Ladislav Babić: Odjeci „Oktobra“ – sperare humanum est!

Ovaj mjesec se prisjećamo, a neki i proslavljaju, sto godišnjice Oktobarske revolucije (ustvari je izbila u novembru, po gregorijanskom kalendaru), nekad davno percipirane kao nade ogromne većine ugnjetenog čovječanstva, a danas uglavnom od vladajućih kapitalističkih elita prezentirane po zlu koje je – što stvarno, što navodno – nanijela čovječanstvu. Da je Lenin umjesto Stalina mogao nastaviti razvoj prve socijalističke države (ma koliko se ona izrodila kasnije u po zlu upamćenu „realsocijalističku“) možemo samo špekulirati kojim bi putem povijest krenula. U svakom slučaju, čak bi i najveći protivnici „Oktobra“ mogli zamijetiti kako se otpor Spartakovih robova – ograničen na apeninsku „čizmu“ – nakon dva tisućljeća proširio na cijeli svijet kojeg je skoro polovica u jednom trenutku bila (real)socijalistička, što samo svjedoči kako tijekom milenija povijesnog razdoblja veliki dio čovječanstva sebe i nadalje percipira robljem. Samo su se gospodari i način iskorištavanja promijenili.

Možda najveća ljaga koja se može baciti na tu revoluciju skoro da i nije broj mrtvih koje je novostvoreni poredak (ispočetka ograničen na tlo carske Rusije) uzrokovao u svojoj degeneriranoj, staljinističkoj fazi, koliko dugoročni (ali ne i konačni!) gubitak nade obespravljenih stvorova svijeta. Valja primijetiti kako se broj mrtvih u dva imperijalistička svjetska rata (prvi se vodio radi nove podjele kolonijalnog carstva, a drugi zbog apetita u fašizam degenerirarog kapitalizma) neusporedivo manje problematizira na Zapadu i njegovim sljedbenicima, negoli onaj izazvan staljinističkim strahovladama. Prečesto se, naročito od protivnika socijalizma, prejednostavno prikazuje novouspostavljeni poredak i razlozi njegova stropoštavanja u povijesne arhive. Jednostrani pogledi ne vode računa o praktički trenutnoj intervenciji Zapada protiv revolucionara, niti o desetljetnim embargoima i inim pritiscima kojima je nova država morala odoljevati, odupirući se kako je znala i umjela – na koncu i na savim nehumane načine, proturječeći svojim postupcima samoj suštini revolucionarnog prevrata. Bistriji mogu to sagledati i na primjeru Kube i kritika na njen račun; kao da je država, do dana današnjeg pod embargom SAD i neprekidnom presijom protivnika, i mogla računati na razvoj u smislu koji je izostao.

Početak Oktobarske revolucije, pozitivno odjeknuvši širom napaćenih ovog svijeta, imao je itekakvog rezona u svjetlu narodne bijede, carističke represije i učešća jedne od najzaostalijih zemalja svijeta u prvom svjetskom klanju. Prisjetimo se samo barbarskog gušenja revolucije iz 1905. godine, kada je tijekom miroljubivih demonstracija protiv carskog samodržavlja izginulo preko 1000 demonstranata („crvena nedjelja“). Tijekom prvog svjetskog rata nezadovoljstvo je samo raslo, uslijed ruskih gubitaka na fronti i shvaćanja besmisla ratovanja od sirotinje prisiljene da u njemu učestvuje. Prvi potezi revolucionarnih vlasti bili su s oduševljenjem primljeni širom obespravljenih cijele Rusije, i imali odjeka u svijetu pa i na našim prostorima (kraljevine Jugoslavije). Doneseni dekreti (Dekret o miru, Dekret o vlasti, Dekret o zemlji, Dekret o radničkoj kontroli, Deklaracija o pravima naroda u Rusiji) budili su nadu kod obespravljenog, prvenstveno seljaštva s obzirom da carska Rusija nije imala razvijenu radničku klasu, u bolji svijet, nadu koja je slijedom povijesnih okolnosti (i Stalinovog karaktera, ali svakako ne samo njime!) povijesno bila iznevjerena. Ali, ne zauvijek, jer ideja je i dalje ostala živa: Errare humanum est, ali i Sperare humanum est!

