Jagoda Kljaić objavila novu knjigu: Pet minuta u paučini

Iz tiska je prije kratkog vremena izašla trinaesta knjiga Jagode Kljaić, suradnice portala SBPeriskop.

Riječ je o zbirci od pedeset elemenata kratke proze, naslova: Pet minuta u paučini, podijeljenih u šest paučinastih konstrukcija: Podebljane linije nade, Tragom sjene svoga jučer, U magli od perja, Titraj koji ne umire, Stare spore na novom tlu i Presipanje pješčanog sata.

Knjiga je završni dio trilogije Krugovi, čija dva prethodna prstena čine: Pogled ispod Pogledića i Vrijeme zrelog kestenja.

Izdavač zbirke je ShuraPublikacije iz Opatije, a urednica je Shura Dumanić.

Recenziju, koju objavljujemo, napisao je  Veljko Lukić, urednik SBPeriskopa.

Uska vrata Jagode Kljaić

  • Iza svake maske stoji lice, a iza njega priča.
  • Priča o drvetu napisana je na svakom listu.
  • Postoji glazba koju nikad ne čujete ako je sami ne svirate.
  • Istina je ono što preostane kad više nemate opravdanja.

                                                                                          Marty Rubin

Knjigu Jagode Kljaić Pet minuta u paučini, teško je, bez nedoumica, svrstati u točnu, odgovarajuću žanrovsku policu književnosti. Najmanje će se pogriješiti ako ju se podvede pod zbirku uvjetnih pripovjedaka, nesvojstvenih uobičajenom poimanju njenih pravila, pripovjedaka razvijanih iz razlivene ispovijedne perspektive autoričinog preispitivanja slika „svijeta u meni i mene u svijetu“. Do kolebanja kod preciznog uvrštavanja u žanr dolazi zbog snažnog, opravdanog dojma kako se kod većine pripovjednih formi radi o poemama u prozi. Melankolično i spirutalno teku njene priče kao pritoke koje se ulijevaju u jedinstvenu rijeku – nadsumativni, harmonični projekt subjektivne dehistorizacije vremena.  

Knjigu se može definirati kao poetični prozni prostor u kome se odvijaju složeni procesi živopisnog opisivanja autorice kakva je bila, kakva jeste i kakva bi mogla postati u određenim socijalnim situacijama i okolnostima, ako bi se do kraja prepustila spontanosti, idealizmu, radosti nediktiranog postojanja i iskrenosti kao načelu slobode. Stoga je knjiga refleksivna rasprava i preispitivanja zadatog, dupkom puna britkih sudova o osobnoj, pojedinačnoj i grupnoj nesavršenosti. Knjiga je i suptilno svjedočanstvo o pjesničkoj zaigranosti tumačenjem života kao neuhvatljivoj i mističnoj cjelini. Knjiga je  veličajno tkanje s osnovom od nerazblažene inventivnosti i sentencijalnih rečenica, i s potkom od činjenica i zapažanja, te ponekom niti davanja moralnih pouka.

U maniru pjesnika u prozi Jagoda Kljaić napisala je svojevrsni putopis po krajolicima svoje psihološke i intelektualne unutrašnjosti, oblikovanih prvenstveno tektonikom izvanjskog. Ona nas vodi mrklim prostorima neistraženog koje osvjetljava snažnim snopovima svjetlosti poniranja u sebe i razložne radoznalosti o svrsi trajanja i iskušenjima koja potiskuju navike. Ali, pripovjedački subjekt, njegovo življenje i postojanje, jednostvno ne bi bili mogući bez potpune uronjenosti u tijek društvenih zbivanja, u svijet izgrađen na dvojbenim društvenim, moralnim, estetičkim temeljima. Pored urušenih ljudi, pored sudbina sputanih, pored deziluzioniranih ljudi, u sukobu sa zlim duhom iz boce, unutar kulturalnog konteksta banalne svakidašnjice i patogene okoline, pored i ispred prijetećih napuklina u brani koja štiti od općeg zadaha praznine, ceri se nihilizam političkog, ali i iskreno osmjehuje balzacovska nada kao sjećanje koje želi, a na osnovi kritičke samosvijesti. Iako stvarana u razdoblju od desetak godina, knjiga, načinjena od samostalnih, različitih dijelova, u sebi nema proturječnih stavova, razlikovanja vrijednosti i međusobnog sudaranja s ujednačenim svjetonazorskim odrednicama. Dosljednost autorice je neupitna konstanta.

