Aktualiziramo: Tri priče o vremenu koje curi kroz prste

Svi će(mo) doživjeti svoju simboličnu baladu o Narayami. Suočavanje sa smrtnošću je ritual koji nas čini ljudima.

Patke ne za klanje

U prošlu subotu na parkiralištu pored Štampareve ulice, smještenom nasuprot istočnog ulaza u brodsku gradsku tržnicu, zaustavlja me ulični prodavač deviza, miran, sabran čovjek koji tu i sam parkira svoj auto kako bi ga držao na oku, ali on ne plaća parkiranje. Zato ga mora stalno premještati. Iz jakne vadi na kućnom pisaču isprintanu fotografiju u boji. Na fotografiji su tri prelijepe patke.

„Kineske su. Dvije su ženke, a ova tamnija patka je mužjak, patak”, kaže mi. “Vlasnik im je S. Znaš ga. Doživio je teški moždani udar i ne može se više brinuti o njima. Slabo se kreće, uglavnom leži… Traži nekog kome bi poklonio patke da ih hrani i brine se o njima… Ne za klanje, nikako za klanje. Molio sam vlasnika obližnjeg „Glembaja“ da ih uzmu, ali me je odbio, jer da su im ove kineske prevelike za njihovo restoransko dvorište s bazenom za labudove i sitnije patke.”

Predlažem mu u da netko uzme patke i donese ih pored zelene pijace, tamo gdje se srijedom i subotom prodaju zečevi, pilići, štenci… Neka zainteresiranima ispriča priču isto kao meni, i neka ih obveže molbom vlasnika…

„Ja ću ih odnijeti, možda, govori mi. “Ali nikako ne za klanje. Ne, patke moraju živjeti. Obećao sam mu. Ne bi moj šlagirani prijatelj podnio da nestanu kao i on.”

Opet gledam fotografiju. Vidim skladnost, strast, ljubav, uznemirenost i strah.

Otac koji ne mari za poziv sina

Moj prijatelj voli pričati priče. Radi to vješto. Nisam siguran vjeruje li kako pričajući priče, pričamo i o sebi. I kada ne slušamo priče drugih i tada pričamo o sebi. Iako je uvršten kao lik/motiv/sadržaj u moju knjigu poezije, on smatra da to nije dovoljno za priču. I o tome ne priča. Inače, ignoriranje je poput hrđe. Hrđa uništava željezne grede 40×40 cm. Hrđu treba žičanom četkom četkati, a željezo treba bojiti.

Nakon večere u subotu, za vrijeme kartanja, on nam (meni, mojoj i svojoj ženi) priča priču o K. i njegovom sinu koji je otišao živjeti u Kanadu. Sin oca K. godinama moli da ga posjeti, da će mu platiti put, samo neka dođe, neka vidi kako se snašao… Ali on baš neće i govori svima okolo koji ću kurac u Kanadi. Budaletina je to, ustvrdio je moj prijatelj. Moj prijatelj priči ne dodaje više ništa.

Svi smo zašutjeli. Pomislio sam kako se između oca i sina radi o udaljenosti koju ne može smanjiti ni nekadašnja ljubav. Možda ga otac i sada sa čežnjom voli, možda kao pseto tuli po noći, ali ne oprašta sinovljev bijeg. Tko je koga napustio? Ja njega nisam, možda misli to tvrdoglavo i glupo stvorenje. A možda on ne zna da je već umro kada se odriče susreta sa životom kojeg je sam stvorio.

Nemam koga pitati za posljednje dane svojih prijatelja

Umrli su oboje. Ima li uopće potrebe i smisla reći „prerano“. On je bio zabavljač, pjevač, vicmaher – sa stilom, a ona njegova vječna obožavateljica, predivna dama iz građanske obitelji. Nema ih više. Važan su dio moje prošlosti, moje mladosti, naše zrelosti. A ja više nemam koga pitati za njihove posljednje dane. Jedni o tome ne znaju ništa, drugi ne žele znati, a treći znaju, ali ne žele govoriti. To je dirljiva priča o tome da povratka nema. Kao da je sve u tisuće fragmenata raznijela eksplozija. I ovo je samo mali, jadni pokušaj da konstatiram kako i sam čekam eksploziju.

Fabijan Šovagović je, mislim u svojim Glumčevim zapisima, napisao:  „Svatko se boji smrti. Sjetim se Krleže, jer se i on bojao smrti. Kad je posljednji put bio u kazalištu, promatrao sam ga pokraj izlaza. Dugo je izlazio, kao da se opraštao sa svojim djelima. Te misli o smrti su najgore, i svakog se dana sjetim da ću jednom stvarno nestati kao i svi drugi.“ Život je mučno nepopustljiv. A smrt još i više.

sbperiskop

7 comments

Skip to comment form

  1. Vrijeme je podložno hrđi zaborava. Ovo je struganje čeličnom četkom sjećanja.

  2. Prva pričica je prva. Nema garancija, nema!

  3. Ljudske priče nikad nemaju kraj : čak ni smrt, kao konačnost svega nije prestanak razmišljanja živih o nekad živima.
    Ova zadnja , tvoja je upravo dokaz , da neizrečene priče žive ma koliko o njima malo znali

  4. Majstorski napisano, literatura za školske udžbenike, kako se piše esejistička lirska proza, to nije poezija u prozi nego lirska proza s izrazito humanom orijentacijom koja oplemenjuje čitatelje i istovremeno fotografski očitava plemenitost i obrazovni nivo autora koji zbog masovne proizvodnje blogava, poezije i proze dijeljene internetom ne dobiva zasluženo mjesto u hrvatskoj enciklopediji, a trebao bi. Lukić je fenomen, šteta što ga hrvatski leksikografi ne prepoznaju, koja poezija, proza, politička i autorska osobnost na braniku humanizma i ljudskih prava i kvalitetnog dijaloga sa svijetom u raznim literarnim formama. Veliki i kvalitetan opus g. Lukića u svjetskim razmjerima na rubu Europe, gdje iskre u mraku gase režimski i plaćenički selektori ne uvršćujući kvalitetu nego po nekim drugim kriterijima birajući svoje favorite za leksikone i enciklopedije. “Zbog toga mi moramo novoj Hrvatskoj stvoriti novu književnost. Književnost nacionalističku. Novu nacionalističku književnost za novu Hrvatsku. Budakovo će nas Ognjšte i dalje voditi. Pomoći će da hrvatski književnici nacionalističkoj Hrvatskoj stvore nacionalističku književnost , da bi književnost potpuno izvršila svoju dužnost na stvaranju novog, nacionalističkog čovjeka.” U takav koncept hrvatskih leksikonskih i enciklopedijskih selektora mnogi se ne uklapaju, ne bi se uklopio niti Zola, ali neko trećerazredno piskaralo koje je tehniku pisanja savladalo na trećerazrednim prvorazredno i masno plaćenim od politike “radionicama pisanja” a koje piše s gore navedenih pozicija, verojatno bi upalo u razmatranje akademika o vrijednim književnim hrvatskim autorima 21. stoleća, ali koji svojim slabašnim perom nikad premašiti periferiju neće. Lukiću, pišeš bisere.

    1. stoljeća

  5. Oduševljenje esejistike i proze, ritam riječ i rečenica koji odzvanjaju u glavi čitaoca, g. Lukić je fenomen Brodske književne klase, majstor pisane riječi! Zašto u ovom gradu i državi genijalci poput g. Lukića nisu prepoznati?!

  6. Svatko ima svoje price, ali ih malo tko zna ovako napisati

Odgovori