Ladislav Babić: Samoispunjujuće proročanstvo

O raspadu SFRJ se poslijednjih četvrt i više vijeka prepuno pisalo, kako s lijeve tako i s desne, a posebno ekstremno desne strane, a da prava istina još visi negdje između neba i zemlje. Istina o cjelini, kao i njenim dijelovima (recimo, Vukovaru – o čemu sam i sam pisao), čije interpretacije svojataju nekoć fizički a danas politički sukobljene strane kao apsolutne. Naravno da je istina samo jedna jedina, a sve drugo su tek tumačenja zainteresiranih strana, bazirana na nepoznavanju cjeline data, ili na prikladno odabranim i javnosti serviranim podacima, koji (i kako već) odgovaraju uključenim i međusobno suprotstavljenim strankama. Cijela stvar je ponovno interesantna radi zbivanja u španjolskoj pokrajini Kataloniji, o čemu piše Marinko Čulić u svom tekstu. U njemu valja izdvojiti mnogima odavno jasnu i očitu činjenicu o umiješanosti Zapada u raspad Jugoslavije, maskiranu prividnim predanim djelovanjem na njenom očuvanju:

„U Hrvatskoj se, naime, do tuposti ponavlja tvrdnja da su glavne zapadne zemlje bile za očuvanje Jugoslavije, dakle protiv hrvatskog osamostaljenja, iako se, jasno, odmah postavlja pitanje kako to da u tom slučaju nisu uspjele, a u katalonskom i škotskom, evo, jesu. Iako to pitanje zvuči na prvi pogled zakučasto, odgovor je zapravo krajnje jednostavan. Ne, nisu te zapadne zemlje bile za očuvanje Jugoslavije, naprotiv, bile su protiv njenog opstanka jer je to bila, sve do pred kraj, najuspješnija evropska socijalistička zemlja, a na to u kapitalističkom svijetu, u kojem su nešto prije već zapuhali konzervativni vjetrovi, nisu, razumije se, blagonaklono gledali. Naprotiv, već se uhodavao novi model neoliberalnog globalizma, koji i danas dominira, a tu nekakvi otoci novog eksperimentalnog, potencijalno avangardnog socijalizma nisu nikome trebali.“

U kontekstu krivih, elitama više nego prihvatljivih interpretacija, stoji i često ponavljana tvrdnja kako je – navodno – razdruživanje (kako se eufemistički voli nazivati secesija) ustvari već i „Ustavom SFRJ“ iz 1974. godine bilo legalizirano. Badava ćete pretraživati tu podeblju knjigu, u njoj nećete naići na ništa sličnoga. Najbliže spomenutoj tvrdnji stoje reci koje citiram:

„Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakoga naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje,…“, (Uvodni dio, Osnovna načela I)

Uvodna načela su inače deklarativni dio svakog ustava (pa i hrvatskog). U ostatku se detaljno razrađuju principi koji opisuju provođenje ustavnih odredbi, pa je tako u članu 5. opisan i način promjene granica SFRJ, što odcjepljenje svakako jeste:

„Teritorij Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jedinstven je i čine ga teritoriji republika. Teritorij republike ne može se mijenjati bez pristanka republike, a teritorij autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne pokrajine. Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez suglasnosti svih republika i pokrajina. Granica između republika može se mijenjati samo na osnovi njihova sporazuma, a ako se radi o granici autonomne pokrajine, i na osnovi njene suglasnosti.“, (Dio prvi, SFRJ)

Ovakva formulacija ustavnih članaka u osnovi je bila pravi dinamit podmetnut (ne ulazeći u to dali nepažnjom ustavotvoraca, ili s namjerom) pod državu, gotovo samoispunjujući suicid. Naime, koristeći ih, jedino su Slovenci – kao nacionalno homogena sredina – imali apriorno neupitno pravo na odcjepljenje (ni jedna republika u konačnici nije imala ništa protiv), dok su Srbija i Hrvatska pokušavale to zajedno s dijelovima teritorija u kojima su njihovi narodi činili većinu (Srbija u Krajini i dijelovima BiH, a Hrvatska u Hercegovini). Jasno je naime vidljivo, da se narodimaa ne republikama – daje pravo na odcjepljenje, kao i da se granica „SFRJ ne može… mijenjati bez suglasnosti svih republika i pokrajina“. Prema tome, tvrdnja da se odcjepljenje republika može pravdati i onime što je u ustavu zapisano, ne stoji. Ponovimo, to pravo su mogli konzumirati narodi a ne republike, pod uvjetom da se sve one u tome suglase. Vrlo je bitno shvatiti kontradikcije koje izaziva pozivanje na spomenuti ustav, s obzirom da je to i inače oružje „legalista“ kako bi spriječili ili opravdali neke postupke države. Primjerice, Španjolska se poziva na svoj ustav, prema kojem je zabranjeno odcjepljenje Katalonije. Međutim, u važećem „Ustavu RH“ ništa se ne govori o odcjepljenju njenih dijelova, već:

„Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina…“,

kao da se smatra samorazumljivim da, primjerice, Istra, Međimurje ili Dalmacija ne mogu (ne smiju!) postaviti takav zahtjev, što je već vidljivo iz dugogodišnjih reakcija na uzastopne zahtjeva Istrijana za većom autonomijom. Pretpostavimo da građani ovog poluotoka izraze spremnost za secesiju u ogromnom postotku – kakvo moralno pravo imaju oni koji pozivanje na papir (ustav) pretpostavljaju volji građana, da to spriječe? Svakako, uz prethodno poravnanje svih potraživanja s obje strane. Naravno da opravdanje tipa kako su sve to Hrvati, nema nikakve logičke težine u sprječavanju njihovih hipotetskih težnji, jer bi se jednakim „argumentom“ mogle braniti i rastave brakom povezanih Hrvatica i Hrvata. Daleko od toga da zazivam secesije ili ih branim, tim prije što sam uvjereni (utopistički u ovoj fazi povijesti) zagovornik ujedinjenog čovječanstva, mimo nacionalnih država koje će kad tad ionako odumrijeti. Raspravljam o odnosu istine, etike i zakona. Kao najviši državni zakon, svaki ustav nije nego u osnovi hrpa škrabotina na koje će se elite pozivati kad građani ugroze njihove interese, ali ih jednako tako u roku keks promijeniti čim njima to odgovara. Dakle, daleko od toga da je ma koji ustav svetinja. No legalisti se vole pozivati na zakone; znači li to da su nacistički i ustaški konclogori bili sasvim u redu – jer bijahu zakonom uspostavljeni!?

Vratimo se opravdanju secesija dijelova bivše države, ustavom one koju su rušili. Tu ćemo naići na nekoliko problema. Prvi je, da se odcijepiti mogu narodi a ne republike, a drugi – da to mora ići uz suglasnost svih republika. Nijedna od tih stvari nije izvedena, ali s obzirom da je Zapad ipak bio ponešto legalističniji od onih koji su to htjeli izvesti pod svaku cijenu, trebalo se izvući iz tih proturječja. Dapače, čak i hrvatski separatisti su zamijetili teškoću u odnosu na citirane članke Ustava SFRJ. Naime, prema republičkom ustavu iz iste godine:

„…SRH je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive…“, (Ustav SRH iz 1974.godine, Opće odredbe, član 1.)

Kako bi se izbjeglo eksplicitno definiranje prava naroda na odcjepljenje (to su onda formalno mogli i Hrvati, Srbi te Bošnjaci u BiH) trebalo je ukinuti pravni status hrvatskih Srba, i iz konstitutivnog naroda (mada se to izravno ne kaže, sasvim je jasno iz formulacije teksta) ih pretvoriti u nacionalnu manjinu:

„Božićnim Ustavom iz 1990. godine Sabor Republike Hrvatske je srpskom narodu ukinuo status konstitutivnog naroda u Hrvatskoj koji su dobili odlukama trećeg zasjedanja ZAVNOH-a. Isti taj Ustav odluke ZAVNOHa spominje kao temelje državnosti no zanemaruje prvu odluku Deklaracije o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske: Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni.“

To se zbilo prije ikakvih ratnih djelovanja na hrvatskom tlu, prije referendumske odluke građana o samostalnosti (19.5.1991.), prije formalnog raskida veza sa Jugoslavijom (8.10.1991.) i prije priznanja nezavisnosti RH od većine članica EU, odnosno prije njenog prijema u članstvo UN. Tako je odstranjen formalni razlog koji bi bio smetnja legalistima (više stranima nego domaćima) u priznanju nezavisnosti Hrvatske. Ostala je još jedna zapreka koju je trebalo izbjeći; naime jugoslavenski ustav govori o secesiji (odcjepljenju) u dogovoru sa svim republikama, te je trebalo zaobići taj pojam kako bi se izbjegla ograničenja koja on postavlja, a na što su se ponajviše pozivali Srbi.

