Ladislav Babić: Kako poništiti smrt pobijenih?

Pavelić StepinacVlasti, sasvim svejedno kako se samodeklarirale, na sve moguće načine žele imati Stepinca – čitaj, “Crkvu u Hrvata” – iza svojih leđa, kao podršku svom desnilu, ma formalno se i izražavale ljevicom. Posebno ova tehnička vlada pred odlaskom, pod čijim direktnim utjecajem – štogod tko mislio – se ubrzano donijela najnovija presuda, temeljem „Zakona o kaznenom postupku“, u trakavici koja prati odavnog pokojnika.

Redoslijed “rehabilitacije” ovog vikara ustaških jedinica je stvarno mimo bilo koje logike, a još manje mimo podastiranja istinitih činjenica “bogobojaznim” Hrvatima. Najprije je 1992. Sabor jednoglasno donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu”, a prvo pitanje koje se postavlja je: kakvu relevantnost ima zbrda-zdola skupljena parlamentarna škvadra minorne stručnosti, da mimo povjesničara donosi takve odluke? Iole objektivnom čovjeku jasno je – nikakvu.

Potom, kad je već Stepinac mimo ikakvih dokaza apriorno proglašen nevinim, Crkva ga je proglasila blaženikom! Njena stvar, tvrde mnogi, no onda je možda njena stvar proglasiti blaženim i Pavelića, a srpske pravoslavne crkve – Dražu Mihailovića! Nezavisno od toga hoće li to ili neće učiniti, bitno je za Stepinčeve zagovornike da je to navodno naprosto crkvena, a ne općedruštvena stvar! Kud istina i društvo drumom, tud Crkva smije šumom! Narod inače radije zaluta u šume (šipražje) logike i humanizma, negoli one u kojima se „sloboda rađala“. Inače su vjernici poznati kao – u prosjeku – ponajveći licemjeri ljudskog roda, naprosto zato što ih ima širom svijeta oko 80% pa najčešće učestvuju u zločinima sviju vrsta, poslije ih „skrušeno“ okajavajući po bogomoljama.

Slijedeće je stepenica trebala biti kardinalova kanonizacija, proglašenje svetim, što je – na užas bozanićevskih klerikalističkih profašista zasjelih na Kaptolu, koji poput dobrih Stepinčevih sljednika još uvijek ne mogu prežaliti zločinačku NDH – blokirao nekonvencionalni papa Franjo, osnivanjem mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja bi trebala prosuditi sporove među razdvojenim kršćanskim koncepcijama o kardinalovoj ulozi za vrijeme Endehazije.

Crkva i tehničke desničarske vlasti, pomoću svoje marionete, prononsiranog desničarskog suca (o kojem na internetu možete naći niz podataka, od večere s Mamićem, preko prijedloga za nekažnjavanje ustaškog pozdrava, proglašavanja postrojavanja proustaških postrojbi tek “dijelom folklora”, navodne veze s grupom policajaca koje Uskok sumnjiči za korupciju i odavanje najosjetljivijih policijskih tajni, zaštite bratića iz miljea organiziranog kriminala, do kažnjavanja onih koji prošli rat zovu građanskim i povežu ga s etničkim čišćenjem, te niz sličnih cveba koje više govore o hrvatskom pravosuđu negoli njegovom jadnom izdanku) zastupnika smijurije od “nezavisnog” hrvatskog pravosuđa – još točnije, vladajućih elita – uzvratili su udarac. Pod krinkom “revizije procesa”, bez ikakvih dokaza poništena je presuda Stepincu. Kako već spomenuta saboraska deklaracija – donijeta prije 24 godine – završava riječima „Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu…“, samo najvećem idiotu može biti nejasno da je najnovija odluka suda podjednako neovisna o vlasti kao i cijelo hrvatsko pravosuđe.

Kad sudija obrazlaže presudu Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske, između ostaloga dodajući kako je cilj bila “osveta kardinalu Stepincu, moralna diskvalifikacija njega i katoličke crkve“, pokazuje toliko neznanje da bi ga trebalo vratiti ne na prvu godinu, već na polaganje prijemnog ispita na Pravnom fakultetu. Presuda se ne može i ne smije – to humanizam i logika tvrde nasuproti Turudićevu umu i „političkoj volji“ koja smišlja kojekave budalaštine da dokaže svoju opravdanost – poništiti pretpostavkama o motivima njenog donošenja, nego činjeničnim obesnaživanjem točaka optužnice, jednu po jednu. Ne dokaže li se na taj način neutemeljenost sviju njih, presuda se ne može poništiti u cjelosti! Doduše, tako je u idealnom svijetu istine, logike i humanizma, kojem spomenuti sudac svakako ne pripada. Recimo, moja je pretpostavka da spomenuti „arbitar pravde“ nije dorastao svome poslu, što može demantirati javnim objavljivanjem svih dokaza kontra svih točaka optužnice (a nikako formalnim papirima zabunom mu dodijeljenim na kraju studija), temeljem čega se jedino može poništiti „presudu u cjelosti“. No, zna li se svjetonazor njegovog mentora, stvar postaje jasnijom.

