Ladislav Babić: Linearni čovjek (Prvi dio)

Kad neka paradigma dođe svome kraju, onda – povijest svjedoči, onome kome svjedoči i kome je do njenog nauka – nikakve prilagodbe u korist očuvanja propale stvari ne pomažu. Nužna je revolucija ma koje vrste ona bila, ovisno o području u kojem će se zbiti. Ma kakve prilagodbe robovlasništva ne bi pomagale njegovom održanju, ono se naprosto moralo transformirati u feudalizam, i to ne iz humanih osjećaja prema potlačenim robovima već uslijed razvoja proizvodnih snaga. Niti feudalizam nije mario za položaj kmetova, kao ni novostvoreni kapitalizam. koji ih je prvo lišio zemlje da ih pretvori u jeftinu radnu snagu, prema kojoj nije imao čovjekoljubnih obzira, sem želje što jeftinijeg iskorištavanja za stjecanje bogatstva. Ove nedvojbene činjenice više govore o stvarnoj humanizaciji čovječanstva negoli to mogu cjelokupna antropologija i psihologija. Proizvodne snage društva napreduju uslijed razvoja znanosti i kojekakvih tehničkih pronalazaka mudrih inovatora, ali njihov napredak – unatoč postupnog poboljšanja položaja radnika – nužno dovodi do sukoba s novostvorenim proizvodnim odnosima. Dok su Luditi razbijali strojeve strahujući da će im oduzeti radna mjesta, iako se u tom povijesnom periodu dešavalo suprotno, kao da su anticipirali današnje stanje stvari.

„… moguće je da današnje inovacije više ne doprinose prosperitetu kapitalizma u celini, već deluju na neki drugi način. Pre svega, jedan od ishoda inovacija je gašenje starih radnih mesta koje ovog puta nije praćeno otvaranjem novih. Nove digitalne tehnologije uglavnom se koriste za smanjivanje troškova poslovanja i osvajanje novih tržišta na račun starijih poslovnih modela. Po tome se današnje vreme razlikuje od prethodnih perioda inovacija: dok je u stara vremena „kreativno razaranje“ u procesu inovacije ukidalo stare i često loše plaćene poslove (na primer, u poljoprivredi) i otvaralo ogroman broj novih i boljih radnih mesta (na primer, u autoindustriji), današnje inovacije ostavljaju deo radne snage bez ikakvog posla, dok drugi deo završava na nesigurnm i povremenim poslovima. Kumulativni prihod građana je pod sve većim pritiskom i neizbežno opada.“,

veli Robert Misik u tekstu „Kapitalizam kaput“, a čak i predsjednik Svjetske banke – jedne od uzdanica kapitalizma koja je „velikodušno“ granicom ekstremnog siromaštva proglasila dnevni prihod od 1.9 dolara, priznaje:

„…da će automatizacija i digitalizacija u Trećem svetu odneti radna mesta. U zemljama popit Indije nestaće dve trećine, u Etiopiji čak 85 odsto radnih mesta. U Kini šef Svetske banke očekuje da će 77 odsto aktuelnih radnih mesta u bliskoj budućnosti nestati, ali je zemlja dobro pripremljena, jer od 900 miliona zaposlenih 150 miliona ima tehničko obrazovanje i može bolje da se suoči sa preokretima.“,

ali ne daje recepte za suočavanje, sem uobičajenih floskula i socijalnih (a ne sistemskih!) recepata. Sve to suočava sve mnogobrojniju radnu snagu s nesigurnošću egzistencije, privremenim – prekarnim poslovima, dok im istovremeno banke nude „povoljne“ kredite, s logistikom pljenitelja imovine u pozadini, ukoliko – a to postaje pravilo – ih ne uspiju otplatiti, kao i ine dugove u koje su zapali radi najobičnijeg preživljavanja.