Prema odluci Vijeća ministara EEZ, 8. augusta 1991. godine osnovana je peteročlana arbitražna komisija zapadnjačkih pravnika, predsjednika ustavnih sudova osnivačica EU – takozvana Badinterova komisija, nazvana po predsjedatelju, francuskom pravniku Robertu Badinteru„čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u tadašnjoj Jugoslaviji.“. Njene odluke (prvenstveno o raspadu, granicama, sljedništvu bivše države, itd) najčešće služe za pravdanje legaliteta nezavisnosti novih država. U 10 mišljena koja je tijekom rada iznijela komisija, navodeći da je proučavan prilikom donošenja odluka, samo se u dvije točke eksplicitno poziva na jugoslavenski ustav; kad govori o granicama novonastalih država i konstitutivnosti naroda u BiH. Tako je ustav međunarodno priznate države – jedne od osnivača i članice UN, niza međunarodnih organizacija, potpisnice raznih međunarodnih povelja i bilateralnih ili multiratelarnih sporazuma – preventivno raznesen (pozivanjem na međunarodno pravo koje do tada nije imalo primjedbi na njega), kako bi se opravdao nestanak države zajedno s posljedicama proizašlim iz njega. Očito je dobro proučen, jer je jedno od prvih mišljenja, kojim je „elegantno“ zaobiđen, bilo da se ne radi o nikakvoj secesiji već o raspadu Jugoslavije (arbitražna komisija je mišljenja da je SFRJ u procesu raspadanja“, 10.decembar 1991.). Hrvatska strana još je od ranije zaobilazila to ograničenje, upotrebljavajući na prvi pogled nešto mekši pojam od secesijerazdruživanje. Valja primijetiti da su u početnoj fazi raskrajanja bivše države, samo Slovenija i Hrvatska bile za opciju napuštanja zajednice. Ovo je važno spomenuti s obzirom na moguća zbivanja u Španjolskoj. Još donedavno u njenoj pokrajini Baskiji oružanim akcijama pokušala se ostvariti volja većine za nezavisnošću, što je konačno jenjalo u dogovoru sa centralnim vlastima koja je pokrajini dala autonomiju. Pitanje, doduše retoričko, „za milijun dolara“ je:

da se o ovom trenutku, osokoljena primjerom Katalonije, Baskija ponovno pridruži identičnom zahtjevu, bi li EU – na isti način kao u slučaju Jugoslavije – inzistirala da se ne radi o odcjepljenjima već o raspadu svoje članice, Španjolske?

Inače međunarodna zajednica u kojoj bez obzira na sve veću ulogu Rusije, Kine, i inih zemalja, Zapad igra glavnu ulogu, ima različiti odnos spram iskazane volje naroda za nezavisnošću, bilo da jesu ili nisu iskazane referendumom (jugoslavenske republike, Kosovo, Krim, Katalonija, Kurdi,…). Jednostavnim rječnikom, više se radi o silovanjima negoli upotrebi međunarodnog prava, a sve u skladu s probicima zainteresiranih. Svakako, kao nestručnjak nemam profesionalnih kvalifikacija, niti uvid u sve činjenice (a siguran sam da ih ni stručnjaci nemaju), ali mi nezavisnost mišljenja (eksperti postavljeni od svojih vlada u različite komisije nemaju autonomiju mišljenja niti djelovanja, isključivo funkcionirajući u prilog svojih postavitelja) omogućava propitivanja, priznajući kako „istina“ servirana građanima nije ona koju bi im „dragi Bog“ priuštio. Pustimo velikosrpsku ideologiju, srpski i hrvatski nacionalizam, Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića, Kučana, nacionalne osjećaje i ine „trice i kučine“ na stranu, s obzirom da apriorna opredjeljenja za neku od ovih opcija samo sprečavaju čovjeka postaviti prava pitanja. Odgovori, naime, i nisu toliko važni koliko pitanja koja provociraju preispitivanja u nalaženju prave istine, ili njoj trenutno najbliže interpretacije.