Stukturalno, kompozicijski, sadržajno, u knjizi Pet minuta u paučini, potvrđuje se tvrdnja Terry Eagletona da se zbilja ne odražava u jeziku, nego jezik proizvodi zbilju. Jezik Jagode Kljaić usklađen je s tonom tema, on je živ kao kakav poduzetnički posrednik u prometu robe, ali koji je istovremeno i njen proizvođač. Njen jezik je estetski instrumentarij u funkciji ostvarenja istinske stvarnosti koja naizgled tek šušti listanjem stranica knjige. Kljaićeva velikom vještinom, na koherentan način, zaigrano, s lakoćom, profinjeno, sažetim rečenicama, maštovitim stilskim finesama, s bogatim asocijacijama, uz pomoć dojmljivih slikovitih jezičnih izraza, osebujno do prepoznatljivosti u moru objavljenih knjiga, organizirno – gradi složen, detaljan i uzbudljiv svijet kojem se vjeruje kao da ima tri dimenzije, kao da su čitatelji i sami njegov dio.

Fokusirana na raspone ljudskog izbora, prosudbu psihološkog shematizma i novotabuirane zapreke, na disproporcije između očekivanog i postojećeg, na simptome bolesti tijela i duše zajednice – Kljaićeva je, odveć ljudski pristrano, napisala snažnu knjigu, hrabro gideovski kročeći kroz uska vrata tragike postojanja: „Potrudite se ući kroz uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji tuda prolaze; ali uska su vrata i tijesan put koji vode u život, i malo ih je koji ih nađu.“

Veljko Lukić

 

15 comments

Skip to comment form

  1. Lukić piše predgovore, a ravnateljica knjižnice Bobovečka ima dogovore kako će potrošiti njegovu penziju. Čovjek ju uvrijedio.

  2. Sudeći po Lukićevom “teškom” pregovoru, knjigu bi se isplatilo pročitati. Na sreću ima link na kraju, pa ću se pomučiti čitati na monitoru.

    1. link mi se izgubio.

  3. Za one koji slučajno ne znaju tko je Jagoda:

    http://www.sbperiskop.net/?s=jagoda+kljai%C4%87

    1. Malo kasnim s komentarom, ali kako zaista volim kratku priču, poželjeh nešto pročitati, a ova recenzija vrijedna truda (kakvu bi svaki autor želio primiti), uputila me na Kljaić , pa me u kometarima odvela na ovaj link , pa na autoričin tekst od 10. lipnja, pa ………..tu prestaje svaki moj interes za „kljaićpriču“ ! Prekriženo. I priče, i ime, i prezime.

      Broj pomno biranih riječi u rečenici ovako jake recenzije nije me smetao. Tek za onu samo jednu riječ „Kljaićeva“ htjedoh napomenuti kako mi nikad ne legne takvo „pridjevanje“ žene u zamjenu za njeno ime, ali sad, nakon čitanja o ocu iz Knina, zaključujem: ona jest i Kljaićeva i Kljaićka i sve tako nešto… …
      I svi ovi lijepi komentari dolje ne umanjuju razočaranje.

      Nažalost svi mi ostavljamo trag na web-u, koliko ćemo ponekad poželjeti nešto obrisati ?

      1. Koliko sam shvatio Lukićeva recenzija ne odnosi se na objavljene Kljaičkine uratke na portalu, pa ni taj od 6. lipnja, nego na novotiskanu zbirku drugih, novih priča.

        O tragediji koju ističeš svatko je tih dana imao svoje mišljenje , pa tako i Kljaićeva. Ne bih bio previše strog prema njenoj strogosti. Postajete tako slični.

        1. Svi se mi zaletimo. Dobro je da nema ponora ispred nas. Ovdje ga nije bilo ni kod Kljaićke ni kod kako ste danas.. NIKAD NE RECI NIKAD

  4. dobro kaže @pržina……….”težak” predgovor je dobra vodilja čitatelju a i trud onoga, koji zna poetsku prozu predočiti kao istinsku , književnu vrijednost.

    Jedna rečenica ti ima 79 riječi ( uključeni su i veznici ), e pa sad ostaje nam Jagoda ” ko na dlanu” za čitanje……..

    1. Jesi li sigurna? Ja sam prebrojala 78, a drugi put 80. Treći put…. ti ćeš nam potvrditi broj stilske specifičnosti.

  5. Knjiga treba ući u konkurencije za kjiževne nagrade.

  6. @sitna———–pogreška + / – 1 je zanemariva : ovaj dio o rečenici je moj šaljivi komentar : ja ,naime, volim duuuuge rečenice , nezavisno složene , odvojene veznikom na pravom mjestu….Bio je to kompliment autoru, a ne kritika

    1. Voliš ti podvaljivati tj. podšaljivati. Da sam autor to bi tako shvatila.

  7. Link se može otvoriti, upravo čitam prvu priču! PREPORUKA!

  8. Velike čestitke velikoj autorici.

  9. Zašto autorica ne odabere neku od priča i ne objavi na portalu?

Odgovori