Dekret o radničkoj kontroli na neki je način bio preteča jugoslavenskog sistema radničkog samoupravljanja, te nakratko prognane ideje ali ipak – stremljenja epohe:

„U jednom od prvih dekreta koje su boljševici objavili nakon preuzimanja vlasti pisalo je da se “radnička vlast nad proizvodnjom, kupovinom, prodajom i skladištenjem proizvedenih i sirovih materijala, kao i nad finansijskim poslovima preduzeća, uvodi u svim industrijskim, komercijalnim, bankarskim, poljoprivrednim, kooperativnim i ostalim preduzećima. Pravi pokret je došao odozdo. Zabeleženo je mnogo slučajeva da su vlasnici fabrika isterivani, ili su sami napuštali fabrike i bežali. Radnicima i radnicama nije ostalo ništa drugo nego da sami/e preuzmu fabrike i njima samostalno upravljaju. Džon Rid, američki socijalista koji se obreo u Rusiji u ranim danima revolucije zapisao (1) je sledeće: „U jednoj od fabrika na sastanku radničkog komiteta, jedan radnik je ustao i rekao: ‘Drugovi, zbog čega brinemo? Pitanje tehničkih eksperata nije teško. Setite se, gazda nije bio tehnički ekspert, gazda nije poznavao inženjeriju ili hemiju, niti knjigovođstvo. Njegov posao sastojao se iz posedovanja. Kada mu je bila potrebna tehnička pomoć, unajmljivao je nekoga da to uradi umesto njega. E pa sada smo mi taj gazda. Jednostavno ćemo unajmiti inženjere, knjigovođe i ostale da rade za nas.“”

Oktobarska revolucija imala je skoro neposredni odjek i u našim krajevima. Čak i tzv. „zeleni kadar“ o kojem Krleža piše u djelu „Hrvatski bog Mars“:

“Bilo je to još onih davnih oktobarskih dana (1918), kada se na Markovom trgu vijao stijeg tzv. narodnog suvereniteta, i kada su naša gospoda domaći advokati i svećenici vodili u ime Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca krvavu terorističku akciju i strijeljali narodne gomile na čitavom području Trojedne Kraljevine. U ono je vrijeme i na Jelačićevom trgu potekao potok krvi, a sve su se narodne snage jalovo trošile u bezglavom ustanku i u pogromima antisemitskim i agrarnim. Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez određenog smjera, bez vođa i bez inteligencije… Zeleni kader je u buntovničkom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom “jacquerie”. Kao što je ta davno već zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i Šampanji prohujala kao vjetar nad garištima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i “Zeleni kader” kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitaške dvorce, katastre, kotarske i općinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku političkih jalovih seljačkih nemira koji su o čitavoj zemlji trajali još do devet stotina dvadesete – dvadeset i druge.”,

bio je (vrlo marginalno, doduše) pod utjecajem povratnika s ruske fronte ili tamošnjeg zarobljeništva, gdje su se upoznali s idejama „Oktobra“ (i jugoslavenski vođa komunista i oslobodilačkog rata Tito, pavši 1915. u rusko zarobljeništvo postao je član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije). Poslijednji hrvatski ban prije raspada A-U, Mihalović, piše 1918. godine, u jednoj strogo povjerljivoj naredbi dostavljenoj županima, vladinim povjerenicima te redarstvenim povjereništvima, u naredbi o ovim „povratnicima“:

„Ovamo prispjeli su glasovi od pouzdanika ces. i kr. vojske, da se u Hrvatskoj i Slavoniji pod plaštem jugoslavenske agitacije sprema, u svezi sa ruskim boljševicima i po uputama naročitih izaslanika boljševika iz Rusije, socijalni prevrat, koji ide za tim, da oživotvori ideju samoodređenja naroda protiv svih ustanova sadašnjeg socijalnog i pravnog poretka i bez obzira na današnji državopravni sastav monarhije i zemalja krune sv. Stjepana. U tom pokretu, koji da se je potajno razmahao silno i prehvatio u razne socialne življe, da sarađuju radnici, seljaci, vojnici, đaci, intelektualci, šta više i obćinski i zemaljski činovnici… Poziva se naslov, da s najvećim pospješenjem sa što moguće višom usrdnošću, neopaženo i doličnim taktom izvidi i ovamo izvijesti, da li u tamošnjem području ima kakovih sumnja ili indicija, da takav pokret postoji ili da bi mogao nastati, pa ukoliko se takove sumnje pojave, da ovamo predloži način i nužna sredstva, kako bi se eventualni pokušaj takve vrste već u zametku što energičnije i što brže ugušio.“, („Odjeci Oktobra“, Ferdo Čulinović)

Strah od neposrednog narodnog učešća u promjeni sustava, te ionako već raspadajuće države, pojačan zbivanjima u Rusiji, jasno se osjeća iz citiranog dijela naredbe.

O odjecima „Oktobra“ u našim krajevima svjedoče i pisani podaci o pobunama unutar kopnene vojske A-U i u mornarici, mnoge bar djelomično inspirirane upravo ruskom revolucijom. Najpoznatija od tih buna bila je ona mornara u Boki Kotorskoj.