Ovaj tekst je naprosto na tragu traženja istine i razjašnjenja nekih zbivanja, i nimalo pro ili protujugoslavenski orijentiran (mada autor priznaje da je Jugoslavija, u odnosu na nastale krpice bila ozbiljna, nisam rekao savršena i bezgrešna, država). Čak ako su je razbili kriminalci maskirani u domoljube, nastale posljedice su trenutačne realnosti; trenutačne stoga jer nitko ne zna kojim smjerom će se povijest odvijati. Zato stvarnost valja priznati, što nimalo ne bi trebalo ometati traganje poštenih, istinoljubivih ljudi za istinom, ma u kakvoj mjeri ona govorila za ili protiv njihovih država. Jer, države i nacionalnosti nisu važni, važni su ljudi.

 

 

7 comments

Skip to comment form

  1. Forenzika koja će poslužiti kome? Pošteno prema povijesti, ali mrtvac je već oplajčkan, kosti su mu raznijele zvijeri. Na lešu su izrasle nakaze. Ovakvi tekstovi su vremeplovski dronovi koji nadlijeću prizorište.

    • Lara on 02.11.2017 at 08:27

    Hrvatska je imala pravni, ustavni okvir za odvajanje, a Katalonija nema. Iste su težnje, ali različita polazišta. A o Krimu i Kosovu se može raspravljati.

  2. Kad kriminalci vladaju i neradnici i prodavači magle se naplaćuju i prežderavaju se, pošten svijet je gladan i ošamučen. Vicu kako je u Jugoslaviji bio mrak, i jebo onog tko je upalio svijetlo, više se nitko ne smije, prestao je biti vic i postao paradigma mračne mrakače u kojoj živimo, dok nas ober kriminalci harače kao svoje bankomate, kako je definirao poantu i jedini smisao vladanja vladajuće kriminalne kaste Krnić u svom tekstu za periskop. Mladica se suši pod najezdom parazita i kriminalaca.

    ” Po ostatak ručka krenuo je na već ispražnjene štandove. Priča nam kako je uzeo meso koje su ostavili vani, no po hranu na štandove ne dolazi svaki dani. Kaže kako je radio 38 godina te da ima i 1380 kuna penzije. Njegova žena ima 1580 kuna penzije, a režije ih ispadnu 1900 kuna.

    “Bunceke većinom traže da maknemo kost onda to bacamo. Netko uzima za psa, netko za sebe pokupi, traži jer nema šta da jede. Nema i kosti kupe, sve. Na primjer, nedavno su mi izgorila tri pileta, to je reš bilo za baciti, to nije ni za psa. Stavila sam tu u vrećici i gospodin je došao i pokupio da će on pojesti. Nema šta da jede.

    Svaki dan traže ‘dajte da pojedemo bilo šta’, svaki dan, nema dana da ne dođe da ne traže. To je sirotinja, to se vidi da je sirotinja, baš se vidi odmah na izgled da su baš sirotinja i nemaju”

    https://vijesti.rtl.hr/potraga/2729315/snimili-smo-ljude-koji-u-glavnom-gradu-egzistenciju-traze-u-smecu-provjerili-smo-mogu-li-prezivjeti-od-hrane-koju-ljudi-bacaju/

    I bi svjetlo.

    Kako ih nije sramota, kriminalce, i mutikaše s Kaptola, šta su napravili.
    A kažu kriminalci da će biti još gore i da se treba svatko sam pobrinuti za sebe, neće se valjda kriminalci brinuti za vašu starost i mladost. Vaše je da
    služite i ne pitate što će kriminalci dati vama, nego što vi imate za dati kriminalcima.

    • Hugo on 02.11.2017 at 13:16

    Gušt je čitati Babićeve objektivne i dobro poentirane tekstove, ” jer, države i nacionalnosti nisu važni, važni su ljudi.”

    • dron on 02.11.2017 at 13:21

    Sve što je u kugi bilo društveno valsništvo, sad je rasprodano i postalo je strano vlasništvo, ili Kaptolovo.

  3. Vele da Hrvati u ovom trenutku u bankama štede oko 160 000 000 000,00 kuna. To bi značilo da svaka četveročlana obitelj ima u ovom trenutku ušteđenih
    160 000,00 kuna. Još jedan pokazatelj mafijine pljačke i njihove statistike i koliko mafija zgrće lovu dok ljudi tonu u sve veće siromaštvo.

  4. Ma treba sve rascijepiti, od Katalonije pa nadalje, što kaže onaj hadezeovac, tko hoće, nek ide. u male bare s puno krokodila.

Odgovori