviti u nešto funkcionalno za sve. Ovo je čisti pad sustava, a obrazovanje je poligon za testiranje. Tko više može dosegnuti resarch and development (istraživanje i razvoj), a da nije jedan od milijun? Koliko nas danas može biti potencijalnih, kao npr. u socijalističkim državama na istoku i socijalnim državama na zapadu tijekom druge polovice 20. stoljeća? Kome je mukotrpno školovanje put u budućnost? Danas je na tržištu korporacijski model obrazovanja, uspješno obrazovanje ne podrazumijeva dostojan posao u budućnosti, nego je dug iz budućnosti uvjet školovanju  (studenti se kreditno zadužuju). Dug je sisa na kojoj se napaja kapital. Nema besplatnog školovanja kao u utopijskim društvima bliske prošlosti. Kud  god krenuli, budućnost je distopična. Pa to nam se i ne krije; ako nećemo krepat od gladi, spržit će nas sunce, potopit voda i dokrajčiti virusi.

Neka će sveučilišta opstati, vjerojatno ona u privatnom sektoru uz par studijskih programa od javnog interesa (famozno STEM područje). Predstoji nam duboka transformacija obrazovnog sustava koja nam prema zagovornicima reseta donosi “edukacijski procvat” i “hiper individualizirano obrazovanje” u kojem neće biti potrebe za preispitivanjem stvari koje su već naučene, jer to štedi vrijeme i novac; gradivo bilo kojeg studijskog programa je moguće savladati za mjesec dana. Interakcija, druženje, zajednički boravak i uradak, dodir i pažnja, igra i grupna zabava; sve otpada, ide u ropotarnicu povijesti. Stoga je i prezreni Fukuyama točan s odgodom; je li ovo napokon taj kraj povijesti?

Gdje se zagubio povampireni kurikulum, gdje su sveučilišni statuti, gdje je sustav za kvalitetu po sastavnicama, gdje su uvjeti za reakreditaciju fakulteta i akademija, gdje je sve ono čime su nas strašili zadnjih godina? Da li s nama u ropotarnicu odlaze i svi oni ljudi koji su činili sustav, od podvornice do ministra. Čemu uopće Ministarstvo znanosti i obrazovanja i svi njegovi zaposlenici s ministrom na čelu? Zar cijela ova priča o obrazovanju nije fatamorgana koja pliva na horizontu pustinje, sad kad nam SARS-Cov-2 lijepo govori da se bez nas može? Plaće i naknade redovito stižu, kako u javni tako i u privatni sektor. Odakle novac? Jesu li su nas prodali?

Hoće li tek uspostavljeno interdisciplinarno obrazovanje posustati pred korporativnim stručnim obrazovanjem? Hoće li opstati ijedan studijski program, a da nije transformiran u projekt koji će mobilizirati stručnjake (free lancere), a ne iskoristiti postojeći kadar? Hoće li sav nastavni kadar prilagoditi procesualnoj zbilji projekata dotiranih iz različitih fondova, a ne iz mitskog COP-a (Centralnog obračuna plaća)?

1.     Upravo sada je obrazovni sektor obavijen velom tišine, iako je uz turizam i ugostiteljstvo, najpogođeniji, a slijedom toga podložan velikim turbulencijama, zapravo, sudbinskim promjenama.

2.     Političke su elite posvuda pozdravile nove nastavne metode, naglašavajući da je riječ o najnovijoj generaciji učenika i studenata koji su “digitalni domoroci” (digital natives), dakle oni su prva generacija kojoj je uporaba pametnih telefona i društvenih medija uobičajena i dio kulture u kojoj su odrasli.