U obrazloženju presude, sudac Turudić navodi:

“Temeljni krimen koji se Stepincu stavlja na teret je činjenica da je u vrijeme NDH bio zagrebački nadbiskup. Sam se zapitao tijekom suđenja – pa što sam trebao učiniti?. Otići u šumu ili pobjeći u London. On se odlučio ostati sa svojim narodom s kojim je bio i za vrijeme jugoslavenske monarhističke diktature i za vrijeme Titove komunističke diktature”

Nikako to nije temeljni krimen, već je – traži li se baš “temeljni krimen” kojim bi se zamaskirale sve točke optužnice – to bilo njegovo djelovanje kao nadbiskupa, a ne samo nošenje titule! Ako se on odlučio ostati sa “svojim narodom”, čiji je to narod bio u šumi, u partizanima? Bijeg u London bilo je izbjegavanje opasnosti direktnog suprotstavljanja razbijačima države i njihovim kvislinzima – to je bio izlaz jugoslavenske vlade. Odlazak u šumu značio je pružanje otpora koji je i doveo do pobjede antifašista. Ostanak sa “svojim narodom” bila je naprosto kolaboracija, ne sa narodom već njihovim zločinačkim vodstvom – to bijaše Stepinčev izbor.

Riječ revizija ima svako drugo osnovno značenje samo ne poništenje, ma kakve bedastoće pisale u zakonu ili Ustavu. Tako desnica nastoji držati korak ispred papa Franjine komisije i daleko odmaknuti argumentima u prilog istine, koja ne može biti ni lijeva ni desna već samo jedna – istina! U utrci s njom vi možete voditi cijelu utrku, s koliko god željenom prednošću, no ona će uvijek pobijediti – ali ne neargumentiranim presudama, već pomoću povijesnih činjenica. Papinska komisija, skupa sa svojim imenovateljem, nek’ si sad misli imajući pred sobom prejudicirane bezbrojne političke odluke temeljene na vakuumu povijesnih činjenica, kad bude prosuđivala o katoličko pravoslavnom sporu (u suštini, nije važan taj spor, nego povijesna istina!) oko uloge kardinala u vrijeme zločinačke NDH.

Termin politička odluka sam po sebi naprosto znači proizvoljno, temeljem odluka političke sile a ne argumenata, silovanje demokracije (koja ionako nije doli samo formalna, a to ovakve odluke i potvrđuju). Moglo bi se čak razmisliti, mimo prigovora na Stepinčeviu presudu, nije li i u ona poslijeratna vremena politička odluka igrala jednako ništavnu ulogu baš kao i ova današnja. Nezavisno što je zaogrnuta plaštom zakonitosti, Turudićeva presuda ima i manju valjanost od one koju je poništio, jer nije bazirana niti na “krivotvorenim” i “iznuđenim” svjedočenjima, kao niti na dokazima da su prethodna bila krivotvorena i iznuđena. To je naprosto akt političke volje hrvatske desnice. Uostalom, jasenovačke žrtve kojih je mnogo više negoli „tri“ ma koje narodnosti spašena čovjeka, nitko ništa ni ne pita (jasno, „ne odazivaju se pozivima suda“!), dok je dvaput propao pokušaj proglašavanja kardinala za „pravednika među narodima“ – priznanje koje bi Kaptol više no išta želio prikrpiti Stepincu.

Katolička “Crkva u Hrvata”, kao što je sudjelovala – na čelu sa svojim nadbiskupom – bez značajnijeg, a kamoli djelotvornog protivljenja zločinima države u kojoj je djelovala, niti danas ne iskazuje javne reakcije prema ustašofilnim istupima svojih najviših dužnosnika. Najviše što je moguće čuti kako njihove izjave nisu stav Kaptola, ali odmak od njih a kamoli osudu nemoguće je dobiti. Baš kao ni javno priznanje malobrojnim poštenim dijelovima klera, koji je sudjelovao na strani partizana. Od podrške zločinačkoj ustaškoj državi, preko pomaganja u bijegu njenih ratnih zločinaca, pa sve do današnjeg djelovanja, iskazuje se krajnje konzervativno, čak ekstremono desno i profašističko djelovanje hrvatskog katoličkog klera:

“Poznata je, a to su tvrdili i komunisti podastirući neprijeporne dokaze, tzv „Štakorska veza“ (čijim članom bijaše i kardinal Montitni, budući papa Pavao VI) kojom je kler, uz podršku Vatikana, omogućavao bijeg najgorim ustaškim ratnim zločincima – među inima Paveliću i Andriji Artukoviću – u zemlje Južne Amerike (ponajviše u Argentinu gdje se Peron pokazao kao njihov veliki zaštitnik), SAD i Australiju, koristeći kao međupostaju – razumije se, sa cijelom logistikom – hrvatski „Zavod Sv. Jeronima“ u Rimu.