Apologeti takvog sustava nastoje popravljati nepopravivo, istovremeno optužujući radnike za lijenost, za odbijanje prihvaćanja posla pod sve mizernijim uvjetima koje diktira poslodavac (naročito kad se kapital riješio latentne „realsocijalističke“ opasnosti, pa je podivljao u svojoj gramzivosti), istovremeno seleći proizvodnju što istočnije kako bi još beskrupuloznije cijedio radnike. Jedan od pokušaja spašavanja sustava je i sve popularnija opcija „zajamčenog osobnog dohotka“, čime bi se postiglo privremeno smirenje napetosti među sirotinjom, u rezervi držeći primjedbu o njihovoj lijenosti: gle, plaćeni za nerad a još se bune! Sasvim je jasno da suprotnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa i dalje postoje i rastu, svakako na drukčiji način no je bilo u prošlosti. Zagovarajući sustav koji im omogućava musti ogromnu većinu svjetskog stanovništva (raznorazni su podaci relevantnih institucija, koji se svode na činjenicu da 1% najbogatijih raspolaže sa 99% svjetskog bogatstva), nudeći kozmetičke promjene sustava i preporučajući strpljenje sirotinji dok gospoda ne riješe njihov problem – na „sveto nigdarjevo“ – ogorčeno odbijaju promjenu sustava podržavanu od sve većeg broja ljudi, a koja se svodi na promjenu ekonomske paradigme u korist svakog pojedinca a ne samo nekih. Protivnici takvog stava predstavljaju „civilizacijskom“ maskom ogrnuti najgori izrod ljudskog roda. O njihovu humanizmu smijemo govoriti samo glede ljudskog obličja koje imaju: obje vrste evolucije – biološka, a naročito ona socijalna – opskrbile su ih nešto sofisticiranijim oblikom grabežlive zvijeri. Kao što lav ne pušta plijen iz šapa, ni svakojaki todorići, gatesi, rockfeleri i sva ta nadobudna kamarila o kojoj su najbolji pisci svijeta pisali svoja remekdjela, brani svoje popljačkano bogatstvo. Što je pljačka (i bez direktnog fizičkog nasilja) jasno je istančanijim umovima od onih koji su uzeli braniti sustav zaštićen zakonima, vojskom, policijom, administracijom, podredio si školski sistem, kojekakvim simbolima i „domoljubljem“ koje se koristi u ratovima prikladnim interesima ekonomskih elita“, ali ni zamisliti ne može da ljudi iz sasvim egzistencijalnih potreba pometu svoje izrabljivače. Ljudi iskonski zainteresirani za dobrobit zajednice, rade za nju iz dubljih motiva od profitnih (što izdaleka ne znači da ne moraju biti plaćeni) – Curijeva nije tražila patentna prava za radij, Tesla se odrekao milijun dolara za spas Westinghousove kompanije, Einsten ni približno nije gomilao bogatstvo poput Gatesa, Schweitzer se odrekao pijanističke karijere radi pomoći afričkim crncima, Salk odbio ubirati profit za cijepivo protiv poliomijelitisa, majka Terezija se nije obogatila liječeći indijske gubavce, „bankar siromašnih“ – nobelovac Yunus Muhammadkaže da „siromaštvo nije problem siromašnih ljudi jer oni to nisu prouzročili“, a mogli bismo tako spominjati niz „budala“ u očima zagovornika profita na račun nedostajuće im ljudskosti. Postavlja se pitanje na koje licemjeri nemaju odgovora: iz kojih razloga slave ono što sami dubinski ne posjeduju; recimo primjer svećenika Kolbe-a koji je u konclogoru Auschwitz dobrovoljno otišao u smrt namjesto oca mnogobrojne obitelji? Predbacuju ljudima koji upozoravaju na nužnu preobrazbu društveno-ekonomskog uređenja da ne nude ništa konkretno, no već na prve dvije teorijske premise kojih instruktivni cilj je pokazati da svi možemo ljudski živjeti, a u praksi su dakako podložne razradi, negativno reagiraju. To su humanistička načela, i prosječna svjetska plaća. Ako prosječna svjetska plaća po paritetu kupovne moći, od blizu 1500 dolara, nije humanistički prijedlog da se sjedne i razgovara o siromaštvu u svijetu i neravnomjernom rasporedu bogatstava, onda jedino rješenje koje se nudi je odabir „principa manjeg zla“. A ono se svodi na to kako je humanije da 99% sirotinje pobije svoje eksploatatore, negoli da ih ovi doživotno muzu i natenane pobijaju u organiziranim ratovima za još veće povećanje ekonomskog i socijalno dispariteta. Svaki znanstveni pristup problemu – a dobronamjerni bi valjda radije tako rješavali stvari negoli na krvav način – polazi od aproksimativnih, idealiziranih pogleda na njega, a potonjom razradom se aproksimacije poboljšavaju do konačnog rješenja. Činjenica o visini prosječne svjetske plaće samo nedvosmisleno upućuje, da je eliminiranje siromaštva i nesrazmjerne razlike raspodjele bogatstva, u osnovi rješivo. Daklem, nije istina da se rješenja – u sasvim idealiziranom obliku – ne nude, kao prijedlozi za raspravu oko mogućeg konsenzusa, što se svakako ne bi smjelo svesti na ekviparticijsku preraspodjelu bogatstva. No, kapital je predobro zagrizao u kost koju ne želi ispustiti iz svojih ustiju, i odbija raspravu, nastojeći hipnotizirati puk desetljetnim povećanjima minimalnog prihoda od nekoliko centi. Jakob Augstein govori:

“… naše elite pokazuju zabrinutost za opstanak liberalnog društva. Ali ne zato što su liberalne, već zato što se boje za sebe. To je ključna razlika: njima je sopstveni opstanak važniji od svega, pa i od borbe za pravdu, koju niko ne bi ni pominjao da nema uspona desnice. Toga se u Nemačkoj ljudi više boje od izumiranja šuma ili atomskog rata. To jest, boji se onaj deo društva koji ima šta da izgubi.”