3.     Primjerice,  dok 95% učenika u Švicarskoj, Norveškoj i Austriji ima računalo koje koristi za svoje školske obveze, prema podacima OECD-a u Indoneziji to posjeduje samo 34% školske populacije. U nekim drugim zemljama u razvoju, situacija je bitno gora, stoga vrijedi spomenuti da su na Filipinima škole i fakulteti većinom zatvoreni, te da se u zemlji sa 100 milijuna stanovnika, mladi uopće ne školuju. U travnju 2020. UN je izvijestio da polovica učenika koji trenutno nisu u školi nema radno računalo. Mnogi nemaju internetsku vezu, uvjete ili vlastitu motivaciju da se drže rutine, a roditelji ili ne žele ili jednostavno ne mogu pomoći. Iako se digitalna rješenja mogu koristiti za učenje, nisu prikladna za pedagogiju i zasigurno ne mogu zamijeniti prisustvo stvarnog učitelja i  strukturirano školsko/fakultetsko okruženje. Internetsko obrazovanje je elitni koncept koji je moguće primijeniti samo u razvijenim zemljama.

4.    Sve viši troškovi obrazovanja i trend pretvaranja znanja u robu prati pad realne vrijednosti akademske diplome na tržištu rada. Jednom kada se nađu u potrazi za stabilnim zaposlenjem, završeni studenti shvate da njihova akademska diploma vrijedi malo ili nimalo, što definitivno potvrđuje osjećaj beznađa i razočaranosti. Studiranje, na žalost, u Hrvatskoj postaje „loša investicija“, jer većina studenata ne može naći posao u struci za koju se školuje. Prema poslodavcima, akademske institucije nisu sposobne pružiti im znanja i vještine potrebne za rad, ako i dobiju zaposlenje, primanja su niska i nema napredovanja. Više plaćeni poslovi zahtijevaju „veze“, fakultetska diploma sve češće nije presudna. Poslovna zajednica često okrivljuje neprilagođeni obrazovni sustav, za koji smatra da ne prati potrebe poslodavaca, i da se mladi školuju za zanimanja koja tržištu rada uglavnom ne trebaju. Ipak, u Hrvatskoj je sve više diplomiranih studenata, čak i onih s prirodnih i tehničkih fakulteta koji ne mogu naći posao, jer, zapravo, nema raspoloživih radnih mjesta (u problemu su i oni koji posjeduju titulu doktora znanosti). Ako uzmemo u obzir neupitnu paradigmu suvremenog obrazovanja koje inzistira na STEM području (science, tehnology, engineering, matematics), postavlja se pitanje kako je to moguće? Koje su to struke koje potražuju hrvatski poslodavci?

5.   U SAD sveučilišta posjeduju značajnu imovinu, veliku administraciju / troškovi školovanja u ogromnom porastu, troškovi univerziteta. To definira budućnost obrazovanja proračunska sredstva koja se odvajaju za obrazovanje su pod ogromnim pritiskom / inicira promjene i zahtjeva nove formate obrazovanja / Kanada većina sveučilišta državni / kombinacija državnih subvencija i studentskih školarina (6- 34 000 $). Nekada je država izdvajala znatno više, danas učešće države pada ispod 50 %

6.   U protekla dva stoljeća svjedočili smo bujanju radnih mjesta, mnogo je ljudi imalo priliku raditi. Uslijed tehnoloških promjena i inovacija, a osobito razvoja umjetne inteligencije, ljudi sve više gube na gospodarskoj važnosti, zapravo postaju „suvišni“, zbog čega je moguće očekivati daljnju eroziju prava i sloboda zaposlenika.