‘V Vatikanu je takoj po vojni delovala tudi organizacija, ki je pomagala pobeglim vojnim zločincem, jim dajala zatočišče in organizirala pot iz Evrope, predvsem v Južno Ameriko. Ta kanal je tekel iz Rima skozi Benetke, Trst in Ljubljano v Zagreb in je bil znan pod imenom Podganja linija. Šestega novembra 1948 jo je uporabil tudi Pavelić, ko je iz Genove odpotoval na italijanski ladji SS Sestriere v Buenos Aires v Argentini.’“ (iz teksta “Pod suncem ništa novoga”, 2012.)

Ostavimo li po strani činjenice s kojima se ni narod, ni vlasti ni sudstvo nemaju sposobnosti suočiti (mase zbog nedoraslosti da ih procijene, a vladajući iz isključivog interesa); ostavimo li po strani da bi revizija procesa trebala značiti preispitivanje – točku po točku – svakog dokaza iznesenog u presudi, te ga analizom istinitosti prihvatiti ili odbaciti, pa samo takvim postupkom potvrditi ili odbaciti presudu, ponajbolje je kardinalu Stepincu i njegovom djelovanju u zločinačkoj državi presudio njegov vlastiti brat! Njega su ustaše (noviji hrvatski mediji svaljuju krivnju na “naciste”; sasvim svejedno s obzirom da bijahu pokrovitelji kvislinške vlasti) ubile, i to kao pripadnika NOP-a! Najbliži rod mu je svojim primjerom bjelodano pokazao što znači zaista biti sa svojim narodom i pravdoms oboje istovremeno! Kao, primjerice i Svetozar Rittig, župnik središnje zagrebačke župe Sv. Marka – i već spomenuti katolički svećenici, manjina doduše – ali, kad je većina uopće tvrdila da se Zemlja okreće oko Sunca? Ah, da – kad su već i ptice na grani o tome pjevušile!

 

 

8 comments

Skip to comment form

  1. Produktivni Babić. Puni smisao njegov tekst dobiva u posljednjem pasusu. Hrabro i pametno. Divim se neostrašćenosti.

  2. Kontra razuma i činjenica spram turudićevskog iracionalnog shvaćanja povijesti i sudstva.

  3. Svaka čast: “Inače su vjernici poznati kao – u prosjeku – ponajveći licemjeri ljudskog roda, naprosto zato što ih ima širom svijeta oko 80% pa najčešće učestvuju u zločinima sviju vrsta, poslije ih „skrušeno“ okajavajući po bogomoljama.”

  4. Izvanredno izlaganje.

  5. Užitak za pročitati. Ladislav Babić je marka.

  6. Sviđa mi se jasno, nedvosmisleno izošenje stavova. Nema kod Babića kalkulacija, straha, podilaženja nacionalnim očekivanjima, crkvenim dogmama, narodnim običajima. On zbraja i kaže koliko iznosi suma. Njegova kolumnistička vaga je pouzdana, ma koliko se to onima koji hoće od suspektne osobe proglasiti ni manje ni više sveca, činilo užasnim i protuhrvatskim. Bila bi to (Alojzije sveti) kruna na nastojanjima poraženih snaga koje su htjele predati Dalmaciju i Istru fašističkoj Italiji. U krajnjem, Babić im kaže radite što hoćete, ali jebite se, nećete u očima žrtava i njihovih potomaka nikada biti u pravu. Babiću, kapa dolje!

    Sad je na redu papa Franjo.

  7. Turudić je hadezenjara, znači silovatelj. Nisam rekao pošteni HDZ-ovac.

  8. Neka je netko teški zlikovac. Suvremeno shvaćanje prava i pravde govori kako se i tom najgorem zlikovcu imaju dokazati počinjena nedjela, inače je bilo kakava osuda nepravedna. Komunistima to nije ni padalo napamet. Oni su svjesno radili farsu od suđenja, bahatili i svetili svima pri tome radeći još goru nepravdu ili dodatnu nepravdu. Ne vidim u konkretnom slučaju koja korist od poništenja tog farsičnog suđenja i njegove presude. Mislim da udbaši nisu mogli izdržati a da otvoreno ne pokažu kako je ovo pravna sljedbenica njihoe udbašlke tvorevine Jugoslavije. Kako bi inače jedna država poništavala presude druge države? Zna se da je i pola crkve bilo u udbi pa vjerojatno i taj jadnik turudić.

    Gonite se svi u 3pm udbaškee balkanske. Smrdljivo smeće.

Odgovori