Tvrdnja općenitog značenja, koja se nipošto ne odnosi samo na Njemačku, već na cijeli propadajući eksploatatorski sustav. Oni koji imaju što izgubiti – a to u svakom slučaju niti je srednji sloj, a niti bjelosvjetska sirotinja – nastoje ogaditi socijalističku ideju kao humanistički nadmoćnu kapitalističkoj ideologiji, izmišljanjem kojekakvih smiješnih teza o “jednakosti” koja leži u osnovi socijalizma, kao i dezavuiranjem zamisli kao povratku u prošlost. No, kako je to moguće kad istoga do sada nigdje i nikad nije bilo? Naravno, mozga inficiranog vlastitim degeneriranim zamislima socijalizma, iskazujući urođenu lijenost da se o njemu informiraju u teorijskim radovima. Sasvim retoričko je pitanje, treba li remen stegnuti predobro stojeća manjina, ili jadnici sa dva dolara dnevog prihoda. Tko ne želi razgovarati o humanim prijedlozima, s iskrenom željom nalaženja kompromisa, taj implicitno – ni ne shvaćajući – prihvaća činjenicu da je „humaniji“ bio poboj Rimljana od Spartakovih robova, srednjevjekovnih feudalaca od Gubecovih kmetova, ili komunarskih francuskih proletera nad svojim buržujima, negoli razlozi koji su ih na to natjerali (da se ne spomnije potonja osveta pobjedničkih izrabljivača). Ne sluteći, etički legitimiraju svoju moguću sudbinu, ukoliko ne pristanu razmatrati zahtjeve devedesetdevet posto pučanstva svijeta.

 

 

diogenpro

 

 

7 comments

Skip to comment form

  1. Dobar, pošten radnik je onaj koji radi i šuti i tako brani kapitalizam u kojem dobar i pošten radnik radi i šuti.

  2. Neumorni, razložni Babić.

  3. Autor priželjkuje da sve što pada treba nitzscheanski i gurnuti. Revolucije su povijesna nužnost s ciljem daljnjeg hoda društva.

  4. Babiću, ako te desničarska bagra nazove boljševikom, starinskim ljevičarem i podjeli ti slične epitete, znaj da si dobio najveći mogući kompliment.

  5. Za početak – tvrdnja da ‘1% najbogatijih raspolaže sa 99% svjetskog bogatstva’ je netočna. Točna interpretacija, uzevši u obzir izvor* cijele priče, bi bila da 1% najbogatijih raspolaže sa nešto više od 50% svjetskog bogatstva. Babić se valjda ne razumije u osnovnu matematiku.

    *Izvor priče je stanovito OXFAM-ovo prošlogodišnje istraživanje:
    http://policy-practice.oxfam.org.uk/publications/an-economy-for-the-1-how-privilege-and-power-in-the-economy-drive-extreme-inequ-592643

  6. Nadalje, iz takvih članaka, ali i jednostavnim zapažanjem, možemo vidjeti da postojeći sustav ide prema sve većim ekstremima – sa jedne strane enormno, možemo reći i groteskno bogaćenje malog kruga ljudi, a s druge strane smanjenje potrebe za radnom snagom, naročito u visokoproducijskoj serijskoj proizvodnji ili jednostavnim poslovima – automatizacija sve više izbacuje radnika iz proizvodnog procesa.

    Kao što već nekoliko puta spominjem – svi su pametni i vide kako nešto ne valja i zaključuju kako su nužne promjene. Ali ne vidim da netko daje nikakav nacrt konkretnih, poštenih, smislenih i izvedivih izmjena.

  7. Najveći je problem javni novac, mamac za predatore i kriminalce. Svrha je javnog novca prikupljenog u postotku od garađana u solidarne i razvojne svrhe razvijati bazu – građane i regije i standard građana. U Hrvatskoj javni novac drpaju lokalni predatori i razvijaju sebe i svoje pleme dok ostali propadaju, selekcionirani od lokalnih šerifa namještenim natječajima za posao i poslove i “podupiranje”, tj. sufinanciranje jataka. Kao kad bi meni netko uplaćivao na račun novce za brigu o petsto djece, a ja bih trošio novac na petero svojih. Moji napreduju i prave zalihe, 495 propada. To je osnovni razlog propadanja gradova i regija i odlaska ljudi, propadanja svih osim plemenskih profitera i partnera na javnom novcu prema kojem se predatori odnose kao prema privatnom. Javni novac treba ukinuti, jer služi samo za bogaćenje predatora i pljačkanje građana.

Odgovori