7.  Opskrba radnom snagom moguća je putem „grupnih radnika” (crowdworkers) koje nude digitalne platforme, a koji su teritorijalno raspoređeni diljem svijeta. „Eksplozija” ovakvih poslova za niskokvalificirane radnike (unos/sortiranje/filtriranje) postaje prijetnja budućnosti bez zaposlenja i socijalne sigurnosti. Međutim, proces preobrazbe postojećih poslova, postupno zahvaća i  srednjekvalificirane radnike koji su obavljali do jučer, zaštićene i dobro plaćene poslove. Zahvaljujući tehnološkim inovacijama „beskorisni“ postaju bankovni službenici, burzovni mešetari, turistički djelatnici, time i kompletni financijski i informatički odjeli u tvrtkama, jer njihove poslove preuzima algoritam, robot u virtualnom obliku. Na udaru su i vrhunski profesionalci: odvjetnici (virtualni uredi brže pretražuju zakone i sastavljaju ugovore), liječnici (dijagnostika sve više ovisi o vrhunskoj tehnologiji), profesori (digitalni nastavnici, on – line učenje), farmaceuti (ljekarna s robotom – farmaceutom, bez zaposlenika već uspješno radi u San Francisku) itd…

9.  Naime, ovim odvažnim „lumenima“, koji posjeduju diplome, magisterije, čak i doktorate, budućnost će biti ispunjena „sjajnim, profitabilnim snowboarding poslovima u kompanijama za proizvodnju video-igrica, te kontinuiranom zabavom samozapošljavanja“. Vrijeme promišljanja sebe kao zaposlenika definitivno je stvar prošlosti – život bez radnog mjesta, bez šefova, budućnost je ovih novih „pružatelja usluga“ koji svoja znanja i vještine iznajmljuju najboljem ponuđaču.

10.  Uredski poslovi, knjigovodstvo, prevođenje, uslužna djelatnost, administrativna podrška, prodaja, trgovina, prijevoz, proizvodnja, kao i usluge visoke kvalifikacije – porezno savjetovanje, prevođenje, vode prema ozbiljnom problemu „tehnološke nezaposlenosti“ o kojoj je govorio još i John Maynard Keynes. Zahvaljujući moćnim algoritmima, UBER sa šačicom menadžera nadzire milijune taksista. Hongkonška tvrtka specijalizirana za regenerativnu medicinu, 2014.g. imenovala je algoritam „Vital“ u svoj upravni odbor. Analizirajući ključne podatke za financijska ulaganja, kliničke pokuse i intelektualno vlasništvo, „Vital“ daje preporuke o ulaganjima te, uz ostalih pet članova odbora, ima pravo glasa pri donošenju odluka.

Bizarne vijesti, pristižu iz Japana – humanoidni roboti „Pepper“ uskoro će se moći iznajmiti za vođenje sprovoda po budističkim običajima. Naime, budistički svećenici postaju nedostupni, jer primaju sve manje financijske potpore od vlade i lokalnih zajednica zbog čega su prisiljeni tražiti dodatne poslove. Nadalje, južnokorejska novinska agencija „Yonhap“ uvela je robotizirani sustav izvještavanja s nogometnih utakmica engleske Premier lige (robot koristi bazu podataka, piše rečenice, radi gramatičke korekcije) što je ključna prekretnica u radu medijskih agencija. Yuval Noah Harari

11.  Trumpova administracija planira otkazati vize tisućama kineskih diplomiranih studenata i istraživača u Sjedinjenim Državama koji imaju izravne veze sa sveučilištima povezanim i čine najveću stranu studentsku populaciju u Sjedinjenim Državama. To nagovještava moguća daljnja obrazovna ograničenja, a kineska vlada bi mogla uzvratiti nametanjem vlastitih zabrana viza ili obrazovanja Amerikancima. Očekuje se da će se američka sveučilišta pogurati protiv poteza administracije. Iako je međunarodna obrazovna razmjena cijenjena zbog svoje intelektualne vrijednosti, mnoge se škole također oslanjaju na pune troškove školovanja stranih učenika kako bi pomogle u pokrivanju troškova, posebno velike skupine učenika iz Kine.

Administratori i učitelji posljednjih su godina izvijestili F.B.I. i Ministarstvo pravosuđa o potencijalnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti koje predstavljaju kineski studenti, posebno oni koji rade u znanosti.

geopolitika

Odgovori