„Pobuna mornara u Boki kotorskoj počela je u podne 1. februara 1918. godine na brodovima “Sankt Georg”” i “Gea” kada je oko 6.000 mornara austrougarske ratne flote uzelo komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u Bokokotorskom zalivu. To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u Austrougarskoj monarhiji, već je, po izveštaju srpskog vojnog atašea u Padovi, pobuna mornara bila „rezultat lenjinističkih ideja koje su se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile poznatu surovu disciplinu.“

Osnovan je Centralni komitet mornara, o čemu jedan od učesnika svjedoči:

„Naš glavni cilj je bio da se što prije završi rat. Mi smo svi htjeli mir. Trebalo je završiti ratno stanje i demobilizirati vojsku. Htjeli smo kući i vratiti se našim redovnim poslovima. Rata nam je bilo dosta. U tome smo svi bili jedinstveni. No socijalisti u Centralnom komitetu išli su i dalje, iako to nisu sasvim otvoreno ispoljavali. Oni su nastojali da se izazove opći ustanak mornarice, vojske i pozadine, te da dođe do socijalističke revolucije i društvenog preokreta. To su u Centralnom komitetu izražavali na razne načine, ali tako da ne bi protiv toga izazavli one drugove, koji se još nisu pomirili s takvom mogućnošću. Jedan dio članova Centralnog komiteta želio je uglavnom samo ‘demonstraciju za mir’. Dalje od toga neki nisu željeli ići. No socijalisti su htjeli da tu ‘demonstraciju za mir’ pretvore u socijalističku revoluciju. Iz razgovora s nekim našim drugovima vidjelo se da im je pred očima primjer Oktobarske revolucije i da to žele ovom prilikom ostvariti. Najradikalniji je u tome bio Franz Rasch. On se osjećao posvuda i u svakoj našoj akciji. On je bio oduševljeni socijalist i sa zanosom je govorio o revoluciji proletarijata. Više je puta napomenuo, da Austro-Ugarsku ‘…treba sovjetizirati kao Rusiju’. Za njim nije mnogo zaostajao ni Talijan Fiorentin, Bečanin Sagner, a ni spomenuti Sajc s ‘Kronprinza Rudolfa’“, (svjedočenje Šimuna Ujdura, „Odjeci Oktobra“)

Vidljivo je kako klasna, pa niti općeljudska svijest nije bila razvijena kod većine pobunjenika. Bespogovorno su mobilizirani učestvujući u četverogodišnjoj koljačini, a kad je već kraj rata i pobjednika bio i najprostodušnijima vidljiv, samo su se htjeli vratiti „redovnim poslovima“! Pobuna je ugušena već slijedeći dan, dolaskom grupe bojnih brodova iz Pule:

„Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od toga je 48% bilo južnoslavenskog porekla, 20% italijanskog, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nemaca, 8% Mađara, a ostalo su bili Poljaci, Rumuni i Ukrajinci. Iako je bilo uhvaćeno oko 1200 mornara, pred preki sud izvedeno je samo njih 98. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt streljanjem.“

Idejama Oktobarske revolucije vodili su se i komunisti koji su NOB-i sem oslobodilačke komponente i one građanskog rata, dodali i socijalnu, što je bilo izdano početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Uzevši u obzir osnovne ideje „Oktobra“, njihovu raširenost diljem svijeta (sve do Kine i zemalja Južne Amerike) i privremeni (mjeren desetljećima) uspjeh protiv kapitala koji je revolucionare tjerao na maksimalni napor u obrani dostignutoga, usmjeravajući njihova sredstva na naoružanje umjesto na rješavanje ekonomskih i socijalnih problema – u povijesnom kontekstu od ograničene Spartakove bune do pobune skoro pola svijeta – jasno je koliko je zbiljsko značenje ove revolucije i koliko je ona utjecala i na prilagođavanje kapitalizma, zbog straha od djelovanja revolucionarnih ideja na radništvo. Nakon kraha “realsocijalizma“ i nestanka tog straha, uslijed kratkovidnosti elita koje umišljaju da je smrću konkretnog pokušaja realizacije zadan smrtni udarac ideji samoj, povećava se sofisticiraniji pritisak na radnike svijeta. Arogantni kapital nesposoban je shvatiti da time samom sebi skraćuje život. Jer, kao što rekosmo – „Sperare humanum est“!

 

 

 

 

5 comments

Skip to comment form

  1. Oktobra su se odrekli i sami Rusi. Ako je ikome donio zla, donio je njima. Uvijek se može postaviti pitanje što bi bilo da ga nije bilo.
    S druge strane, kao ideja o uređenju društva na osnovu jednakosti i zadovoljavanju ljudskih potreba podjednako, bez izuzetaka- ostavio je vječni utjecaj, gotovo svjetionički. Krleža je u tom smislu relevantan.

  2. A onda je došao Jeljcin!

  3. Слава Октябрю и Ленину”

    1. Tы дурак.

      1. Нет. Я умный человек. Вы контрреволюционный?

Odgovori